U arhivama SFRJ ima mnogo dokaza o posjeti vanzemaljaca! II-dio
30 Sij 2014
- Detalji
- Kategorija: Viđenja NLO-a na balkanu
- Hitovi: 8342
Neću da ga vidim
Jurjević je sve članove upoznao sa dotadašnim događanjima vaezanim za pojavu nepoznate letilice i izneo im plan za sljedeću noć. Dogovoreno je da oni sa pitomcima izvode normalnu letačku obuku a da se, u trenutku kada se pojavi NLO, na njegov znak svi avioni spuste na visinu od 500 m iznad tla i započnu sletanje najkraćim putem.
Dva aviona mig 21 bi odmah krenula u presretanje. Po planu obuke, trebalo se uvježbati grupno letenje u parovima na ruti Bioče-Nikšić-Herceg Novi-Petrovac-Tuzi-Bioče, uz promjenu uloga vođa-pratilac, pa još jedan krug. Letilo se na visini od 2.500 metara, sa šest parova u lancu.
Parovi su redom poljetali i rasporedili se na različitim mjestima duž navede rute. Poslije 50 minuta, kada se prvi par aviona pripremao za sljetanje, NLO se pojavio u sredini prostora predviđenog rutom.- Sve posade su ga vidjele i javile u kom pravcu ga vide – kaže Jurjević. - NLO se pojavio negdje između Cetinja i Danilovgrada, i to na istoj visini kao i avioni u zraku u kursu prema aerodromu, kao da će i on na sljetanje. Dao sam preko radija ugovoreni signal, avioni su pošli na sljetanje, par migova je poletjelo, a kada je NLO krenuo u pravcu Prevlake, posade su ga odmah vizuelno otkrile.
Piloti migova tada dodaju gas, kreću maksimalnom brzinom za NLO koji je već od Prevlake letio ka otvorenom moru, ali razmak između progonitelja i pljena ostaje uvek isti. Migovi čak daju i dopunsko sagorjevanje, ali ne smanjuju odstojanje. Radarska stanica vidi naše avione ali i NLO, kome bilježe brzinu od 1.700 km/h. A onda radar naprasno očitava NLO iza aviona, kako leti brzinom oko 80 km!
- Migovi skidaju forsaž, a kako sam po radio vezi zaključio da su piloti vidno zbunjeni i uzbuđeni, naređujem da prekinu let – svjedoči Jurjević. - NLO je nestao, a Jugin je prokomentirao da ne postoji ovozemaljska letelica koja ima ovakav raspon brzina, a koje ostvari u tako kratkom vremenu. Ništa konkretno nismo zaključili.
Potom su napisali izveštaj komandi RZ-a i PZO-e. Igra mačke i miša borbenih pilota JNA i NLO trajala je čitavih 15 dana. Počeli su da se ispoljavaju i skriveni strahovi, naročito kod pitomaca, a sa drugih aerodroma su ih zvale kolege i pitali šta to jure. Neki su podrugljivo, ili u šali, komentirali da jure vještice.
Komandant Zvonko Jurjević je zaključio da je nemoguće utvrditi o kakvom se tipu letilice radi niti što je njen cilj, ali da NLO očigledno nema neprijateljske namere. Naredio je pilotima da nastave sa obukom i da više ne obraćaju pažnju na pojavu svjetleće kugle na nebu. Jedino da mu odmah jave kada je ugledaju.
Sljedeće noćno letenje je otpočelo kao i obično, avioni su odlazili i dolazili na stajanku. Odjednom, u uobičajeno vrjeme, u rejonu Ceva pojavio se NLO sa već viđenim karakteristikama. Svi koji su bili na stajanci aviona su ga ugledali i glasno komentirali.
- Gledao sam ga, iako sam se ponašao nezainteresirano – potvrdio je Jurjević. - NLO se kretao prema aerodromu, a uočile su ga i posade aviona u zraku. Pilotima na stajanci sam tvrdio da ništa ne vidim, dok mi komandir eskadrile nije prišao i rekao da NLO vidi 100 ljudi na stajanci! Odgovorio sam glasno da ništa ne vidim, jer neću da vidim i da prestanu sa komentarima. A NLO je po dolasku iznad aerodroma ugasio svjetla i nestao...
M. Ristović
"Naivni" Jugin?
Slučajno sam 1997. susreo inženjera Milivoja Jugina u Beogradu - navodi penzionirani general-major. - U kratkom razgovoru sa njim izrazio sam želju da se slučaj proanalizira na nekom stručnom nivou, ali on nije pokazao neku zainteresiranost. Rekao mi je da misli da su u pitanju bili baloni sa komandama, gdje se motori uključe pri približavanju letjelice u zraku i on se tada sam udaljava.
General Jurjević piše i da ostaju mnoga nejasna pitanja. Odakle balon u 1975. godini sa takvim letačkim mogućnostima i manevarskim osobinama, kakvih nema ni dan danas? Zašto se pojavljivao samo noću i uvjek 50 minuta poslje početka letenja, iako je vrijeme početka mijenjano? Zašto je iznenada prestao sa pojavljivanjem, iako se i dalje izvodila noćna obuka? Zašto je nekada imao odraz na radaru, a nekada ne?
Nešto je pratilo foker!
Kada je u dva sata noću zazvonio telefon u stanu načelnika Kontrole letenja Uprave za civilno zrakoplovstvo SFR Jugoslavije Zlatka Vereša - to je samo moglo znaćiti da se radi o nečemu izuzetno ozbiljnom.
Te noći, Zlatka Vereša su probudili, jer je jedan naš transportni avion bio pod pratnjom užarene lopte od trenutka kada je napustio zagrebački i prešao u zračni prostor beogradske Oblasne kontrole. Iznad Slavonskog broda, gde je bila granica na kojoj se smjenjuju srpski i hrvatski kontrolori, prolazi 18. meridijan koji ih razdvaja. U trenutku kada je beogradski kontrolor preuzeo letelicu pored nje se nalazila užarena lopta koja je letjela paralelno s njom, istovremeno emitirajući jaku svjetlost. Priča se odvija u elisnomlaznom avionu foker frendšip zagrebačke „Pan Adrije“. To je bila letjelica za prijevoz pošte na relaciji Zagreb-Beograd-Skoplje, ali je imala i dodatna mjesta za desetak putnika. Osim posade, u avionu je bilo šest putnika. Kako nam je ispričao Zlatko Vereš, u trenutku kada je obavljeno preuzimanje vođenja aviona iz jedne oblasne kontrole u drugu, kapetan letelice javio se radio vezom beogradskom kontroloru riječima: „Imamo jako svjetlo sa lijeve strane koje nas prati. Blještavo je, pa ne mogu vidjeti konture letelice.“ - Naprava koja je pratila avion emitirala je izuzetnu svjetlost – govori nam Vereš. - Sve vrijeme pilot je održavao radio vezu sa nadležnom kontrolom, a putnici su prešli na ljevu stranu aviona da gledaju neočekivani i neobjašnjiv prizor. Kontrolor letenja podgrijao je atmosferu dok je promatrao ekran isped sebe. Samo me je pogledao i glasno rekao: „Imam i ja dva odraza na ekranu!“
Osobno sam ga vidio
U tom trenutku, civilnu kontrolu letenja pozvao je Vojni operativni centar iz Banovaca. Iako su radarske službe bile bazirane na dva različita sistema, pitanje koje su postavili kolegama iz civilne kontrole bilo je direktno i nedvosmisleno: „Imate li na radaru još neki objekat pored “Pan Adrije„? Mi vidimo još nešto!“ Ovaj let trajao je punih 35 minuta, s tim da je nepoznati objekat u jednom trenutku prešao da leti sa desne strane aviona.
- Zbog blještave svjetlosti pilot nije mogao da utvrdi udaljenost letelice koja ga je pratila - objašnjava dalje Vereš.
- Na radaru, ona je bila udaljena najviše 900 metara. Kada je došao do Sremske Mitrovice, pilot je tražio dozvolu za poniranje kako bi sletio u Beograd. Pratilac se nije odvajao od njega ni posle promjene visine leta. Uporno je leteo istom brzinom i na istoj visini kao i „foker“.
Tek kada je krenuo u završno prilaženje, na udaljenosti nešto manjoj od dva kilometra poslje Krnješevaca, svetleći objekat se odvojio od našeg aviona koji se spremao za sljetanje. Izgledalo je da je čudnovata nebeska epizoda završena. Posada se primirila, putnici takođe, počele su prve razmjene nešto opuštenijih pogleda. Niko nije ni naslutio da priča ima nastavak... „
- Foker se sigurno, rutinski prizemljio, ali više nitko nije gledao u njega, već u nebo - nastavlja priču Vereš. - Tamo se odvijao neobičan fenomen. Pratilac našeg aviona lebdio je u zraku, negdje između Batajnice i Surčina, nešto bliže vojnom aerodromu. Isto, snažno svjetlo, sada se vidjelo i sa zemlje. Vojni radari su u tom trenutku bili hendikepirani, jer su bili proizvedeni tako da ne prate objekat koji se na toj visini kreće brzinom manjom od 90 km na sat. A „naš“ posjetilac se „zakucao“ za nebo, potpuno nepomičan. Iznenađen ovakvom pojavom, dežurni oficir za navođenje presretača na cilj naredio je da polete dve posade naših „sejbrova“, tadašnjih vojnih lovaca. Međutim, radar nije bio od pomoći, pa im elektronsko noćno navođenje nije dalo točne podatke, pošto je cilj stajao i nakon pet okretaja radarske antene bio je prebrisan na radarskom pokazivaču. Jedino u šta su bili sigurni piloti, ali i vojni i civilni kontrolori letenja, jest da se iznad njih nalazi potpuno nepoznat leteći objekat, koji je bio podjednaka tajna svima njima.
- Ne prepričavam vam nešto što nisam osobno vidio - izričit je Vereš. – I mi, iz kontrole, izašli smo na balkon. U oblaku smo jasno ugledali jako blještavilo. Osjećaj je bio krajnje neobičan.
Između dva radarska snopa
Vojni „Sejbrovi“ su krenuli ka objektu, ali nisu mogli doseći njegovu visinu, jer su, otprilike negde ispod njega, imali snažno ometanje radio veze i osim šuštanja u slušalicama nisu čuli više ništa. To prilikom noćnog leta nije bio nimalo prijatan osjećaj. Po ustaljenoj proceduri, nastavili su letjeti na istoj visini do Kovina, kada je radio veza najzad uspostavljena, a dežurni oficir za navođenje ih je brzim i izričitim naređenjem vratio na aerodrom. Svjetlo je nestalo iz oblaka, a pratilac se najzad izgubio. „Ovog puta posjeta nepoznatih gostiju zaista je okončana“. Ovo je bila druga pogrešna misao onih koji su te nezaboravne noći bili svjedoci čudnog nebeskog događaja na aerodromu pored Beograda. Posada „fokera“, našeg junaka s početka priče, u međuvremenu je uradila sve ono što je spadalo u red uobičajene procedure. Istovarena je pošta, iskrcani putnici, a uzeli su novi teret za Skoplje, kao i dvoje kasnih noćnih putnika koji su se uputili ka glavnom gradu Makedonije. Sasvim osnovano, poslje ovako burnog prvog dijela leta, posada je vjerovala da će joj makar drugi dio biti miran, baš kao što je bila i noć. Ne lezi vraže, svega je bilo samo ne mira...
- Kada je „foker“, poslje poletanja bio iznad avalskog mjesta Zuce, opet se pojavio isti pratilac - nastavlja priču naš sugovornik. - Na potpuno identičan način priča je nastavljena. I tada se događa još jedna nevjerovatna epizoda. Šef smjene u kontroli letenja upitao je kapetana da li hoće da ga okrene prema nepoznatoj letjelici (!?). Valjda je grozničava radoznalost pobedila obojicu, jer je kapetan kao iz puške odgovorio: „Hoću!“ Usljedila je instrukcija: „Hajde uljevo za 180 stupnjeva!“
Samo taj dio večeri predstavljao je spektakularnu priču o ljudskoj psihologiji, radoznalosti koja čovjeka može opsjednuti. Nevjerovatan je bio zahtev pilota koji kaže: „Ma, daj da se okrenem, da ga vidim!“ „Foker frendšip“ je avion koji je u nosu imao radar, doduše ne velike snage, jer je bio namjenjen prvenstveno lociranju opasnih oblaka na mogućoj putanji. Ipak, pilot ga je uključio i vidio cilj koji mu ide ravno u nos!
- Tada sam viknuo šefu smjene da odmah okrene avion nazad - sjeća se Vereš. - Avion se vratio na traženu putanju prema Skoplju, a pratilac se neumoljivo zaljepio za njega, kao i prije toga. Letjeli su tako, u paru, i sve je potrajalo dok „foker“ nije stigao iznad Topole.
Tada je gost odlučio okončati posjetu. Naglo, kao što je i došao. Kako se sjeća Vereš, nije bilo moguće ispratiti brzinu odlaska neobičnog posjetioca. Nestao je vertikalno, munjevitim manevrom. Između dva okreta radarskog snopa, za samo desetak sekundi, on se potpuno izgubio sa ekrana. A domet radara bio je 250 kilometara!
Nije nam ovu priču ispričao bilo tko. Mnogi ugledni zrakoplovci prokomentirati će je riječima: „Hej, ovo je rekao, ni manje ni više nego legendarni Zlatko Vereš!“
A njemu u ovoj branši svi vjeruju.
Zlatko Vereš rođen je 1935. godine, a još kao gimnazijalac počeo se baviti jedriličarstvom. Bio je pilot RZ-a i PZO, a zatim je kao profesionalni pilot prešao u civilno zrakoplovstvo. Paralelno je radio i u kontroli letenja, da bi specijalizaciju okončao 1967. godine u SAD, Francuskoj i Velikoj Britaniji. Iste godine imenovan je za načelnika jugoslovenske Kontrole letenja. Smatraju ga kreatorom modernog sistema jugoslovenske kontrole letenja. Kao pilot u rezervi učestvovao je u snimanju filmova „Bitka na Neretvi“ i „Partizanska eskadrila“. Od 1974. godine je u Oklahoma Citiju specijalizirao uzroke nesreća u civilnom zrakoplovstvu i bio je predsednik Komisije za nesreće u više od 200 slučajeva.
Preuzeto sa: www.treceoko.novosti.rs
Comments powered by CComment