Misterije - Neobjašnjivo

Korisnička ocjena: 5 / 5

Detalji

Kategorija: Misterije - neobjašnjivo

Hitovi: 10672

U svojoj knjizi „Penatracion“ slavni vidioc na daljinu Ingo Swann opisuje svoje sudjelovanje u tajnom projektu dalekovidnog ispitivanja Mjeseca i otkrićima izvanzemaljskih baza na tamnoj strani mjeseca.
Poznatog vidovnjaka Inga Swanna na osnovu preporuke jednog prijatelja, visokopozicioniranog političara u Washingtonu, usred noći naziva predstavnik neke supertajne službe te ga zamoli za suradnju. Idućeg dana uz dramatične mjere osiguranja biva odveden u nepoznatu podzemnu bazu gdje saznaje za postojanje izvanzemaljskih baza na tamnoj strani Mjeseca, šokiran tim saznanjem pokušava iz svojeg šutljivog i tajanstvenog sugovornika izvući barem neke konkretne informacije. Tijekom seanse gledanja na daljinu otkriva da su ovi na Mjesecu iznenada primijetili njegovu telepatsku prisutnost. Domaćin zaključuje kako bi bilo bolje da ga više ne izlažu daljnjoj opasnosti.

"Opasnosti! Kako to mislite - opasnosti?"
Vidio sam da je Axelrod spreman izbjeći odgovor, stoga sam preuzeo inicijativu. "Ukoliko je riječ o telepatiji onda se radi o drukčijoj vrsti, barem od onoga kako mi to shvaćamo ovdje na Zemlji. To nije samo telepatija." Ovo je privuklo njegovu pažnju. Iznenađeno me pogledao.
"Kako to mislite?" Sada sam „napokon" shvatio da njegov prethodni interes za telepatiju nije bio samo nedužno čavrljanje.
"Pa, ne znam točno. Nije to samo prijenos misli, To je kao..." - tražio sam riječi.
"Kad su me "vidjeli" nisu me stvarno mogli vidjeti, zar ne? Što ,su, dakle, vidjeli? Postavljam to pitanje sebi, Axel!"
"Da, nastavite." - reče.
"Pa,   vjerojatnije je da su ....osjetili. Nisu mogli vidjeti, odnosno uloviti umne vibracije. Vjerojatnije je riječ o nekoj dimenzionalnoj pojavi, da, nešto poput mreškanja na prijelazima između dimenzija. Da! To je to! Osjetili su nešto. Ne mene ponaosob, već „nešto“.
Zastao sam: "Osim toga! Oni su znali što to mreškanje znači. Znali su da je netko prodro tamo gdje se oni nalaze" Zamislivši se nad ovime zadivljeno sam uskliknuo.
Axelrod je mirno sjedio, kao i obično, gledajući me. Zatim upita:
"Zašto ste uskliknuli?"
"Ah! Dakle, ako to uopće mogu sročiti ... to je kao da postoji neka vrsta prijelaza između dimenzija... Ako možete zamisliti osjećaj prisutnosti nečega što ne vidite, to je otprilike to. Jedino što su se ti momci... usmjerili na to, da lako protumačimo stvar:
Axelrod je neko vrijeme šutio.
"Znači, pripisujete to telepatiji plus još nečem?"
'"Ne, ne baš. Upravo suprotno. Vjerojatno nešto drugo plus telepatija. Na kraju krajeva, vjerojatnije je da osnova za telepatiju proizlazi iz nečega nego zbog nečega." "Kako to mislite?"
'"Ništa se ne događa samo od sebe. Uvijek je prisutan neki proces. Možemo reći da se stvari uvijek odvijaju putem nečega. Ništa se ne javlja iz ničega. Teško je to objasniti u jednostavnim trodimenzionalnim pojmovima. Prijenos misli je trodimenzionalni konstrukt. Nego, što ako..."Axelrod me prekine.
"Zašto bi prijenos misli bio trodimenzionalan?"

"Dakle, ako jedan um koji postoji kao trodimenzionalna stvar komunicira s drugim umom koji je također trodimenzionalan, a međusobno su udaljeni, ne koncipiramo li prisutnu udaljenost trodimenzionalnim pojmovima?
Fizička stvarnost jest trodimenzionalna, ali ne i mentalna stvarnost. U ovome je sadržana jedna od najvećih pogrešakau shvaćanju paranormalnog.
Svi razmišljaju o paranormalnom isključivo u trodimenzionalnim pojmovima." Na ovoj mi je točki ponestalo riječi.

Axelrod me ne trepćući promatrao mirnim očima. Istovremeno je lupkao prstima po stolu. Znao sam da sam dotakao nešto značajno. Njegov je slijedeći komentar to i dokazao. "Možete li zapisati ideje koje ste sada iznijeli?"
Pamtim da sam sastavio petnaest rukom pisanih stranica. Nakon ponešto nedokučivih savjeta uslijedilo je rukovanje, kapuljača, vožnja helikopterom, te sam praćen blizancima, istim automobilom, bio dopremljen po vlastitom htijenju na željezničku stanicu u centru Washingtona. Blizanci nisu rekli ni riječi više no što su morali. Zatekao sam se razmišljajući nisu li oni zapravo došli sa Mjeseca. Sljedećih nekoliko mjeseci pitao sam se hoće li me ET-ji potražiti i spaliti mi mozak.

Na odlasku iz pomno skrivene ustanove gospodina Axelroda podsjetio me je na obavezu šutnje sljedećih deset godina. "Ne brinite, Axel", odgovorio sam. "Nemam namjeru uništiti svoj službeni istraživački rad iznošenjem nečeg tako ekscentričnog kao što je tvrdnja da sam vidio izvanzemaljce koji rade na Mjesecu. Ionako mi nitko ne bi vjerovao."
Držao sam se svog obećanja znatno duže od deset godina.

Na rastanku me gospodin Axelrod pitao bih li bio zainteresiran ukoliko me opet budu trebali. "Vjerojatno." - odgovorio sam, ta kako ne bih bio zainteresiran. Isuse Kriste, ET-ji na Mjesecu pod istragom službene agencije. Tko bi tome odolio?

"Dobro." - odgovorio je. "Moje ime Axelrod nakon što vi odete povlači se i neće se više koristiti. Bit ćemo u kontaktu s vama na neki drugi način, a ja ću se pobrinuti da vam budem prepoznatljiv.
"Ako vas netko bude pitao za gospodina Axelroda ili za ovo mjesto ili ako vas pita znate li išta o tome, takvi upiti neće dolaziti od nas.

Molim vas da u skladu s tim postupite, za naše i vaše dobro."

Bože! Zastrašujuće, ha? U što sam to upao? Međutim, dobro mi je došao njegov savjet kada mi je otprilike tri godine nakon toga zazvonio telefon. Bio je to neki gospodin Dillins ili Dallons (nisam baš razabrao što od toga dvoga) koji se predstavio kao novinar koji istražuje zataškavanja NLO situacije od strane vlade.

Rekao sam da ne znam ništa osim onoga što sam pročitao u različitim knjigama i člancima. Ignoriravši moje okolišanje upitao me poznajem li gospodina Axelroda.
"Koga?" - odgovorih mu protupitanjem. "Znate," - kaže novinar - "gospodin Axelrod." "Nikad čuo."- odvratio sam. Uslijedila je tišina s druge strane žice nakon čega je pozivatelj zaklopio slušalicu ne rekavši niti 'Hvala, do viđenja' ostavljajući me drhtavih ruku i osvježenog sjećanja na Axelovo upozorenje.

Nakon što sam napustio Axelroda vrativši se u New York, zaključio sam da sam potpuno slomljen. Spavao sam dva dana tupo buljeći u ekran u pauzama između sna. Puno sam jeo. Tada, kad sam to počeo povezivati sa svim pratećim implikacijama, odlučio sam napraviti nekoliko skica prema sjećanju na one što sam crtao za Axela. Nisam se mogao sjetiti brojeva koordinata, a nazive kratera i ravni na Mjesecu nikad nismo koristili tijekom seansi gledanja na daljinu.

Stoga nisam znao gdje se točno na Mjesecu nalaze te strukture i konstrukcije. Ipak, teško da sam mogao zaboraviti ono što sam vidio.
Napravio sam nekoliko većih crteža te sam ih odlučio smanjili da stanu na dva lista papira koja sam zatim pohranio u banci, u svojem sefu, vođen vizijom potajice obavljene premetačine mog stana i ateljea. Paranoja me žestoko držala još poprilično dugo. Pretpostavljam da je moj sigurnosni pretinac tajnim moćnicima bio jednako lako dostupan kao i bilo što drugo.

KNJIGA S FOTOGRAFIJAMA GRAĐEVINA NA MJESECU
Uzevši u obzir doista dramatične aspekte poslovanja s Axelrodom, može se u prvi mah činiti nemogućim da bi na njih mogao zaboraviti. Ipak, osim susreta pokraj prepariranog slona te kapuljače navučene na moju glavu, rad s Axelrodom nije se nimalo razlikovati od mnogih drugih službenih i neslužbenih eksperimenata koje sam obavljao.

Mnogi od tih eksperimenata sadržavali su podjednako dramatične elemente. Većina se iz predostrožnosti izvodila u tajnosti, pa je moj tjedni raspored u skladu s tim bio pretrpan poslovima ove vrste. Nekoga će možda začuditi kako je moguće zaboraviti na humanoide i konstrukcije na Mjesecu.

Ipak, vjerojatnost da su tamo, odnosno da nisu tamo je 50:50. Nadalje, kao što je slučaj sa svim ostalim „psi eksperimentima“, šanse su 100 posto da je mogla biti riječ samo o mojoj mašti i imaginaciji.

Koliko sam shvatio, neću dobiti povratnu informaciju koja bi pomogla da raščistim je li riječ o imaginaciji. Jednako kao što su ljudi skloni funkcionirati na temelju povratne informacije, tako su jednako skloni i zaboravljati sve za što ne dobiju reakciju. Uz to ovdje su, kako se čini, prisutna dva dodatna fenomena, doduše toliko suptilna da bi mogli dobiti smisao samo ako ih se prepozna i uzme u razmatranje.

Prvi se fenomen odnosi na činjenicu da većina ljudi zaboravlja (ili izbjegava) sve što se ne uklapa u stvarnost na koju su navikli. Drugi fenomen se odnosi na činjenicu da je većina ljudi sklona potpuno zaboraviti na Mjesec. On je ondje, dakako. Međutim, dalje od toga interes za njega je neizmjerno malen.

To je donekle teško objasniti. Možemo početi lako da, primjerice, istaknemo kako su ljudi jako zainteresirani za Mars ili za moguće postojanje inteligentnih bića u vrlo udaljenim predjelima svemira. No kad je riječ o Mjesecu gotovo kao da je svijest Zemljana „nečim“ omeđena;
1 - što ih sprječava da misle previše o tome i
2 - navodi da se ne obaziru na neobične lunarne fenomene.

Pokušat ću bolje obrazložiti ove dvije pojave u daljnjem tekstu.
Tada, 1975. i 1976. iako zapravo nije bilo zaboravljeno, moje se sjećanje na događaje s Axelrodom povuklo u neka dublja podsvjesna područja memorije. Kad bih napokon ipak na to pomislio, bila je to samo konstatacija da se dogodilo, da je završilo, da smo s time gotovi i da se ne usuđujem o tome govoriti zbog toliko brojnih razloga da je i njih najbolje zaboraviti.

Međutim, tko god ili što god da je bilo iza zavjese, dijeleći karte sudbine, još nije bio dovršio poslove s Axelrodom. Jer, u nekom se trenutku (mislim, tijekom ljeta) otvorilo drugo poglavlje situacije s Axelrodom. Naime, primio sam poštom običnu omotnicu bez povratne adrese i poštanskih žigova iako je imala marke. U omotnici se nalazila knjiga i ništa više. Naslov joj je bio
"Netko je drugi na Mjesecu" autora Georga Leonarda.

Nekoliko sljedećih sati proveo sara u čitanju, nakon čega sam je još dva puta ponovno pročitao. Očigledno je u vrijeme mojeg ultra tajnog posjeta gospodin Axelrod znao da će uslijediti knjiga i, naravno, zato ga je zanimalo poznajem li autora ili ne. Leonard je, izgleda, nabavio NASA-ine fotografije Mjeseca, koje su na kraju krajeva javno dobro budući da se djelovanje NASA-e financira novcem poreznih obveznika.

"Što NASA zna," stajalo je na uvodnoj stranici, "a ne želi objaviti!" George Leonard je s pomnom logikom i razumijevanjem proučio sve činjenice (uključujući službene NASA-ine fotografije i snimke astronauta Apolla) ne bi li dokazao svoju teoriju o visoko-naprednoj izvanzemaljskoj civilizaciji koja kopajući, proizvodeći, komunicirajući i gradeći obrađuje površinu Mjeseca!"

Leonardova knjiga obilovala je provjerljivim informacijama, službenim fotografijama, skicama struktura i sl, koje je napravio na osnovu fotografija. Dakle, mogu reći da sam posegnuo za vlastitim crtežima te proveo čitav tjedan uspoređujući ih sa skicama i fotografijama koje je George Leonard priložio u svojoj knjizi. Mnoge Leonardove skice bile su slične mojima. Da, naravno, misteriozni gospodin Axelrod dostavio mi je povratnu informaciju kao što je i obećao, nema nikakve sumnje da je upravo njegovom ljubaznošću Leonardova knjiga stigla do mene.

No, može li se Leonardova knjiga smatrati dovoljnom povratnom informacijom?
Donekle može, iako ne u potpunosti. Na primjer, postoje li strukture na Mjesecu? Kao što je Leonard naglasio, jedna od najznačajnijih fotografija koju su snimili astronauti Apolla 12 prilikom leta oko Mjeseca prikazuje ono što je navedeno kao Velika brazda "Super Rig" 1971 (Naša, fotografija 71-H-781) što je vrlo slično jednoj drugoj fotografiji Velike brazde "Super Rig" (NASA, fotografija 66-H-1293) snimljenoj pet godina ranije.

Astronauti Apolla 14 (1971.) sigurno su očekivali da će vidjeti ovu brazdu ili neku drugu, sličnu. Ono što se očigledno pojavilo nazvali su "Annabel": "baš kao ona što smo je vidjeli jučer. Pruža se preko grebena i sigurno je visoka više od kilometar i pol. Jeste li vidjeli ovo! Bljeskovi svjetla dolaze iz tamnog dijela kratera, baš ispod Annabel. O kamere, nemojte nas sad razočarati!"' (Ovaj je razgovor parafraza transkripta objavljenog na stranicama Leonardove knjige).

Doista, čini se da su na Mjesecu brojni "tornjevi" uz jednak broj s njima povezanih nejasnoća. Kako sam otkrio (kad sam kasnije započeo vlastito ozbiljnije istraživanje Mjeseca), NASA je početkom šezdesetih godina na Mjesec slala orbitere - kao prethodnicu Apollo misijama s ljudskom posadom.

Objavljena NASA-ina fotografija označena kao Lunar Orbiter III - 84M prilično jasno prikazuje dvije strukture koje strše u području Sinus Medli. Jedna od njih postala je poznala pod nazivom The Shard. Ova se struktura uzdiže sa mjesečeve površine oko dva i pol kilometra. U blizini Sharda nalazi se druga struktura nazvana The Tower. Slikana je četiri puta sa različitih visina.

Podiže se oko osam kilometara i pokrivena je nečim što nalikuje kockama povezanima tako da tvore vrlo veliku krunu nalik gljivi otprilike širokoj više od jednog i pol kilometra. Nekoliko neovisnih geologa koji su proanaliziral i fotografije naznačili su da nema poznatih prirodnih procesa kojima bi se ove dvije strukture mogle objasniti. Što je prilično ublažena izjava. Molim da se uzme na znanje kako se kopije navedenih fotografija još uvijek mogu nabaviti u NASA-i. Rečeno mi je, doduše, da su tornjevi u međuvremenu retuširani.

Nakon proučavanja Leonardove knjige sljedeća dva tjedna nisam znao da li da spavam ili da ostanem budan, svi moji biološki i mentalni ciklusi bili su prekinuti. Očekivao sam da će Leonardova knjiga uzbuditi duhove ljudi širom planeta. No, većina ljudi koje sam obavijestio samo bi se nasmijali i rekli da "sigurno postoji neko logičnije objašnjenje.''' Čak su i neki ljudi koji se bave proučavanjem NLO-a, a koje sam poznavao jedva pokazali interes, što sam (tada i sada) smatrao prilično zbunjuiućom i misterioznom činjenicom. Pokazalo se da ljudi, čini se, ne mogu izaći na kraj s implikacijama Leonardove knjige.

Danas kad im to spomenem ljudi ustuknu, nikad za to nisu čuli, i onda kao da im se u očima pojavi neka membrana. Da oni to ne žele čuti mnogo je vjerojatnije.
Ipak, mene su zanimale implikacije. Jer, ukoliko postoje izvanzemaljci na Mjesecu, sigurno im dolazak na Zemlju ne predstavlja neki veliki problem. Stoga sam odlučio, za svaki slučaj samo u mojem malom mentalnom skrovištu, prihvatiti da mi na Zemlji imamo susjede koji nisu sa Zemlje! I/ili da bi neki od naših sustava i organizacija itekako mogli unutar sebe "sadržavati" izvanzemaljske "utjecaje". Počeo sam uviđati zašto je skupina gospodina Axelroda, ukoliko i oni sami nisu izvanzemaljci (što sam se ponekad pitao) ultra tajna, te dolaze i odlaze mijenjajući izlike ove ili one vrste.

Ubrzo sam se ionako vratio svom iscrpljujućem tempu života i istraživačkom radu. Brzo sam na sve  "zaboravio". Ako bih se uopće nečeg i sjetio onda je to bila tek daleka primisao da se u Leonardovoj knjizi nalazi povratna informacija, i to je bilo sve.

LJUDI U CRNOM
Tijekom kolovoza i rujna 1976. putovao sam nekoliko puta na relaciji SRI - Los Angeles. Odlazio sam tamo slijedom jednog od mnogih mojih istraživanja koja su imala za cilj poboljšati razumijevanje viših funkcija čovjeka.

U Los Angelesu imao sam nekoliko dobrih prijatelja, pa sam odsjeo u kući jednoga od njih. Bio je to Conrad W., čovjek s mnogo izvanrednih osobina. Osjećalo se da je on svojevrsna nekom - plicirana "stara duša', ne dokraja uklopljena u suvremeno društvo - koja se dramatično otkinula od bilo kakvih naznaka mudrosti.

Conrad je, čini se, apsorbirao pronicljive informacije pomoću telepatske osmoze. Bio je vrlo rječit u pogledu mnogih stvari, pritom opušten i s profinjenim smislom za humor. Drugim riječima, u njegovom se društvu čovjek osjećao divno.

Kontaktirao sam također i s vrsnom znanstvenicom dr. Shaficom Karagullom i njenom suradnicom dr. Violom Neal, koje su obje u međuvremenu umrle.
Shafica je bila neuropsihijatar koja je raskinula sa službenom psihijatrijom i  osnovala  Fondaciju za više oblike percepcije (Higher Sense Perccption Fondation) te je 1967. objavila svoju poznatu knjigu "Proboj u kreativnost" (Breakthrough to Creativitv). Viola je bila zapažena vidovnjakinja čiji su vidoviti zemljovidi ljudskih bio-polja i jasnovidne dijagnoze bolesti bili potvrđeni od strane bolničkih liječnika. Viola i Shafica prema meni su bile vrlo ljubazne, i to na razne načine. Njihovo zajedničko znanje činilo se golemim, čak beskrajnim.

Doimalo se kao da je njihova svijest na nekom visokom frekvencijskom rasponu odakle imaju pregled nad smetlištem prosječnih ljudskih života. U tom smetlištu ovaj je dinamični duet posvuda zapažao djelovanje zavjera smišljenih da postavljaju nevidljive zatvore u kojima se guše i uništavaj u ljudske sposobnosti.

Povrh toga, obje su bile uključene u neslužbeni ogranak znanstvene zajednice koji je obuhvaćao parapsihologiju, državne planove i intrige te poslove suvremenih okultista i mistika. Međutim, bile su oprezne pri prosljeđivanju važnih glasina zato što su smatrale da to može biti opasno, ne samo po reputaciju već i, u ekstremnijim slučajevima, čak i po život.

Zanimao ih je moj "rad" iako su po tom pitanju bile malo paranoične zbog povezanosti razvojnog projekta na Stanfordskom istraživačkom institutu s vladom. To je značilo da se u razgovore o svjetskim urotama dvojac upuštao tek do određene mjere, pazeći da pritom ne kažu previše. Ja sam naravno želio čitav paket, jer Karagula nije baš spadala među one odvaljene poklonike zavjera, zaokupljene besmislicama, što je bila očigledna karakteristika barem jednog dijela urotničarskih entuzijasta. Ona je doista u mladim danima na Bliskom istoku surađivala s brojnim službenim obavještajnim službama, i doista je bila
upoznata s internim djelovanjem većine međunarodnih tajnih organizacija.

S ciljem da dublje uđem u čitav paket zavjera kojima ie ovaj par vrvio otkrio sam, počastivši ih dobrim vinom, da se njihova rezerviranost pomalo topi i da slobodnije govore. Stoga sam - boraveći kod Conrada - isplanirao još jedan vinski proboj kroz njihovu suzdržanost. Conrad je također bio ovisnik o zavjerama kao i ja, pa sam ga zamolio da ovaj dvojac pozovemo kod njega na večeru.

S obzirom da je gurmanska kuhinja bila obostrana strast, i moia i Conradova, objasnivši mu svrhu tog objeda, sastavili smo prvorazredni meni te krenuli u nabavku sastojaka. Sastojci su dakako podrazumijevali i vina prikladne kvalitete.

Conrad nas je odvezao do golemog holivudskog supermarketa opskrbljenog, između ostalog: obilatim plodovima farmi i vrtova u dolini San Francisca. Odlučio sam započeti objed rakovima i artičokama punjenim krušnim mrvicama, s prelivom od sira rastopljenog u dobrom vinjaku. Kako bismo skratili vrijeme kupovine Conradu sam dao popis dijela namirnica. On je krenuo u pravcu mesa a ja u pravcu povrća. U supermarketu su se nalazile velike tezge pune artičoka. Pokraj jedne od tezgi stajala je neodoljiva žena. Bila je uočljiva ne samo zbog svoje bujne tjelesne obdarenosti, već i zbog činjenice što je ista bila jedva-jedvice pokrivena.

Bila je odievena u minimalne naznake ružičastog korzeta s velikim žutim točkima. Ispod je nosila kratke hlačice, tako kratke da ih gotovo nije ni bilo. Na nogama je nosila platforme s petama visokim sigurno dvadeset centimetara. S bujnom, prekrasnom crnom kosom i ljubičastim naočalama bila je jednostavno impresivna. Pomislio sam: "Nebesa!" Prebirala je po artičokama. Kako su iste trebale i meni diskretno sam se i nonšalantno progurao u njenu blizinu ne bih li se izbliza mogao divili njenim polugolim grudima. Kako bih izveo da to izgleda prirodno, praveći se da ne gledam, trpao sam odabrane artičoke u vrećicu.

A tada! Bez ikakvog razloga cijelim tijelom kao da me prožeo naelektrizirani val. Naježile su mi se dlake na rukama i vratu. Bez ikakvog razloga ili prethodnog razmišljanja, ili bilo čeg drugog, iznenada sam "'znao" da je ona izvanzemaljac.

Grlo mi se osušilo. Ruke su mi se stale tresti. Stoga sam se odlučio povući te sam krenuo razgledavati naranče i grejpove za voćni žele kojeg smo Conrad i ja namjeravali iskušati. Da dođem do naranči trebao sam se okrenuti - kad tamo! Duž niza kutija s povrćem prepoznao sam - od svih zapanjujućih mogućnosti - koga - JEDNOG OD BLIZANACA!  Promatrao je ženu.

Primijetio je da sam ga ugledao, što je u mojim mislima automatski prizvalo sliku posjetnice na kojoj piše: "Molim vas, nemojte govoriti, ponašajte se normalno"
U nastojanju da se priberem pala mi je na pamet najšašavija misao. Ako je od svih mogućih mjesta jedan blizanac, ovdje, onda mora i drugi biti isto tu negdje.

I jasna stvar, drugi blizanac stajao ie na suprotnoj strani niza povrća, također promatrajući ženu. Ovaj put obojica su blizanaca bili odjeveni u crno! Ne baš u ona neslavna odijela kakva navodno nose oni što upozoravaju ljude koji su vidjeli NLO-e da o njima ne govore. Ovdje su to bile crne traperice, crne čizme i crne majice, dajući im izgled lokalnih holivudskih mačo razbijača.

Sad mi je već bilo jasno da se nalazim na mjestu na kojem ne bih trebao biti, pa sam krenuo u užurbano strateško povlačenje prema dijelu gdje se prodaje kruh, na drugoj strani dućana. Stigavši do kruha bio sam obuzet popriličnim užasom.

Ovdje treba nešto raščistiti. Da nisam vidio blizance nešto od neobičnog dojma kojeg sam doživio u blizini one ultra senzualne žene bio bih pripisao svojoj mašti. No sada to više nije bilo moguće. Prisutnost blizanaca udružena s mojim psihičkim alarmom potvrđuje da je žena „doista“ bila izvanzemaljac. Ne sjećam se više kako je protekao nastavak kupovine. Conrad i ja platili smo namirnice. Na putu prema automobilu objasnio sam mu da ipak nećemo spravljati žele od naranče. Kad smo već bili u autu na parkiralištu zamolio sam ga da malo pričekamo. Pitao me što nije u redu. "Samo pričekajmo.", rekao sam.

Ubrzo je ženska izašla gurajući nakrcana kolica.
"Prouči malo ovu i reci mi što misliš"'. Conrad je nakratko pogledao ženu i rekao najznačajniju stvar. "Dakle, ako misliš na to smatram li da je izvanzemaljka. odgovor je - da." - izrekao je Conrad kao da mu je to dosadno. "Imamo ih mi vrlo mnogo ovdje u L .A.-u". Nisam ga pitao što misli o onoj dvojici koji su promatrali kako se njena čarobnost zajedno s namirnicama ugurava u oštećeni žuti Volkswagen. Potonuo sam u Conradov automobil požurujući ga da što prije krenemo. Večera sa Shaficom i Violom bila je pun pogodak. Naravno, nakon što smo se pogostili obilnim količinama vina, ispričali smo im kako smo u super-marketu vidjeli ET-ja. Ovime se pokrenula poprilično pripita diskusija o izvanzemaljskoj civilizaciji zaokupljenoj infiltracijom na Zemlju. Shafica i Viola o ovim stvarima govorile su šaptom, što su postajale ozbiljnije sve ih se teže moglo čuli.

Viola: "NJih ima mnogo, znate, i mnogi od njih su bioandroidi."
Shafica: "Oni su opasni, znate, a i zna¬ju da su vidovnjaci na Zemlji njihovi jedini neprijatelji. Budi oprezan Ingo, jako oprezan."
I čitav ovakav paket informacija bez da sam uopće spomenuo događaje s Axelrodom.

DA, ONA JESTE IZVANZEMALJAC
Prošlo je nekoliko dana nakon "susreta" kad sam se vratio u New York na prijeko potreban oporavak od svog istraživanja. Naslućivao sam da bi mi se mogao javiti gospodin Axelrod. Nije dugo prošlo.
Telefon je zazvonio jednog dana predvečer. Vedar ženski glas na drugoj strani žice upitao je: "Gospodine Swann?" Rekoh: "Da"
"Jedan vaš prijatelj želi s vama razgovarati." "Dobro."
"Želi s vama razgovarati na drugom telefonu. Možete li doći na kolodvor Grand Station večeras u 7.30?" "Pretpostavljam da mogu." - odgovorio sam.
"Odlično. Otiđite, dakle, do šaltera za informacije u glavnoj dvorani i pričekajte ondje dok se ne pojavi netko koga prepoznajete"
Iznenada je moj telefon postao mrtav! Ni 'doviđenja", ni 'hvala', ni telefonskog signala, nikakvog zvuka: telefon je bio izvan uporabe. Ponovno sam podigao slušalicu nakon nekoliko minuta - telefon je i dalje bio mrtav.

Krenuo sam podzemnom željeznicom prema stanici Grand Central i uključio se u gomilu koja se gurala oko šaltera za informacije u središnjoj, vrlo velikoj glavnoj dvorani. Iznad šaltera bio je veliki sat koji je pokazivao da sam uranio pet minuta.

Prošlo je pet minuta, a zatim još deset. Pomislio sam: 'Do vraga s tim' te krenuo po kavu prema jednoj od obližnjih arkada pokraj glavne dvorane. Zapalio sam cigaru (ovo je bilo prije zabrane pušenja na javnim mjestima). Zatim sam stojeći nekih tri metara dalje spazio poznato lice. Mislim da sam ga uočio i ranije, ali tu činjenicu naprosto nisam registrirao.

Bio je to, naravno, jedan od blizanaca, no prerušen tako da je izgledao kao neki od skitnica i beskućnika koji se motaju po željezničkoj postaji. Vidjevši da sam ga napokon prepoznao stavio je prst na usta pa sam zaključio da ne smijem odavati nikakve znakove prepoznavanja. Ne znam zašto su mi se tresle ruke, ali tresle su se. Srknuo sam kavu. Blizanac je sljedećih deset minuta pomno motrio rijeku ljudi u prolazu. Napokon mi je lagano kimnuo i krenuo od glavne dvorane u pravcu istočne arkade. Razabrao sam da bih trebao poći za njim. Krenuli smo jednim od hodnika koji je vodio na aveniju Lexington.

Unutar hodnika su bile (i još uvijek jesu) stepenice koje vode dolje, prema ulazu u podzemnu željeznicu. Provjeravajući da li ga još uvijek pratim spustio se dolje. Ja za njim. Sljedeće što sam vidio je da stoji pokraj niza telefonskih govornica (kojih danas više nema). Ušao je u jednu od njih i mogao sam kroz staklo vidjeti da okreće broj (u to vrijeme telefonske su govornice još imale vrata), tako sam se držao podalje, bio sam siguran da nije rekao ni riječ u slušalicu.

Ostavio je slušalicu na pultu u govornici i otišao.
Zaključio sam da bih trebao ući u govornicu i uzeti slušalicu. Na drugoj strani čuo se statički šum, a ja sam ne znajući što bih drugo, rekao: "Halo".
"Gospodine Swann?" Bila je to ista vesela ženska koja me je nazvala doma. "Da?"
"Što vam je to na desnoj ruci?"' "O, mislite tetovaža?" "Koje je boje?" "Uglavnom zelena." Odgovorih.
"Onda dobro. Molim vas čekajte dok se ne spojite."

Spojim? Što je to značilo? Nakon toga uslijedili su zvukovi signala i različitih statičkih šumova. Napokon se javio gospodin Axelrod.
"Oprostile što smo to ovako morali izvesti'' - započeo je - "međutim morali smo vas dovesti do telefona koji izobličava naš razgovor, uz kojeg vas možemo nadzirati." Baš sam ga namjeravao pozdraviti kad je Axelrodov glas postao vrlo odlučan. "Ništa nemojte reći, samo odgovarajte na moja pitanja." Znajući da će vikati na mene zbog onog susreta u super-marketu, ostao sam tih kao miš. "Možda djelujem pomalo nasilno" - reče Axel - ''međutim, mi bismo htjeli znati zašto ste išli u onaj  supermarket u Los Angelesu?"

"Bio sam kod prijatelja i odlučili smo pripremiti večeru. Trebale su mi naranče za žele, janjeći kotleti, htio sam puniti artičoke, pa smo išli u nabavku." Tišina.
"Nije bilo niti jednog drugog razloga" "Ne."
"Jeste li od tada ijednom ponovno vidjeli tu ženu?" "Ne." Tišina.
"Zašto ste ju gledali?" "Pa dakle, za boga miloga, bila je ekstremno privlačna i gotovo ie ispadala iz ono malo odjeće što je bilo na njoj. Vidjevši je s leđa, samo sam htio izbliza vidjeti kako izgleda sprijeda. Prevrtala je artičoke."

"Jeste li sigurni da nije bilo niti jednog drugog razloga." "Potpuno." Opet šutnja. "Što ste mislili o njoj?" Sad je na meni bio red da nakratko zasutim. "Pa, ne znam zašto, ali stekao sam dojam da ona baš nije sasvim nalik nama."
"Čemu „jest“ nalik?" Gotovo sam se zagrcnuo  riječju: "vanzemaljcu!"
"Što vas je navelo da to pomislite?" "Nemam pojma. Bio je to naprosto dojam.

Imala je lakvu S'ibru' ili nešto. 'Smrzo' sam se, a zatim se sav naježio. kosa mi se digla na glavi." "Imate li osjećaj da ste takve ljude sreli ranije'' '"
"Ako pitate jesam li sreo izvanzemaljca ranije, odgovor je niječan. Čudne ljude svakako, ali ništa slično ovome.''' "Zašto ste tako brzo pobjegli?" "Nakon sto sam uočio blizance shvatio sam da se nešto događa. Prestravio sam se."
"Dobro", reče Axel napokon. ''Kupljeno. Mislite li daje primijetila da ste ju prozreli?"

"Nemam pojma. Bila je zaokupljena artičokama. Sve se odigralo prebrzo. Nije me nijednom pogledala, iako ne mogu sa sigurnošću reći jer su joj oči bile zaklonjene onim čudnim ljubičastim naočalama."
"Razmislite, čovječe!" - inzistirao je Axel "Ovo je jako važno, Da li vas je uopće primijetila?" Iznenada sam se počeo tresti. "Najviše što znam je da me nije primijetila." "Da li ste na blagajnu prvi stigli vi ili ona?"
"Ona. Najprije sam je vidio duž prolaza, pa sam se odlučio približiti da je bolje vidim.

Jeste li sigurni?
Siguran u što?
Je li išta poduzela da vam se približi ili ste vi taj koji se približio?
Skoro mi je izletjelo da blizanci dobro znaju odgovor, budući da su oni očigledno bili ti koji su je nadzirali.
Mislim da me uopće nije vidjela, bila je tamo kada sam se približio. U mojoj se glavi uvukao ton očaja.
Tišina. Dobro, smatram svojom dužnošću da vam kažem kako je ona jao opasna. Ukoliko je ikada ponovo vidite, osobito ako vam priđe, poduzmite sve da ostanete na distanci. Ali, ponašajte se prirodno, uvijek se ponašajte prirodno.
Nisam imao pojma šta da kažem pa nisam rekao ništa.

Da li razumijete?
Ne baš – uspio sam prošaptati – ali pretpostavljam.
Dobro. Kako napreduje vaše gledanje na daljinu na SRI?

Do sada mi se već znoj slijevao niz ruku.
Odahnuo sam što se promuenila tema razgovora 'Jako dobro. Dobivamo vrlo dobre rezultate i svakim danom sve više toga shvaćam. Cilj nam je prijeći granicu od 65% tačnosti.
Hm, uzdahne Axsel – možete li doista to postiži.
Vjerojatno, no iskreno govoreći ne u svakom slučaju. Svi smo, uključujući i naše klijente, zaineresirani za tu mogućnost.

Još jedna duga pauza.
Mi smo bili zainteresirani, imamo poseban zadatak, možete li nam dati do znanja nakon što postignete tih 65%? Koliko vremena će vam trebati?
Pa ako to što prije ne ostvarimo, možda ne dobijemo sredstva za iduću godinu.  
Opet tišina, ovaj put nešto duža. Ruka u kojoj sam držao slušalicu se znojila.
Napokon. Vi imate ured u kojem je stol, je li tako?
Da.
Nakon što ostvarite 65%, napišite 65 na običan papir lista papira i stavite ga ispod podmetača.
Kako je zano da se na mom stolu u SRI nalazi podmetač.
U redu, rekoh.
Fino. Bit ćemo u kontaktu nedugo nakon toga. Jeste li razumjeli.
Teško. Nisam razumio ništa. No rekao sam što sam konspirativnije mogao.
Da.
Uvjeren sam, nastavio je Axelrod – da ste razumjeli da nitko, nitko ne smije znati ništa o svemu ovome?
Razumio sam. Sve je ovo ozbiljno i opasno, jel tako?
Nisam mislio da sam mu trebao prepričati razgovor koji se poveo za večerom u Los Angelesu gdje očigledno svi primjećuju seksualno privlačne vanzemaljce.
Upravo tako.

Axelrod spusti slušalicu. Ovi ljudi, ma tko bili, nikada ne kažu doviđenja i hvala.

Linija je nakratko zamrla dok se veza s čim god to bilo odspojila. Ovdje se
barem vratio telefonski signal. Blizanac je očito vidio da sam spustio slušalicu te je kada sam izašao nonšalantno prošao pružajući papirnatu čašu, kao da prosi. Na čaši je bila zlijepljena poruka.
„Otiđite ravno na Lexington i uhvatite taxi. Čuvat ćemo vas s leđa. Ne osvrćite se“.

Nervozan do krajnosti, no misleći kako će to djelovati prikladno, hrabro sam izvukao četvrt dolara i ubacio ih u njegovu čašu, gdje je zveknula na ostale kovanice.

Krenuo sam što sam bržr na aveniju Lexington i zaustavio taxi, nijednom se ne osvrnuvši. Nisam se međutim odvezao na svoju adresu već do ugla Osme ulice i Treće avenije, gdje sam neko vrijeme lutao, pokušavajući ustanoviti dali me neko slijedi. Zatim sam sjeo u moj omiljeni bar i pretjerao sa jeftinim pivom. Mašta mi je radila punom snagom.

Od tada su me još neko vrijeme zaokupljali paranoični strahovi. Pratio me izrazit dojam da su vanzemaljci, i/ili Axelrodove pristaše i operativci svugdje oko mene.

I tko su uostalom bili Axelrodove pristalice?
Proveo sam dane, tjedne vrteći u mislima razne mogućnosti, CIA, KGB, Mossad, MI5, neki ultra tajni vojni projekat. Najgora od svih je bila predpostavka da su i oni možda vanzemaljci. Možda je u pitanju bio scenarij u kojem su se dvije vrste vanzemaljaca borile u nekakvom ratu ovdje na Zemlji u koje istodobno i jedni i drugi nastoje da ljudi nikada ne saznaju da su i oni samo telepati.

Kakav scenarij, ha? Govoreci o udaljenim granicama, tako dalekim da se ne zna s čime one uopće graniče. Najgora stvar je bila sto nisam smi ispričati nikome ništa od svega ovoga, a da sam smio, nebih se usudio.

Bio sm sigura da sam upao u nešto što me daleko nadilazi. Brinulo me da bih mogao biti ubijen, otet ili nestati i skončati kao rob u nekom od rudnika na Mjesecu.

Čak i sada dok ovo pišem, da će mnogi smatrati previše nevjerovatnim, pitam se...

Otprilike godinu dana kasnije, u lipnju 1977. ostavio sam znak 65% ispod podmetača na svom stolu u SRI u Kaliforniji, što znači u našim navodno osiguranim prostorijama. Ulaz u moj ured imao je šifriranu bravu. Šifru sam imao samo ja, ona je dakle postojala samo u mojoj glavi.

Provjeravao sam ispod podmetača svako jutro i svako poslije podne sljedeća otprilike tri mjeseca. Jednog jutra kada sam podigao podmetač ponovo mi se podigla kosa na glavi. Znaka više nije bilo.  Umjesto toga tu se nalazio neki prah
nalik na prašinu na kome je prstom bilo naškrabano:
„Očekujte kontakt“. Pomeo sam prah u koš za smećei sjeo potpuno obeshrabren. Moj sljedeći susret sa Axelom i njegovim osobljem potpuno me šokirao i zaprepastio. Posljedica obećanog kontakta bila je da sam se skoro riješio preostalih sumnji o njihovom postojanju. Tom sam prigodom umalo poginuo.

• Prethodno
• Sljedeće