Raste li zemlja 2

• Ispis
• E-mail

Detalji

Kategorija: Mirin Blog

Kreirano: Utorak, 31 Ožujak 2009 09:47

Napisao/la Miro-sinj

Hitovi: 6589

Bok svima!

Jedna od najzanimljivijih zagonetaka naše prošlosti za mene je bila u isto vrijeme vrlo stara i vrlo nova. Stara je bila zato jer se zemljovid o kojem se radilo spominjalo u tako mnogo knjiga koje su se bavile svakojakim misterijima. Riječ je karti turskog admirala Pirija Re'isa. No, rijetko kad je o njoj bilo napisao više od malog odlomka koji bi u kratkim crtama govorio u čemu je bit tog misterija, bez puno objašnjenja tko je i kako to zaključio. Osim toga, zloupotrebljavalo je se na svakojake i vrlo površne načine. Primjerice, kad ju je dograbio Däniken, odmah je, u jednoj rečenici, postala dokazom da su neki drevni astronauti slikali Zemlju iz orbite i da je to izvor nastanka tako precizne i napredne karte. Već ne pretjerano duboka analiza – tek obično čitanje knjige – pokazala je da je zanemario gomile podataka i osobina te karte, kao i mnogih drugih, koje se zaista samo preskačući po deset stepenica mogu uzeti kao dokaz astronauta u našoj prošlosti.

Uglavnom, jedino što mi je bilo poznato o toj karti jest da se uz nju spominjao neki profesor Charles Hapgood, ali i neki Mallery, za kojeg se ispostavilo da je američki časnik koji je prvi skrenuo pažnju na neobičnosti Re'isove karte. Initrigirala me cijela ta tema i kad sam prije nekoliko godina primijetio da se nakon tridesetak godina Hapgoodova knjiga „The Maps of Ancient Sea Kings“ opet pojavila u tisku - smjesta sam je naručio. Sada mogu reći da je riječ o jednoj od najboljih knjiga vezanih uz temu postojanja pretpotopne civilizacije. Pomalo nalikujem Dänikenu po ishitrenosti zaključaka, ali Hapgood je taj koji je došao na tu ideju, otkrivajući neobične osobine Re'isove karte, ali i osobine desetak drugih karata. Nije po njoj jahao, nije donosio nikakve ishitrene zaključke, tek si je u pogovoru knjige dao priliku razmišljati o implikacijama tih karata, kao i o tome koliko nam je uopće tragova daleke prošlosti i ostalo, čak i iz povijesnog razdoblja.

Knjiga bi zapravo trebala biti dosadna za čitanje jer detaljno opisuje kako je Hapgood sa svojim studentima, u nekoj mješavini, učenja, prakse i zabave, razmatrao razne projekcije, stavljao ih na kartu pa na karte – kako ih je njihovo istraživanje vodlilo - preokretao, popisivao položaje različitih mjesta u tablice i uspoređivao ih s položajima na današnjim karatama. Ali nije dosadna. Dapače, izuzetno je uzbudljiva i prepuna neke magije, jer upravo zahvaljujući Hapgoodovoj temeljitosti u skidanju naslaga stoljeća precrtavanja s portolana, ispred nas izranja obris nevjerojatne slike. Slike na kojoj zapravo ne vidimo ništa – osim da nešto na njoj postoji. Bolje nego ijedan drugi dokaz s kojim sam se do sada sreo, matematika i geometrija tih karata tako jasno pokazuju da nismo prva civilizacija na Zemlji.

„Maps of Ancient Sea Kings“ me se toliko dojmila da sam je čak i preveo (to je jedina knjiga koju sam preveo i odlučio da više nikad neću raditi taj zamorni i iscrpljujući posao bez kraja i konca) te predložio prijatelju izdavaču da je objavi. Bilo je to prije par godina, još nije objavljena, ali bude, već je prelomljena.

No, da krenem od početka, koliko je uopće moguće Hapgooda prepričati ukratko.


BACK TO CARIGRAD
U staroj Carskoj palači u Carigradu 1929. pronađen je zemljovid admirala turske mornarice Pirija Ibn Hadži Memmeda poznatog kao Piri Re’is. Karta je naslikana na pergamentu i datirana u 1513. godinu. Sačuvana je samo zapadna polovica koja pokazuje obalu Atlantskog oceana, od Francuske i Kariba na sjeveru do Antarktike na jugu. Piri Reis je za crtanje svoje karte koristio više lokalnih karata koje je spajao u jednu. Proučavanjem karte profesor Hapgood je sa svojim studentima uočio i pogreške poput izostavljanja dijela obale Južne amerike te dva puta ucrtane Amazone. No, karta je ipak predstavljala znanstvena dostignuća daleko ispred mogućnosti moreplovaca i kartografa renesanse, Srednjeg vijeka, arapskih geografa ili poznatih geografa starog vijeka.

Karta se značajno razlikuje od drugih karata Amerike iz 16. stoljeća jer prikazuje Južnu Ameriku i Afriku u ispravnim razmjernim geografskim dužinama, a također, smatraju mnogi, i dijelove Antarktike. Širinu se u 15. i 16. stoljeću moglo odrediti astronomskim promatranjima (no, jedno su promatranja stručnih ljudi s odgovarajućom opremom, a drugo promatranja istraživača, koji su znali promašiti za stotine milja). Pomorci 16. stoljeća nisu imali načina da otkriju dužinu osim pogađanjem. Kronometar će biti izumljen tek 250 godina kasnije.

S takvom zaostalošću znanosti o navigaciji u 16. stoljeću, neobjašnjiva je preciznost zemljovida Pirija Re'isa, kako u svezi širine tako i dužine. Ona navodi na zaključak da je posjedovao izvornu kartu Afrike, Europe i atlantskih otoka, temeljenu na kartama koje su izvorno vjerojatno bile nacrtane nekom vrstom trigonometrijske projekcije prilagođene zakrivljenju Zemlje. Profesor Hapgood je bio prisiljen pripisati podrijetlo ovog dijela karte pred-helenskim narodima, a ne geografima renesanse ili srednjeg vijeka, Arapima (koji su, što se dužine tiče, stajali jednako loše kao i svi ostali) ili Grcima. Trigonometrija projekcije (tj. informacija o veličini Zemlje) navode na rad aleksandijskih zemljopisaca, ali poznavanje dužine ukazuje na nepoznatu naciju pomoraca s instrumentima za otkrivanje dužine o kakvima Grci nisu mogli niti sanjati, a niti Feničani.

PORTOLAN DULCERT

Karte mora koje su srednjevjekovni pomorci koristili od 14. stoljeća nadalje, tzv. «portolanske» karte, u atlas je sabrao Nordenskiöld. Tu se našao portolan Dulcert iz 1339. godine, inačica visoko precizne karte koja se iznenada pojavila u Europi u ranom 14. stoljeću. Portolane se nije dalje razvijalo već ih se jednostavno opet i opet kopiralo tijekom srednjeg vijeka i renesanse. Zemljopisne informacije koje i ta karta sadrži opsežnije su nego što bi ih bilo razumno očekivati od srednjovjekovnih pomoraca i kartografa. Cijela dužina Mediterana i Crnog mora na njegovoj rešetki točna je sve do u pola stupnja. Izrađivač karte imao je, po Hapgoodu, visoku znanstvenu preciznost u otkrivanju odnosa širine prema dužini.

KARTA DE CANERIO

Karta De Canerio nije pokazivala toliko sitne detalje kao neke druge karte, jer je pokrivala puno veće područje. Međutim, dio karte De Canerio je, čini se, bio integralni dio karte Afrike; on nije tek odgovarao Africi već se činilo se da je izvorno bio nacrtan istom trigonometrijskom projekcijom. Među najznačajnijim portolanskim kartama jest ona nacrtana, ili barem pronađena, u Veneciji 1484. godine. Značajna je zbog preciznosti i zato jer se temelji i na trigonometriji i na takozvanom «sustavu dvanaest vjetrova» poznatom starim narodima. Po tome je jedinstvena među poznatim portolanskim kartama. Jedinstvena je i Reinelova karta Indijskog oceana - jedini portolan koji prikazuje obalu Australije. Hapgoodu nije samo u Europi otkrio zapanjujuće precizne karte. Jedna je nađena je u Kini i datira u 12.st. Kvadratna rešetka slična portolanskoj kvadratnoj rešetki dovodi upućuje na povijesnu povezanost između ove karte i karata sa Zapada.


GRENLAND

Pretpostavlja se da su kartu Zeno iz 1380. nacrtali Venecijanci Niccolo i Antonio Zeno, koji su u 14. stoljeću izveli slavno putovanje na Grenland i možda Novu Škotsku. No, karta upućuje na ogromnu starost jer pokazuje Grenland bez ledenog pokrivača. Unutrašnjost je ispunjena danas nevidljivim planinama, a prikazane su rijeke koje utiču u more, i to u nekim slučajevima na onim mjestima gdje se danas niz planine do obale spuštaju veliki planinski ledenjaci. Seizmičke ekspedicije otkrile su da se topografija Grenlanda ispod leda poklapa s onom na karti Zeno.

Grenland koji prikazuje ptolomejska karta sjevera velikim je dijelom, ali ne cijeli, pokriven ledom. Oblik otoka upućuje na onaj na karti Zeno te je moguće da je stigao iz istog drevnog izvora. Led je umjetnički naznačen – čini se da postoji sjaj kakav bi nastao refleksijom sunčevog svjetla od leda. To upućuje da je ledena kapa u vrijeme crtanja ove karte na ovom mjestu bila puno manja nego što je danas (kako se zaista pretpostavlja da je bila tijekom prvobitnog zaposjedanja Norveške). Iako ledenjaci još uvijek postoje u Skandinaviji, u južnom dijelu Švedske ih nema. No, ova karta nacrtana je istim stilom kao i ledena kapa Grenlanda na karti Zeno, te upućuju na ledenjake koji su ovu zemlju pokrivali krajem posljednjeg ledenog doba, prije oko 10 000 godina. Nitko u 15. stoljeću, u ranijem srednjem vijeku niti u rimsko doba nije imao niti primisao o nekadašnjem postojanju leda u sjevernoj Europi niti su mogli zamisliti ledenjake koji se protežu preko južne Švedske.

O drevnosti nekih od karata govore i prikazi mnoštva otoka Egejskog mora tako gdje ih je danas znantno manje (kao da su karte crtana dok je more bilo niže) ili prikazi zaljeva na ušćima nekih velikih europskih i američkih rijeka, gdje su danas njihovi estuariji, čiji su nanosi mulja tijekom tisuća godina prekrili zaljeve.

Još je geograf Nordenskiöld osjetio da je u davnini postojala zemljopisna tradicija superiorna Ptolomejovoj. Te karte nisu mogli nacrtati niti srednjevjekovni moreplovci niti grčki geografi. Dokazi upućuju na kulturu s višim stupnjem tehnologije od onog u antici ili srednjem vijeku. Ona je u astronomiji, pomorskoj znanosti, kartografiji i, pretpostavimo, gradnji brodova morala biti puno razvijenija od Egipta, Babilona, Grčke i Rima, kao i bilo kojeg stanja kulture prije 18. stoljeća. U 18. st su prvi puta razvijeni praktični načini otkrivanja dužine i precizno izmjeren opseg Zemlje. Tek u 19. stoljeću brodovi su, radi lova na kitove ili istraživanja, slani u arktička ili antarktička mora.

No, karte upućuju na to da je sve te stvari već učinio neki drevni narod.

Posebna poglavlja bave se prikazima Antarktike, uz prikaze zaista fascinantnih starih karata, ali o tome drugom prilikom.

Izvor članka: http://misakvecernji.blog.hr

Autor: Krešimir Mišak, voditelj emisije: "Na rubu znanosti"

Za Vas odabrao: Miro-sinj

• Prethodno