Četvrtak 21 Studeni 2019

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Tajna društva

SUZBIJANJE DREVNE HARMONIČKE ZNANOSTI

29 Tra 2009
(Reading time: 7 - 13 minutes)
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

CRKVA, I U NOVIJE VRIJEME ZNANOST, PRED MASAMA SU TAJILE ZNANJE O HARMONIČKOJ GEOMETRIJI ZVUKA, ALI SVIĆE NOVA ERA U KOJOJ ĆEMO NAUČITI POVEZIVATI SE S NAŠIM  »UNUTARNJIM ARHETIPOM» Vitruvenov model čovjekada vinchijev model covjeka

“Ono što je učvrstilo sumnju da su i Leonardo da Vinci i Michelangelo bili upućeni u tajne informacije bila je jedna izjava pape Lava X. upućena Latinskoj crkvi. Papa Lav X otvoreno je izjavio: «Dobro znamo koliko je ta bajka o Kristu za nas bila unosno praznovjerje«. Zaista nevjerojatne
riječi, i ako je papa Lav X. zaista upoznao Leonarda da Vincija i Michelangela s tom «bajkom», moguće je da su oni sačuvali tu informaciju u svojim kipovima i slikama”.

Richard M e r r i c k © 2 0 0 8Prije dvije godine odlučio sam se vratiti istraživačkom projektu percepcije glazbe koji sam bio odgodio gotovo 30 godina ranije. Činilo se da vrijeme nije umanjilo moju znatiželju u vezi s pitanjem kako možemo organski mjeriti stupanj disonance i mentalno predvidjeti smjer razrješenja u glazbenoj harmoniji. Moj izvorni rad na ovom polju u potrazi za objašnjenjem odveo me duboko u matematiku i računalne simulacije. Sada sam - naoružan znanstvenom metodom, moćnim računalnim alatkama i pristupom najnovijim svjetskim istraživanjima - bio siguran da ću uspjeti jednom zauvijek utvrditi je li naša percepcija glazbe nešto organsko ili ništa više od kulturnog uvjetovanja. Nisam imao pojma da će ono što ću naučiti uzdrmati same temelje mog svjetonazora 21. stoljeća. Polako ali sigurno počeo sam slagati dijelove u cjelinu. Iz širokog raspona znanstvenih istraživanja o shvaćanju glazbe, neurofiziologiji, genetici, akustici, kvantnoj fizici i mojih vlastitih izračuna i pokusa razvio sam niz principa i matematičkih modela koji objašnjavaju kako opažamo glazbu. Taj sustav nazvao sam teorija harmoničke interferencije. Otkrio sam način da pokažem
kako harmonici - popratni glazbeni tonovi - igraju zajedničku ulogu u zvuku i strukturi naše anatomije.

Teorija predlaže da se život razvija kao ravnoteža između rezonance i prigušenja, baš poput titrajuće strune, i da je percepcija glazbe urođeno uspoređivanje uzoraka između harmoničke geometrije zvuka i identičnih struktura u ušima i mozgu. Iz tog procesa organskog uspoređivanja uzoraka glazbene kvalitete konsonance, disonance, napetosti i razrješenja mogu se matematički definirati i zatim geometrijski vizualizirati kao kristalne i kvazikristalne strukture. Iz toga sam došao do zaključka da je cijelo tijelo oblik kristalizirane glazbe.

VITRUVIJEV MODEL

Nakon što sam se uvjerio u postojanje harmoničkih svojstava u ljudskoj fiziologiji otkrio sam da me privlače Leonardo da Vinci i njegov popularni crtež Vitruvijevog čovjeka; želio sam vidjeti što je on mogao znati. Doznao sam da krug i kvadrat koji okružuju Vitruvijevog čovjeka predstavljaju matematičko «kvadriranje kruga», po kojem je zbroj stranica kvadrata jednak (što je bliže moguće) opsegu kruga. Kvadriranje kruga, koje je prvi predložio rimski arhitekt Marko Vitruvije Polio u prvom stoljeću pr. Kr., trebalo je predstavljati sklad i ravnotežu u idealnom ljudskom obliku. Dok sam razmišljao što bi to moglo značiti palo mi je na pamet da krug podrazumijeva rezonancu stanica u tijelu iznutra prema vani, dok kvadrat predstavlja efekt prigušivanja izvana prema unutra radi obuzdavanja pritiska stanične rezonance prema vani. Sinulo mi je da bi se, poput modela stojnog vala i kruga u mojoj teoriji interferencije, sav organski život mogao definirati kao energija koja eksplodira prema vani u prostor i biva zbijana natrag u određene oblike, vjerojatno ovisno o tome koje harmoničke omjere naglašava DNK. Gledajući unatrag, u početku mi je to bilo vrlo teško prihvatiti. Kao i svakog učenika i mene su od najranije dobi učili da je svemir potpuno prazan. Ipak, jednostavno se nisam mogao oduprijeti logici života kao oblika rezonance i svemira kao oblika prigušujuće posude.

Polazeći od te hipoteze odlučio sam pronaći način da izmjerim rezonancu i prigušenje u Vitruvijevom modelu.
Kako bih to uspio položio sam mrežu prvokutnih stojnih valova preko Vitruvijevog lika (pogledati dolje). Kad sam prilagodio veličinu mreže tako da je polumjer kruga točno jednak 2. S iznenađenjem sam otkrio da se omjer između kruga i kvadrata može vrlo jednostavno izraziti kao L/F na kvadrat ili pi podijeljeno skvadratom od phi, zlatni omjer. Je li to mogla biti samo čista slučajnost? Iako iracionalne i beskrajne, omjer između njih teži prema racionalnom omjeru 12:10, jer je 3.14159 / 2.618033

U trenutku kad sam to vidio shvatio sam da se harmonikom zaista može objasniti naša tjelesna struktura. Imamo 10 prstiju na rukama i nogama (gdje je stanično prigušivanje vjerojatno najveće), pa ipak u isto vrijeme imamo 12 glavnih zglobova u tijelu i 24 kralješka u kralješnici (gdje stanična rezonanca mora biti najveća). Slijedeći taj tijek razmišljanja odlučio
sam mreži dodati dimenziju rekurzivnog rasta, stvarajući ono što se zove «Hilbertov prostor». To je pokazalo nevjerojatnu preciznost u predviđanju svake od ključnih točaka pleksusa na Vitruvijevom modelu, uvjerivši me da
naša tijela (i sav život) moraju rezoniratiili se oblikovati prema ograničavajućoj geometriji prostora. I samo da to potvrdim,rastavio sam Vitruvijev model izvana prema unutra, rekurzivno gradećisvaki dio tijela matematički kao daraste u prostoru! Implikacije su za mene bile apsolutno zapanjujuće, jer se činiloda taj model potvrđuje da je prostor naneki način u interakciji sa strukturom života. A bio je to tek početak.

SKRIVENI SIMBOLI, POTISNUTO ZNANJE
Počeo sam primjećivati da se u harmoničku mrežu također mogu utkati drugstvari, poput drevnih religijskih ikona, svetih geometrijskih uzoraka i zagonetnih simbola koje su koristila razna ezoterijska bratstva. Kako sam nisambio član nijedne takve organizacije pretraživao sam literaturu o tim temama kako bih uspio shvatiti odakle su došli ti tajni redovi i što bi njihovi simboli mogli značiti. Otkrio sam neprekinut lanac znanja koji se protezao kroz sve njih, unatrag do uzorka egipatskog cvijeta života (šesto stoljeće pr. Kr.) i njegovih sastavnih dijelova, posebno Metatronove kocke I Vesicae Piscis, koji se savršeno uklapaju u Vitruvijev harmonički model. Primijetio sam i da se hebrejsko Drvo života uklapa u ovu glazbenu mrežu, podudarajući se sa sedam točaka hinduističkog sustava čakri. Čak se i gnostički križ - kocka rasklopljena na 3 x 4 kvadrata - lijepo uklapa u mrežu, pretvarajući Vitruvijevog čovjeka u neku vrstu arhetipskog raspela.

Je li nešto poput toga moglo biti pretkršćansko značenje križa? Kako se moja vjera u zapadnu znanost raspadala počeo sam se pitati kako je ta jednostavna harmonička mreža mogla biti posve odsutna iz svijesti šire javnosti. Zašto to nije općepoznata stvar? Zašto to nije dio znanosti, glazbe, povijesti i cijelog našeg obrazovnog sustava? Zašto to barem ne zaslužuje mjesto među «zanimljivostima» u rubnom stupcu Popular Sciencea ili na posteru s anatomijom u liječničkoj ordinaciji? I prije svega, zašto Crkva ne želi da ljudi znaju za to? Naposljetku, to bi se moglo shvatiti kao dokaz svetog principa koji teži redu u prirodi, postojanja kozmičke inteligencije (nazovite to kako želite). Tako sam prilagodio svoje proučavanje povijesti toj novoj perspektivi i ubrzo mi je postalo jasno zašto ne znamo doslovno ništa o tom izgubljenom znanju.

Otkrio sam da se harmonička filozofija odavna povezivala s poganstvom (vjerovanjem o Bogu u prirodi) i da je Rimokatolička crkva kroz razdoblje od tisuću godina ulagala velik trud da ga suzbije kroz Kanonsko pravo. To je razlog zašto je 1234. po Kr. papa Grgur IX. zabranio upotrebu trotonskog intervala poluoktave zvanog Diabolus in Mušica (Vrag u glazbi) u sakralnoj
glazbi (ta zabrana vrijedi još i danas). Čini se da je Crkva bila itekako svjesna da je tritonus mogao razotkriti simetriju u glazbenoj harmoniji i otvoriti vrata «putenog znanja» o harmonici u tijelu i drugdje u prirodi.

Kao najmoćnija sila Srednjeg vijeka, Rimokatolička je crkva bila vrlo uspješna u uspostavljanju i širenju franšiznog sustava po kojem su vjerni mogli stići do Boga samo preko Crkve (i njen ikonski brand), a ne kroz proučavanje sebe I prirode. Koristeći tu marketinšku i distribucijsku mrežu Crkva je bila u stanju provoditi socijalni inženjering na ogromnoj populaciji, regulirajući pristup zagrobnom životu.

Kroz moć krivnje, strah, mučenja i rat protiv poganstva s Bliskog istoka srednjovjekovna se Crkva borila da stavi pod svoj utjecaj nasilnu i turbulentnu Europu. Zadnja stvar koja je Rimskoj crkvi trebala bilo je ponovno oživljavanje egipatskog gnosticizma ili neopitagorejstva koje bi joj poremetilo plan. Takve poganske harmoničke teozofije predstavljale su jasnu opasnost za Crkvu mi njen projekt socijalne kontrole. Harmoničke ideale, često predstavljane pitagorejskim pentagramom ili hebrejskim
heksagramom, Crkva je osuđivala kao zle poganske simbole, povezujući ih sa štovanjem Sotone, s vješticama i okultnim ritualima.

One koji su proučavali harmonička svojstva u brojevima, geometriji i astronomiji, poput dualističkih i gnostičkih Katara u južnoj Europi od 11. do 13. stoljeća, pogubljivali su, proganjali i prijetili im, mnogi preživjeli bili su prisiljeni lutati zemljom kao «Cigani» (pejorativni oblik od «Egipćani»). Vitezove templare, glavne čuvare egipatskih hramskih misterija, Rimokatolička crkva pohvatala je i pobila na petak 13. listopada 1307. iako su malobrojni pobjegli na zabačena mjesta poput sjeverne Škotske. U tim ostacima egipatske gnoze nalazilo se sjeme rozenkrojcera, masonstva i drugih «tajnih društava - koja su bila utemeljena na proučavanju harmonika u brojevima i geometriji. Međutim, malo je današnjih sljedbenika koji su imalo svjesni ili zainteresirani znanost o harmonici, opredjeljujući umjesto toga za koristi od bratske mreže i povremeni društveno koristan rad.

Ali dok se činilo da pošten pogled na europsku povijest objašnjava kako su i zašto harmonički principi nestali iz zapadne religije, to još uvijek nije ponudilo odgovor zašto se znanost, kao navodni glavni nosilac empirijske istine u svijetu, nije na kraju vratili harmonici kao ujedinjujućem području izučavanja. Zato sam počeo kopati malo dublje i evo što sam našao.

PROTUHARMONIČKA KAMPANJA
U razdoblju koje je prethodilo Prosvjetiteljstvu krajem 17. i početkom 18. stoljeća «znanstvena metoda» zapravo je bila tako osmišljena da obeshrabri proučavanje harmonike i s njom povezane prirodne filozofije, poznate kao musica universalis ili «glazba sfera». Naučio sam da je isključivanje glazbe i poganskih harmoničkih principa iz moderne znanosti prvi put predložio
astronom Galileo u pismu svojoj kćeri potaknut, kako se čini, željom da izbjegne mučenje i utamničenje od strane Inkvizicije.

Uz podršku Newtona, Descartesa I drugih koji su također željeli pronaći način suživota s Crkvom u tom razdoblju, odvajanje proučavanja harmonike od matematike i znanosti i njeno smještanje u «humanističke znanosti«
sve se više institucionaliziralo kako je znanstvena metoda postajala sve prihvaćenija. S vremenom nove generacije zaboravile su sve o harmonici kao ujedinjujućem svojstvu u prirodi – čak prihvaćajući kao svrhu znanosti diskreditiranje svih preostalih harmoničkih teorija jer «smrde na propovjedaonicu« (igra ironije). Početkom 20. stoljeća ta antiharmonička
kampanja dosegnula je svoj vrhunac u Michelson-Morleyevom eksperimentu koji je «dokazao» da je prostor prazan i bez suštinske strukture ili mjerljivog utjecaja na materiju.

To je vjerovanje brzo prihvaćeno kao kamen temeljac znanstvene misli i obrazovanja 20. stoljeća, a Darwinova teorija prirodne selekcije (uz povremene slučajne mutacije) uzdizana je kao pravi razlog zašto život poprima svoje oblike. Tek je posljednjih godina dokazano da je taj slavni fizikalni eksperiment bio varljiv, pa čak i pogrešan, pomoću sofisticiranijih instrumenata koji pokazuju da prostor ipak ima mjerljiv utjecaj na materiju. Poput skoro svih i ja sam odrastao u obrazovnom sustavu koji i dalje negira postojanje bilo kakvih strukturirajućih svojstava u vakuumu ili njegove moguće uloge u oblikovanju života. Čak i najpametniji i najobrazovaniji ljudi rado prihvaćaju proturječno vjerovanje da je svemir istovremeno zakrivljen (Einstein) i prazno ništavilo. Nikome nikada ne pada na pamet postaviti pitanje kako ništavilo može biti zakrivljeno ili, na primjer, zašto na našim tijelima raste 10 prstiju umjesto, recimo, osam ili četrnaest. Izbjegavanje i otvoreno ismijavanje ismijavanje strukturiranog prostora i danas je točka velikog neslaganja i prijepora, što ne samo da usporava napredak na doslovno svim poljima znanosti, nego također od društva skriva jednu vrlo važnu istinu. Koja je to istina?

Istina je da je tijekom posljednjih 350 godina postojao savez iz interesa između institucija zapadne religije i znanosti da se izbjegne svako spominjanje harmonike. Ta neizgovorena tradicija nastavlja djelovati na društvo do današnjeg dana, podržavajući neodržive političke, ekonomske i ekološke politike. Sada kad učenje harmonike više nije prisutno u našim školama i crkvama, kao što je nekada bilo u grčkim i rimskim tradicijama, svaku generaciju guramo sve dalje i dalje od ideje da bi čovječanstvo trebalo nastojati slijediti harmoničke procese koji djeluju u prirodi. Nemajući koherentan društveni i kulturni model, većina ljudi pretpostavlja da je svemir hladan, besmislen i nasumičan okoliš u kojem vrijede samo slučajnost i brutalna sila. Sam život shvaća se kao osebujan plod slučajnosti u neprijateljskom svijetu, zbog čega nam je lako složiti se s ljudima poput neodarvinista Richarda Dawkinsa koji tvrde da je sebičnost pobjednička strategija za preživljavanje. Uz takvu raširenu pretpostavku o nasumičnom i nasilnom svemiru nihilizam je postao popularan konsenzus.

PREMA NOVOJ RENESANSI
Usprkos svemu tome, ima nade u blistavoj svjetlosti kvantne fizike. Dok njutnovske makinacije nastavljaju pokretati ostatak znanosti, kvantna teorija tiho predlaže kozmos koji se sastoji od koherentnih harmonijskih valova koji
kristaliziraju u materiju unutar polarizirane kubične svemirske mreže (poput fizičkog holograma). Schrödingerova valna funkcija s kvantnomehaničkim modelom «čestice u kutiji« samo je još jedan način opisivanja harmoničke strukture svemira - koja se ne razlikuje od fizike žice na gitari. Ipak, uz dugu tradiciju izbjegavanja, bilo kakva ideja o koherentnom prostoru tek treba ući
u standardne znanstvene nastavne programe, da i ne govorimo o drugim poljima znanosti. Ali kad bi se učenju o harmonici ikada dopustilo da se vrati natrag u obrazovni sustav mogli bismo očekivati kulturnu renesansu od koje bi se čak i Leonardov goli Vitruvijev čovjek zastidio. Natpisi na majicama preklinjali bi nas «Vratite eter!», dok bi religijske naljepnice za automobile objavljivale «Stupite u kontakt s vašim unutarnjim arhetipom!» Puni, preklopljeni krugovi Vesicae Piscis iznenada bi se počeli pojavljivati na terenskim vozilima umjesto samo ribolikog dijela. Čak bi i Einsteinova izreka «sve je relativno« zvučala otrcano, zamijenila bi ju Pitagorina «sve je proporcionalno«.

U modi bi zavladala eksplozija «svete geometrije«, egipatski stilovi ponovno bi postali popularni. Ideja da arhetipska struktura u prostoru oblikuje cvijeće, kukce, ribe, kućne ljubimce i ljude bila bi neodoljiva i, po mom mišljenju,
bilo bi ju teško suzbiti nakon što bi se mem proširio. Potaknuti osviještenošću masa, okorjeli znanstvenici mogli bi naći dodirne točke s modernim teozofskim pokretom. Mogli bi prihvatiti život kao ne-slučajan i geometriju kao nešto sveto. Možda bi čak naučili prihvatiti duhovnost drevnog hinduističkog Anua - najmanjeg kvanta materijalne strukture koji leži duboko u svakom atomu. Zapadni religijski vođe također bi se mogli pomiriti s tim poganskim idealima i konačno priznati (uz kiseli osmijeh) da su cijelo vrijeme znali da je Sveti Duh samo nacrt Čovjeka u tkivu prostora.

A kako te ideje budu postajale prihvaćene u svim sustavima vjerovanja, možda će naše neuravnotežene vlade konačno razmisliti o tome da svoje politike oblikuju prema koherenciji koju tako predivno demonstrira
ljudski lik.

0 AUTORU:
Richard Merrick je softverski poduzetnik, specijalist za digitalne medije, interaktivni režiser, glazbeni teoretičar, pijanist, umjetnik i pisac. Bio je tehnološki osnivač i generalni direktor kompanije za globalno interaktivno obrazovanje i zabavu 7th Level iz 1990-ih, i osnivač/generalni direktor Postfuturea, trenutno jedne od vodećih kompanija za internetski marketing. Dizajnirao je i režirao interaktivne naslove i web-lokacije s Howiem Mandelom, Montyem Pythonom i Disneyem, i pomagao je kompanijama kao što su Best Buy i Microsoft u njihovim strategijama digitalnog marketinga. Ima diplomu diplomu (magna cum laude) i magisterij iz računalstva sa Sveučilišta u Teksasu, Dallas.

Izvor: joschua.biz

Autor: orion

drevna, znanja, harmoničke, znanosti, papa, lav X

O autoru
Author: Miro-sinjEmail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Nedavni članci:

Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno