Misterije - Neobjašnjivo
Inženjer leta američke mornarice: Na Antarktici postoji ljudsko-vanzemaljska baza
17 Ruj 2015
- Detalji
- Kategorija: Misterije - neobjašnjivo
- Hitovi: 5878
‘Kao inženjer leta s više od 4000 sati leta imao sam priliku vidjeti stvari za koje većina ljudi ni u snu ne bi rekla da postoje na Antarktiku. Zemlja je ondje više izvanzemaljska nego zemaljska’, izjavio je zagonetni inženjer Brian.
Piše: Linda Moulton Howe © 2015. // Earthfiles.com
Dana 2. siječnja 2015. primila sam e-mail od umirovljenog inženjera leta, inače nižeg časnika američke ratne mornarice, koji me zamolio da ga zovem samo ‘Brian’.
Njegova izrazito neobična iskustva koja je doživio na letovima kojima se prevozio teret, a koji su bili dio spasilačkih misija na Antarktici, vezana su za razdoblje od 1983. do 1997. godine i uključuju nekoliko viđenja srebrnih, okruglih objekata u zraku koji su velikom brzinom jurili preko Transantarktičkih planina.
On i drugi članovi posade vidjeli su i veliku rupu u ledu, po prilici pet do deset milja od geografskog južnog pola (unutar ružičastog kruga na karti ispod), na mjestu koje je inače zona u kojoj ne bi trebalo biti letova. Međutim, tijekom jedne izvanredne medicinske evakuacije oni su ušli u taj prostor bez letova i vidjeli nešto što nisu trebali vidjeti: ono za što se navodi da je ljudsko-izvanzemaljska znanstvenoistraživačka baza pod ledom.
Nakon toga u kampu u blizini područja Marie Byrd Land na dva tjedna nestala je skupina od desetak znanstvenika. Kada su se ponovno pojavili Brianova letačka ekipa dobila je zaduženje da ode po njih i da ih doveze. Brian kaže da su odbijali govoriti i da su „izgledali prestrašeno“.
Brian i njegova ekipa na tom letu dobili su nekoliko naredbi da o tome ne govore i strogo im je napomenuto da nisu vidjeli ono što su vidjeli. Međutim, nikada ga nisu tražili da potpiše službeni dokument o neodavanju tajne. Stoga je sada kada je u mirovini odlučio iznijeti što je vidio i doživio jer zna da ne-ljudski oblici života djeluju na našem planetu.
Slijedi sadržaj Brianova maila:
Prima: earthfiles@earthfiles.com
Predmet: NLO na Antarktici
Datum: 2. siječnja 2015.
Pozdrav, Linda. Ja sam umirovljeni inženjer leta na tipu aviona LC-130 u sklopu američke ratne mornarice. U mirovinu sam otišao 1997., poslije 20 godina službe. Već Vam se dugo želim javiti i podijeliti s Vama svoje iskustvo koje sam doživio na antarktičkom kontinentu kada sam vidio leteće objekte o kojima, kako mi je zapovjeđeno, nisam smio govoriti. Tijekom tih 20 godina u službi Mornarice služio sam i kao član eskadrile pod nazivom Antarctic Development Squadron Six, poznate još i kao VXE-6. U njoj sam bio aktivan od otprilike 1983. sve do umirovljenja u ožujku 1997. godine.
Kao inženjer leta s više od 4000 sati leta imao sam priliku vidjeti stvari za koje većina ljudi ni u snu ne bi rekla da postoje na Antarktiku. Zemlja je ondje više izvanzemaljska nego zemaljska. Naše misije onamo započinjale bi krajem rujna, a završavale krajem veljače svake godine, sve dok 1999. eskadrila nije prestala s djelovanjem. To je doba godine ljetna sezona kada se zbog viših temperatura i 24-satnog dnevnog svjetla obavlja većina znanstvenih operacija.
Za trajanja službe u eskadrili imao sam priliku letjeti u gotovo sve dijelove Antarktika, uključujući i Južni pol više od 300 puta.
Postaja McMurdo, smještena na 3,5 sata leta od Postaje Južni pol, bila je mjesto djelovanja naše eskadrile tijekom naših godišnjih operacija. Između tih dviju postaja proteže se planinski masiv pod nazivom Transantarktičke planine. Za vedra vremena koje vlada od Postaje McMurdo do Južnog pola te se planine mogu vidjeti s visina na kojima je letjela naša letjelica – otprilike 7500 do 9000 metara.
Na nekoliko letova od i do Južnog pola naša je posada opazila letjelice kako jure oko vrhova Transantarktičkih planina na gotovo identičnom mjestu svaki put kada bismo onuda letjeli. Vrlo je to neobično za zračni promet tamo dolje, budući da su jedine letjelice na kontinentu bile letjelice u sklopu naše eskadrile. Posada svake od naših letjelica znala je gdje su druge, s obzirom na to da se poštovao raspored letova.
Još jedna specifičnost vezana za Postaju Južni pol bilo je to što našoj letjelici nije bilo dopušteno letjeti iznad određenog označenog područja pet milja od postaje. Objašnjenje koje nam je za to dano bio je kamp za testiranje zraka na tom području. To nikom od nas nije imalo nikakvog smisla jer smo u dva navrata morali prelijetati to područje.
Jednom je to bilo zbog medicinske evakuacije iz australskog kampa Davis [Postaje Davis]. Ona se nalazi na suprotnom kraju kontinenta, tako da smo morali napuniti rezervoare na Južnom polu. Izravna ruta do Davisa vodila je točno iznad postaje za uzimanje uzoraka zraka. Jedino što smo vidjeli dok smo letjeli iznad tog kampa bila je vrlo velika rupa u ledu. U nju bi mogao uletjeti i jedan od naših LC-130 aviona. Nakon te medicinske misije javili su nam se neki obavještajci iz Washingtona i naložili nam da ne spominjemo područje iznad kojeg smo preletjeli.
Drugi put kad smo se približili „kampu za uzimanje uzoraka zraka“ bilo je kad smo imali problema s navigacijskim i električnim sustavom na letjelici, pa nam je rečeno da smjesta napustimo to područje i javimo se glavnom zapovjedniku eskadrile, čim se vratimo u McMurdo. Suvišno je i govoriti, našem je pilotu (zapovjednik letjelice) održana prodika, a naša posada više od mjesec dana nije letjela na Južni pol.
Bilo je još mnogo sličnih situacija kada smo vidjeli neobične stvari.
Jedan udaljeni kamp (u blizini područja Marie Byrd Land) u kojem smo ostavili znanstvenike i njihovu opremu dva tjedna nije imao komunikaciju s Postajom McMurdo. Naša se posada vratila u kamp da provjeri je li sa znanstvenicima sve u redu. Ondje, međutim, nismo nikoga zatekli, ali nije bilo nikakvih zabrinjavajućih znakova. Radio je najnormalnije radio kad smo nazvali McMurdo da mu provjerimo ispravnost. Napustili smo kamp i po naređenju nadređenih odletjeli nazad za McMurdo. Tjedan dana kasnije znanstvenici su osvanuli u kampu i nazvali McMurdo da netko dođe po njih. Taj je zadatak pripao našoj posadi, budući da smo ih i prevezli do tog kampa i da smo poznavali teren i lokaciju. Nitko od znanstvenika nije želio razgovarati s bilo kime u posadi aviona, a meni su izgledali uplašeno.
Čim smo sletjeli u McMurdo znanstvenici su prebačeni na drugi avion iz naše eskadrile, s kojim su odletjeli u Christchurch na Novom Zelandu. Nikada više nismo čuli za njih.
Njihova oprema koju smo dopremili iz kampa stavljena je u karantenu i prebačena u Sjedinjene Američke Države, u pratnji istih onih obavještajaca koji su s nama obavili informativni razgovor o letu iznad kampa za skupljanje uzoraka zraka/velike rupe u ledu.
Mogao bih još dugo pisati o stvarima i situacijama kojima sam svjedočio na svom VXE-6. Posade su govorile da se na Južnom polu nalazi NLO baza, a neki su članovi od pojedinih znanstvenika koji rade na Južnom polu čuli da izvanzemaljski biološki entiteti rade zajedno s njima u tom kampu za skupljanje uzoraka zraka/velikoj rupi u ledu.
Naslov: INTERVJU S BRIANOM
Razgovarala: Linda Moulton Howe © 2015.
U intervjuu koji sam vodila s Brianom (59), umirovljenim nižim časnikom i inženjerom leta iz redova američke ratne mornarice, on mi je opisao iznimno neobične događaje koji su se uglavnom dogodili u razdoblju između 1995. i 1996. godine.
Brian: Bili smo na samo nešto više od 3000 metara iznad tih planinskih vrhova i sve što smo uspjeli vidjeti pri prvom viđenju bio je blještavi odsjaj na srebrnim letećim objektima koji su ondje dolje velikom brzinom jurili zrakom. Sjećam se da sam se okrenuo zapovjedniku svoje letjelice i pilotu te da sam mu rekao: „Što je ono dolje?“ On se javio preko interfona i rekao mi: „Nisu naši; to je sve što ti mogu reći.“
Linda Moulton Howe (LMH): Što ste vidjeli, kad govorimo o obliku i gibanju?
Brian: Gibanje je bilo vrlo… ne znam što bih rekao, nekako rastrzano i sporadično. Blistavi objekti koji su, rekao bih, s naše visine izgledali okrugli, jurili su do možda tri ili četiri planinska vrha. Onda bi stali. Potom bi se možda jedan ili dva podigli u zrak, susreli u zraku i pojurili u drugom smjeru. To se uvijek događalo iznad Transantarktičkog masiva. Nikada nisu išli iznad ledenjaka Beardmore.
LMH: Je li se ijedan od njih ikada približio vašem avionu?
Brian: Ne, uvijek su bili i ostajali ispod nas. Rečeno nam je da nikada ne razgovaramo među sobom nego isključivo s posadom. Vidjeti te objekte dolje i čuti da to nisu naše letjelice baš je čudesno i mislite si: „Hej, što je sad to?! Zašto nitko drugi ne zna za ovo?“ Imali smo jednu misiju u australskom kampu Davis. Da stignemo onamo morali smo odletjeti na Južni pol i obnoviti zalihe goriva u avionu, a potom odande odletjeti sve do kampa Davis. Rečeno nam je da moramo doći avionom radi medicinske evakuacije, budući da je jedan radnik pretrpio teške opekotine u požaru koji je uzrokovao bojler. Stoga smo pokušavali stići na odredište što je prije moguće. Radilo se o šest sati leta: 3,5 sata do Južnog pola, a onda još tri sata od Južnog pola do kampa Davis. Davis je najjužnija australska postaja na Antarktiku, smještena 2250 nautičkih milja jugo-jugoistočno od Pertha, na Obali Ingrid Christensen na teritoriju princeza Elizabeta. Kamp Davis udaljen je šest sati leta od Južnog pola. Na suprotnoj strani od Južnog pola nalazi se područje koje je bilo zona zabrane leta. Ta je zona, kako nam je rečeno, bila postaja za skupljanje uzoraka zraka iznad koje nismo smjeli letjeti da ispušnim plinovima iz mlažnjaka ne kontaminiramo zrak, što je smiješno, budući da mi letimo na velikim visinama! [Smijeh] Ako već skupljate uzorke, onda to radite pri tlu. Uglavnom, mi smo bili na putu prema kampu radi evakuacije tako da smo praktički letjeli ravnom linijom. Kada smo došli na nekih 5-10 milja udaljenosti od Južnoga pola, na putu prema kampu Davis, preko radija nam je javljeno da ne nastavljamo let pravocrtno nego da skrenemo. Netko je spomenuo: „Hej, pa tu je negdje u blizini sustav za uzorke zraka, shvaćaš?“ Kada smo pogledali dolje vidjeli smo ogromnu rupu u ledu koja je izgledala poput ulaza u pećinu, ali bila je toliko velika da je u nju mogao ući i LC-130. Rupa je išla prema dolje. Rečeno nam je da ne letimo iznad toga područja. Nastavili smo svoju misiju, odradili hitnu evakuaciju i zatim krenuli nazad. Morali smo se vratiti na Južni pol da natočimo gorivo, a kada smo se ponovno približili postaji za prikupljanje uzoraka zraka rečeno nam je da skrenemo s tog kursa određeni broj milja, a potom se na njega vratimo. I tako smo natočili gorivo na Južnom polu, vratili se u McMurdo i sletjeli, na što je svim članovima posade naređeno da se jave u ured zapovjednika. Svi smo morali sjediti u toj prostoriji, na što se pojavio taj neki tip kojega nitko od nas prije nije vidio. Mogu ga samo opisati kao nekoga tko očito prikuplja tajne informacije u obavještajne svrhe. Mi smo tako sjedili, a on će na to: „OK, dečki, vidjeli ste to što ste vidjeli. Ali niste to vidjeli.“
LMH: Pritom je mislio na veliku, duboku rupu?
Brian: Da, na veliku rupu u ledu koja je navodno bila postaja za ispitivanje zraka. Rečeno nam je da o tome NIKAD ne progovorimo. To se područje smatralo rezerviranim isključivo za istraživanja.
LMH: U svom e-mailu koji ste mi poslali pred kraj ste napisali: „Kružila je priča među avionskim posadama da se na Južnom polu nalazi NLO baza i da su neki članovi znanstvenika načuli da ondje rade i izvanzemaljski biološki entiteti.
Brian: Da, da, baš zanimljivo, znate, budući da se nama službeno govori da među sobom ne razgovaramo. Međutim, nakon leta… znate, dečki odu u klub, popiju koje pivo, i onda razgovarate i čujete stvari poput: „Čuo sam da ovi znanstvenici kažu da neki tipovi tamo na Južnom polu rade s tim nekim ‘ljudima’ neobičnog izgleda.“ Naravno, oni to kažu tako da pritom ne spomenu riječi kao što su ‘izvanzemaljci’ ili tome slično. A pričalo se isto tako i da je postaja za uzimanje uzoraka zraka ustvari zajednička baza u kojoj [u velikoj rupi u ledu] zajednički rade znanstvenici i izvanzemaljci. Razgovor koji su međusobno vodili znanstvenici načuo je jedan od članova avionskih posada koji se našao ondje i rekao: „Hej, dva tipa su tamo razgovarala. Pričali su o ovim znanstvenicima koji ponovno odlaze na područje za prikupljanje uzoraka zraka da se sastanu s izvanzemaljcima koji su bili ondje.“
Izvor: Revolucija.info
Comments powered by CComment