Subota 25 Svibanj 2019

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Vojna tehnologija

INTERNET

18 Velj 2011
(Reading time: 4 - 8 minutes)
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 
internetZaustavite Internet!

Ono što napada Gadafi, i ono što napadaju vlasti u Bahrainu nisu servisi koji se zovu Facebook ili YouTube, već kolanje informacija.


"Internet je prva stvar koju je čovječanstvo stvorilo a koju čovječanstvo ne može pojmiti, najveći eksperiment anarhijom kojeg smo ikad imali." - Eric Schmidt

Dok se nemiri šire ispod Europe, područjima naseljenim i onim pustinjskim, tamo gdje smo navikli, onako europski, viđati tek ljude nazadnije od nas, skučenije, uskogrudnije - pa ogolimo naš uštogljeni šovinizam i recimo: manje demokratične i manje civilizirane od nas, debelih europejaca, kupaca njihovih jeftinih prirodnih resursa – dok se tamo negdje, naoko daleko, naoko među nekim drugačijim ljudima, u nekoj primitivnijoj civilizaciji, dok se tamo po ulicama valja narod, jedan čovjek, poznat po tome što je svojedobno u Beograd došao na sastanak Nesvrstanih sa šatorom i devama (i bio nam beskrajno simpatičan zbog te ekscentričnosti koje se nikad nije odrekao) danas grmi protiv Facebooka.

Daleko, ali ne dovoljno daleko od njega, vlasti u Bahrainu, zemlji također pogođenoj nemirima, nisu zabranile, ali su malo "začepile" Internet, kako je to komentirao/tweetao kolumnist New York Timesa Nicolas Kristof: "Zašto su usporili Internet? Čini se kako vladajući smatraju da, ako se nešto nije pojavilo na You Tube-u, nije se ni dogodilo."

Diktatori koji ozbiljno shvaćaju Internet kao svog neprijatelja

Vratimo se na trenutak na početak teksta, baš na onaj dio gdje opisujem nas europejce kao bahatu i šovinizmu sklonu populaciju, uljuljkanu u osjećaj sigurnosti i sklone stvari gledati s visine.

Gledajmo ih onda s visine: tamo negdje na jugu, jedan dobar pojas kopna vrije u stvarima koje su tek naoko obične. Bune se ljudi, pa što? Gladni su, bili su i prije, bit će i kasnije. Jednog diktatora zamjenit će drugi. Bit će i dalje korupcije. Bit će i nakon toga i bolesti, i gladi, i smrti, tamo u tom kamenjaru, u toj pustinji, tamo gdje je vruće i nema vode, gdje riječ "bogatstvo" znači imati vozilo, gdje se ljudi odjevaju u jednostavne plave tkanine i krstare na svojim devama, ili pak primitivnim alatima obrađuju prašnjava i škrta polja.

Ma, treći svijet, kažem vam! Goli, bosi, gladni, prljavi, neobrazovani, neuhranjeni, primitivni, zaostali, stanari kuća od blata.

A što rade njihovi diktatori? Šalju li tenkove, ili barem blindirana zaprežna vozila? Ide li vojska i sa palicama (jer meci su skupi) mlati prosvjednike? Bacaju li im prašinu u oči, jer vode za vodene topove tamo nema?

Dobro, nasilja ima. Ima i mrtvih, situacija je vrlo ozbiljna. Ali ono što nikad, zaista nikad prosječan poluobrazovani, nezainteresirani europejac ne bi mogao pojmiti jesu – diktatori koji smrtno ozbiljno shvaćaju Internet kao svog neprijatelja.

Internet je postao sveprisutan dio života

Zastanite sad, i razmislite malo. Stereotipe sam već pobrojao, ta nisu li oni u potpunom kontrastu sa nečim tako visokotehnološkim kao što je Internet?

Jesu, zaista! Za očekivati je kako u zemlji u kojoj ima gladnih i siromašnih tamo nekakav Internet bude najmanje bitna stavka. Ne može se pojesti. Ne može se odjenuti. Ne taži žeđ. Zašto, zaista zašto?

Eric Schmidt je bio vrlo, vrlo u pravu. Internet je postao sveprisutan dio života, pa i u najsiromašnijim zemljama. Svi imaju Internet, svi žele Internet, svi koriste Internet.

No, nije Internet sam po sebi meta napada diktatora i režima čiji se stolac ljulja. Internet je samo medij, ali fantastičan medij! Fantastičan medij, ali ipak samo medij! Internet, njegova je jedina, istinska i finalna svrha omogućiti nesmetanu globalnu razmjenu informacija.

Domaće medije nikad nije veliki problem ušutkati

Ono što napada Gadafi, i ono što napadaju vlasti u Bahrainu nisu servisi koji se zovu Facebook ili YouTube, već kolanje informacija. Baš ih briga za te servise, oni su zanimljivi samo kao čvorišta koja informaciju fokusiraju, i istovremeno dispergiraju na sve četiri strane svijeta. Facebook je nezgodan jer nudi način okupljanja ljudi, YouTube je nezgodan jer omogućuje bilo kojem stanovniku Zemlje pristup vizualnoj informaciji gotovo u realnom vremenu.

Bez cenzure.

Bez kontrole.

Sa klasičnim medijima režimi relativno lako izlaze na kraj: domaće medije nikad nije veliki problem ušutkati. Novinari i novine zarađuju plaću u zemlji u kojoj se nalaze, i već to dovoljno je da ugrozi, ako ne i potpuno uguši njihovu slobodu. Posebice u vrijeme krize i nesigurnosti, kad je egzistencija ugrožena, novinarska sloboda i nepristranost često bivaju zamjenjeni dragovoljnom autocenzurom, kompromisom udvaranja vlasti u nadi kako će za tog novinara i sutra biti posla, plaće i kruha za obitelj.

Strani novinari, oni su tek malo ozbiljniji problem. Problematične je uvijek moguće protjerati, zastrašiti, fizički im nauditi ili srediti nezgodu – i novinare ubijaju, zar ne? Nezgodno, ali potrebno za očuvanje mira i stabilnosti u regiji, rekao bi ciničan političar. Zato je nužno da strani novinari surađuju sa vladajućima, kako bi im se osigurala najveća moguća sigurnost.

"Instant-novinari" - uvijek i svugdje

Za razliku od pravih, profesionalnih novinara, koje je uvijek moguće "imati na broju", Internet je omogućio pojavu instant-novinara, građanina koji se zatekao na licu mjesta i koji može dokumentirati stvari koje bi možda i promakle profesionalnom novinaru. Internet je masovan, pa će instant-novinara, sa njihovim džepnim fotoaparatima, kamericama na mobilnim telefonima, mikrofonima i aplikacijama za snimanje zvuka, sad biti uvijek i svugdje. I nema te minorne stvari koja bi amorfnom tijelu angažiranih instant-novinara mogla promaći samo zato što se na drugom kraju događa nešto subjektivno važnije. Nema vijesti važnijih od drugih. Sve su sirove, primitivne ali prenose informaciju, nude se jednakopravno primatelju informacija, svježe oderane, neobrađene u studiju, trzave, neoštre, sa originalnim, neizrezanim zvukom, bez crnih trakica i mozaika preko lica i registracija. Instant-novinari nude vrlo sirov materijal, i nude ga mnogo, prepuštajući primatelju da ocjeni što je za njega bitno, a što nije.

Nude ga necenzuriranog, ogoljenog onako kako je i život ogoljen, jeftinog kako je i život jeftin u područjima sukoba. I nude sve o svemu, iz svakog kuta. Dok se profesionalni novinari moraju fokusirati na situacije koje procjene najvažnijima, anonimna, bezlična masa instant-novinara može se u svakom trenutku fokusirati na sve, nudeći tako uvid u situaciju daleko sveobuhvatniji od onoga kojeg pružaju profesionalni servisi, što informaciju prvo sažvaču, pa je u celofan umotaju, ne bi li je servirali nama zavaljenima ispred kauča, da se eto malo čudimo tamo nekom narodu što se protiv nečega buni.

Zato je Internet tako opasan – jer je to medij bez kontrole, medij koji svima omogućuje da stvar uzmu u svoje ruke, i medij koji relativno dobro može zaštititi identitet u masi (ali ga i vrlo lako otkriti, pa je to dvosjekli mač). Internet je kontrola u rukama svakog pojedinca, pravi anarhistički alat koji baš svakome omogućuje da barem malo upravlja stvarima oko sebe, da barem malo direktno utječe na svoju okolinu. Posebice je koristan u situacijama kada stvari izmiču kontroli, jer je tada kolanje informacija najvažnije – ono može ljude organizirati, ali isto tako i smiriti strasti.

Kako bi Internet mogao smiriti strasti?

Otud i tolika vriska vlada zemalja (koje su trenutno u "problemima") kontra Interneta – one ga jednostavno ne mogu kontrolirati, to je medij kojeg ne mogu upregnuti kako bi propagandom upravljale "voljom naroda". To je postao univerzalni problem svake vlasti na Zemlji, pa i one najzaostalije.

Kako bi, hipotetički govoreći, Internet mogao smiriti strasti? Misaoni eksperiment: neka vlast neke nepostojeće zemlje iz nekog svog razloga pokušava zaratiti pripadnike dva naroda u nekoj zemlji, lansirajući priče o tome kako su seljani iz jednog sela pucali po seljanima drugog sela, primjerice i hipotetički. Svi se, naravno, dignu na noge, strasti se probude, krv jurne u obraze, a iz dvorišta se iskopava konzervirano što hladno, što vatreno oružje.

Na nesreću vlastodržaca, građani te neke primitivne, zaostale državice imaju mahom pristup Internetu. I kao za inat, Internetom krenu kolati informacije iz oba sela kako nikakve pucnjave nije bilo, unatoč dramatičnoj priči u središnjoj informativnoj emisiji. Na forumima krenu prepiske, pa se ispostavi da su informacije koje servira država neistinite i zlonamjerne. Na Facebooku se pojave grupe podrške stanovnika jednog sela drugome i drugog prvome, pa se pridruže tisuće ljudi koji to podržavaju, a onda to "lajkaju" još desetine tisuća drugih...

U neko doba u selo dolazi vojska, kakti u zaštitu, a seljani ih blijedo gledaju. U drugo dođe policija, isto kao u zaštitu, a seljani ih blijedo gledaju.

A onda dođe lokalni wannabe ratni poglavica, do jučer kokošar, a danas ugledan član lokalne demokratske stranke, te krene huškati stanovnike protiv "onih drugih i drugačijih što nam svima rade o glavi"... stanovnici sela ga uvaljaju u katran i perje, pa pošalju otkud je došao.

Zaista, postoje jako debeli razlozi zašto se diktature i autoritarni režimi plaše Schmidtovog Veličanstvenog Eksperimenta.


pise
Radoslav Dejanovic
izvor
www.moniotor.hr


INTERNET,ISTINA
O autoru
Author: Miro-sinjEmail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Nedavni članci:

Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno