Kontrola i manipulacija vremena eksplozijama u zraku
26 Kol 2019
- Detalji
- Kategorija: Paranormalni blog
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 6217
U današnje se doba mnog razgovara i nagađa o mogućnosti da zapravo kontroliramo vrijeme i manipuliramo njime u svrhu ostvarivanja naših ciljeva. Službeno nazvano "geoinžinjering", no daleko od područja znanstvene fantastike bilo je mnogo ozbiljnih pokušaja kontroliranja i oblikovanja vremena na različite načine, u rasponu od znanstveno uvjerljivog do sigurno ludog. Slučaj koji ćemo ovdje razmotriti i biti usredotočeni je onaj u kojem trebamo i želimo kišu, bombardiranjem vječnog nebeskog pejzaža, plana koji je zapravo financirala i gurnula američka vlada, a koji čini "šarenim", obečavajućim, ali isto tako odiše mnogim povjesnim kontroverzama, kako ćemo vidjeti kasnije.
Manipulacija vremena nije baš nova ideja, a pokušaji kontrole vremena stariji su nego što možda mnogi misle. Jedna rana shema dogodila se još u 19. stoljeću u Sjedinjenim Državama, a rođena je iz stare ideje da su eksplozije i njihova potresna sila nekako uzrokovale kišu miješajući oblake kako bi iskašljao vodu. To je zapravo bila vrlo stara ideja čak i tada, jer se stoljećima vjerovalo u mnogim kulturama da su ratovi sa sobom donijeli kišu, a generali još od Napoleona i stariji su to bilježili, a tijekom američkog građanskog rata često se spominjao da je kiša pratila velike bitke. Taj se pojam, a posebno crtica o povezanosti Građanskog rata i kiše iz knjige iz 1871. Rat i vrijeme, bivšeg generala u građanskom ratu Edwarda Powersa, usadio u glavu nekima iz američke vlade. Smatrali su da bi se taj fenomen mogao upregnuti i koristiti za izazivanje kiše kad god bi ljudi to htjeli. U tom su cilju pokušali izdvojiti sredstva kako bi ih zapravo pokušali provesti u dijela.
Važno je napomenuti da je čak i u to vrijeme malo pravih znanstvenika davalo mnogo izgleda teoriji da su ratovi ili eksplozije uzrokovali kišu, pa je to smatrano pomalo šupljom teorijom, ali ideja je bila vjerodostojna među nekim izvan glavnog toka znanosti, koji su vjerovali da bi ta potresna sila doista mogla rastrgati oblake puštajući kišu. Napokon, čini se da je Powersova knjiga, iako utemeljena na posrednim dokazima, dokazala analizom preko 200 bitaka u građanskom ratu u kojima je „dokazano“ da su eksplozije donijele kišu nakon toga, iako autor ni na koji način nije znanstvenik, a zapravo su ga mnogi kritizirali zbog prikazivanja strašno nepotpunog znanja o tome kako vrijeme ili atmosfera zapravo djeluju. Ipak, nadahnuta ovom knjigom, vlada je vjerovala da bi se to ipak moglo učiniti, a sa sušom koja je nastupila u tom trenutku počeli su intenzivno tražiti nekoga tko će im pomoći. Većina stvarnih znanstvenika je to odbila, nazivajući to glupostima i u najboljem slučaju znanstveno neodrživim, da ne pišemo potpuno glupima, ali ipak, pronašli su svog čovjeka s patentnim odvjetnikom iz Washington D.C., po imenu Robert G. Dyrenforth.
Dyrenforth nije bio znanstvenik, ali je bio veliki ljubitelj kiše, gorljivi pobornik teorije modifikacija vremenskih prilika, a imao je i podršku nikog drugog, osim samog autora rata i vremena, Edwarda Powersa, i u nekom trenu su im se čak pridružili i neki pravi znanstvenici u obliku meteorologa Smithsonian Institution George E. Curtis, kemičara za patente Claud O. Rosella i John T. Ellis-a s Oberlin Collegea. Vlada im je odobrila sva sredstva koja su im bila potrebna za njihove neobične pokuse, kao i velikodušnu količinu zemlje u Teksasu da sve to izvedu, pa su tako u kolovozu 1891. godine Dyrenforth, Powers i ostali stigli u ruralnu preriju u Midlandu u Teksasu, zajedno s opremom koja je bila sastavljena od zmajeva, balona, okidača baterije i čitavog mnoštva eksploziva. Njihov plan? Da bombom gađaju nebo dok ne pada kiša.
I bombardirali su nebo, započevši svoje eksperimente 17. kolovoza, slanjem zmajeva i balona napunjenih eksplozivima koji su izazvali žestoke eksplozije koje odjekuju nebom i to ne uvijek točno tamo gdje su ciljali, ali dovoljno blizu. Imali su problema s balonom kojeg bi vjetar odnio te bi detonirao dalje od zamišljenog "idealnog" mjesta detonacije s time da su u isto vrijeme punili rupe od prerijskih pasa dinamitom i aktivirali ih u isto vrijeme. Iznenađujuće, 12 sati kasnije na tom području je palo malo kiše, a na horizontu su se pojavili tamni olujni oblaci. Valja napomenuti da je količina kiše u to vrijeme bila zanemariva i nije se mogla konkretno pripisati eksplozijama, ali Dyrenforth je to doživljavao kao nevjerojatan uspjeh i ohrabrio Vladu da poveća financije. 21. kolovoza poslali su još više eksploziva, ukupne vrijednosti oko 156 kilograma eksploziva koji se obično naziva "rackarock", napravljenog od smjese kalijevog klorata i nitrobenzena, koja je bila mnogo stabilnija i proizvela veći udarac. Ideja je bila da im treba više pucanja, spektakularnijih eksplozija i stvarno su uspjeli u tome, ali Durenforth je pomislio da su još jednom dokazali teoriju kad se ustvrdilo da postoji mala kondenzacija u obliku onoga što je opisano kao "magla" i rosa na travi. Dyrenforth je uzbuđeno tvrdio da je to još jedan dokaz da njihov plan može uspjeti, te se pripremio za prelazak na sljedeću fazu.
Nisu svi u ekipi bili toliko impresionirani ovim „rezultatima“ kao što je bio Dyrenforth. Konkretno, meteorolog Curtis bio je izrazito skeptičan prema cijeloj stvari, do te mjere da će napustiti cijeli projekt prije nego što je završen posljednji eksperiment. Drugi znanstvenici koji su gledali s ruba tu mješavinu iskrivljene znatiželje, nevjerstva i uzdignutih obrva brzo su istakli da je padala jedva ikakva kiša, sama sezona je već bila sklona kiši i olujama u regiji, da je nije bilo nikakvog značajnijeg pada kiša nedaleko od mjesta gdje su se eksperimenti zapravo izvodili, a eksperimenti su izvedeni s tako neobičnim, proizvoljnim vremenskim razmakom da nekoliko kapi kiše nikako ne znači da su bili uspješni, pa je čak istaknuto da je tim uzimao kredit za kišu koju su već prognozirale vremenske agencije. Čak su i dva novinara koji su došli radi dokumentiranja eksperimenata iz Chicago Farm News-a i Dallas Farm and Ranch-a bili skeptični prema svemu tome, čak i dok su druge novinske agencije u cijeloj zemlji izbacivale senzacionalističke naslove da je sve uspjelo, da je golem uspjeh i da se prave velike količine kiše, dodajući hype i sve pišući neumoljivo pretjerujući.
Niti jedna kritika nije odvratila Dyrenforth-a, koji je nastavio svoj posljednji eksperiment 25. kolovoza. Još jednom je poslao bombe i ovaj put čitavim danom nemilosrdno lupao nebom, koristeći balone i improvizirane minobacačke granate, pod dojmom daće još veći prasak napraviti još više kiše. Prema njegovom mišljenju, to je učnjeno, kao što je u svom izvješću napisao da se u 3 ujutro dogodilo nešto zaista značajno, napisavši:
"Probudila me snažna grmljavina, praćena jakom munjom, a na sjeveru se vidjela jaka kišna oluja - to jest u smjeru prema kojem je površinski vjetar neprestano puhao tijekom pucanja, a samim tim i u kojem smjeru su išli udarni valovi naših eksplozija "
Zvuči vrlo impresivno, ali naravno ovo je bila sezona kiše u tom području, a u stvarnosti su drugi na mjestu rekli da je u to vrijeme jedva postojala stvarna kiša, usprkos Dyrenforthovim pokušajima da sve to sakrije. U ovo doba skepticizam prema projektu bio je sve veći, a znanstvenici su ga popljuvali i potpuno demantirali kao debosa, čak i kad su novine nastavile istiskivati senzacionalizam o tome kako je to bio tako velik uspjeh. Curtis, koji je već prestao s eksperimentima, napisao je gadan, omalovažavajući izvještaj o svemu tome, uopće ne miješajući riječi kad je Dyrenforthova nazvao "neumoljivim prokletnikom, a njegov je posao nazvao burleskom o znanosti i zdravom razumu" i napisao detaljan pregled koliko je pogrešna bila cijela teorija, zaključujući:
"S obzirom na te činjenice, jedva mi je potrebno ustvrditi da ovi eksperimenti nisu dali nikakav znanstveni stav teoriji da kišne oluje mogu nastati izazvane eksplozijama."
Kao odgovor na sve ove kritike i ne baš blistave komentare znanstvenika, Curtisov rad nikad nije službeno objavljen, a Kongres je nevjerojatno uložio još više novca u te eksperimente. Međutim, niti jedan od ovih eksperimenata nije ukazao na više povjerenja da to zaista može uspjeti, a istodobno je javnost počela dobivati dojam da je u stvari sve bilo lažirano i da je riječ o rasipanju novca, a njihovi interesi tada prelaze na druge stvari. Kongres se na kraju morao suočiti sa stvarnošću da nije postignut rezultat i povukao je čep. To je označilo kraj saveznog financiranja ovih projekata, ali to nije bio ni izbliza kraj ljudi koji nastavljaju pucati nebo da bi doveli kišu ili po novom je skrenuli s puta.
U El Pasu u Teksasu, gradonačelnik je počeo koristiti gradska sredstva za podršku sličnim eksperimentima, zaduživši Johna T. Ellisa da ih provede, uz pomoć Dyrenforth-a, naravno. Ovaj je put obrazloženje bilo to da je regija El Paso bila tako nevjerojatno suha i bez oblaka da bi, kad bi tamo mogla padati kiša, to bio nepobitan dokaz da tehnika radi. Koristeći šezdesetak topničkih metaka, apsurdnih 1.000 kilograma dinamita i 2.000 kubičnih metara čistog kisika, eksplozijama su "prigušili" apsolutno svo živo svjetlo sa neba, nakon čega je kiša zapravo padala, i premda je ekipa bila na znatnoj udaljenosti, eksperiment je proglašen kao uspješan. Nastavili su izvoditi druge eksperimente na jugozapadu, ali nikad nisu uspjeli nikoga uvjeriti da to stvarno djeluje, a doista je mnoge kiše za koje su tvrdili da su napravili eksperimentima već prognozirale ondašnje vremenske službe.
U kasnijim godinama bilo je još sporadičnih pokušaja da se kiša stvara potresnom silom, ali teorija se uglavnom samo osušila i izumrla jer su ljudi sve više shvaćali da tu nema ništa. To ne znači da su napori za stvaranjem kiše prestali odjednom, a posljednjih godina počeo se provoditi koncept nazvan "sjetva oblaka", u kojem se kristali srebra i jodida ili druge kemikalije dopremaju u oblake zrakoplovima, raketama ili topništvom te se pokušavaju oponašati ledene jezgre koje potiču rast vodenih kapljica i kišnih kapi te "natjerati" oblake da stvore kišu, ali rezultati su u najboljem slučaju pomiješani. Jedan od najpoznatijih slučajeva projekta sjetve oblaka provela je američka vlada tijekom rata u Vijetnamu, kako bi prestrašila neprijatelja ometajući njihove komunikacijske i opskrbne vodove koristeći monsunske navale kiše natovarivanjem oblaka s bljeskalicama srebra i olovnog jodida. Nazvana operacijom Popeye, bila je to masivna operacija u koju je vlada uložila ogromne količine novca i resursa, čineći sramotu samoj sebi bez ikakvog izgleda u uspjeh projekta.
Unatoč činjenici da je učinkovitost i izvedivost sjetve oblaka i dalje nejasna, i dalje se nastavlja, sa oko 50.000 kilograma jodida srebra koja se svake godine koristi u tu svrhu. Slična upotreba eksplozija i kemikalija korištena je i u drugim dijelovima svijeta, poput Rusije i Kine, kako bi se postigao suprotan učinak i spriječila kiša ili zaustavile obilne snježne padavine ili tuča. U SAD-u je čak izumljen i čak patentiran tip topovskog uređaja koji teoretski stvara potresne udarne valove u olujnim oblacima upotrebom zapaljivog plina i eksploziva kako bi se spriječilo stvaranje tuče, koja svake godine uzrokuje veliku štetu na usjevima. Hoće li išta od ovoga stvarno uspjeti ili ne, ostaje za vidjeti.
No bez obzira da li je ovo sve napisano ikad funkcioniralo, jasno je da ljudi vole bombardirati oblake kako bi ili prizvali ili opozvali kišu ili nepovoljne vremenske (ne)prilike i to će se vrlo vjerojatno nastaviti još neko vrijeme. Nitko ne zna što će manipulacija vremenom donjeti Svijetu, pogotovo sada kada američki predsjednik sve želi dići na još veči nivo upotrebom nuklearnog oružja. To je ovu temo odvelo u područja znanstvene fantastike i fikcije. Gotovo je dovelo do toga da u želji za kontrolom vremena pokušamo postati sam Bog ili Bog-ovi, a to se nikada nije pokazalo uspješno, barem ne sudeći po prošlosti, a i sadašnjost nije blistava!
Bilo bi možda bolje da se ostavimo čorava posla i više razmišljamo u smjeru kako što manje zagađivati prirodu oko sebe i pokušamo popraviti što se popraviti još uvijek da .....
Izvori:
https://mysteriousuniverse.org/2019/08/the-time-america-bombed-the-skies-to-control-the-weather/
https://www.smithsonianmag.com/history/weather-control-as-a-cold-war-weapon-1777409/
Comments powered by CComment