Srijeda 17 Srpanj 2019

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Liječenje raka

KEMOTERAPIJA -NAJSUROVIJA MEDICINSKA PREVARA?

07 Srp 2009
(Reading time: 9 - 17 minutes)

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

JE LI SUVREMENA MEDICINA POSTALA PROTUPRIRODNA ZNANOST?

KEMOTERAPIJA -NAJSUROVIJA MEDICINSKA PREVARA?

Iako su posljednjih stotinu godina mnogi medicinski istraživači i znanstvenici širom svijeta definirali blizu 300 terapija koje su se pokazale izuzetno uspješnim (i do 100 %) u liječenju raka, službena medicina prihvaća samo tri metode: kirurško odstranjivanje tumora, zračenje X- zrakama i kemoterapiju. Sve tri metode sakate i razaraju ljudski organizam i zapravo samo tretiraju posljedicu, ali ne i uzrok bolesti. Je li liječenje zaista cilj suvremene medicinske znanosti?

U najširem smislu kemoterapija (kemioterapija)  je medicinski tretman u kome se određenim kemijskim sredstvima, koja se ubacuju direktno u krvotok, truju i ubijaju stanice u ljudskom organizmu. Cilj je da se ubiju one koje sadrže neki mikroganizma ili kancerozne stanice. U tu svrhu koriste se brojna jedinjenja ili njihove kombinacije sa antibioticima i citiostaticima (koji sprečavaju diobu stanica).
Kako se putem krvi praktično prenose kroz čitav organizam ove toksične kemikalije ubijaju i mnoge zdrave stanice i čine u čitavom tijelu ogromna razaranja.

 

Koliko su ove materije toksične govori i to što liječnici, medicinski tehničari i sestre koji ubrizgavaju pacijentima ovaj “lijek” obavezno nose specijalne zaštitne rukavice i naočale jer i samo mala količina ovih kemikalija u dodiru sa kožom može izazvati teške opekotine.

"Lijek" koji je greškom dospio na kožu jednog pacijenta

"Ukoliko u bolnici prilikom rada ili transporta dođe do prosipanja izvjesne količine kemikalija koje se koriste u kemoterapiji , proglašava se biološka opasnost. To zahtijeva posebne mjere predostrožnosti , a stručnjaci u specijalnim odijelima moraju počistiti pažljivo sve površine koje su bile u dodiru sa kemikalijom i to po specijalno propisanim protokolima. Nije li čudno da se ovim otrovnim kemikalijama "liječe" ljudi i ubacuje im se to direktno u krv?"


Prvi lijek koji je napravljen za potrebe kemoterapije je “salvarsan” i njega je napravio još 1909. godine Pol Erlih za borbu protiv sifilisa. Za to je dobio i Nobelovu nagradu.

Za same pacijente kemoterapija je izuzetno teško mučenje ravno srednjovjekovnoj inkvizicijskoj torturi. Pored mučnine koja se javlja, ne samo tokom primanja ovih otrova u organizam, već i nekoliko dana, pa i tjedana nakon toga, dolazi do teških oštećenja na staničnom nivou u čitavom organizmu.

Najprije se uništavaju krvne stanice, crvene i bijele i sprečava se njihova dioba.  Dioba stanica u organizmu je stalni proces i to je esens života.
Zbog toga se ubacuju u krv drugi lijekovi koji nivo bijelih krvnih zrnaca onda podižu.

Na sluzokoži usne šupljine se pojavljuju teške ulceracije, gdje je koža toliko uništena da nervni završeci  postaju ogoljeni. Uzimanje hrane i vode tako postaje nepodnošljivo zbog osjećaja pečenja i žarenja.
Ali, bez brige, kažu educirani liječnici, jer i za to postoje napravljeni specijalni rastvori za ispiranje usta.
Isti tip ulceracija se javlja na crijevima što ima za posljedicu teške proljeve. Ali farmaceutika je i za to napravila neke ljekove koji se mogu davati kako bi se tegobe makar malo ublažile.

Kemoterapija (čitaj trovanje) izaziva pad imunog sistema, gubitak apetita, i logično, konstipaciju. Vjerovali ili ne, sve ovo suvremana medicina 21. stoljeća naziva LIJEČENJEM. Čega?


Malignog tumora, kažu, jer on se mora smanjiti ili uništiti. Drugog načina osim kemoterapije, radijacije ili siječenja nožem – NEMA, kažu educirani liječnici!

Kako je moguće da i nakon skoro 100 godina od kako se vrše istraživanja u liječenju raka, na koja je potrošeno do sada najmanje trilijun dolara, NEMA bolje terapije? Šta je radila medicinska nauka sto godina, kada nije uspjela da za liječenje raka nađe nešto manje otrovno, manje škodljivo i mučno?

Istina je, međutim, da danas u svijetu postoji najmanje 300 različitih veoma uspješnih terapija za liječenja raka, ali se uporno sve vode kao alternativne. Vodeći svjetski zdravstveni autoriteti i dalje prednost daju trovanju, pečenju i sječenju, baš kao i prije sto godina. Tko je zaustavio medicinsku nauku na nivou od prije 100 godina?

Učinila je to je jedna mala , ali moćna interesna grupa kapitalista kako bi osigurala svoj profit.

Upravo 1920. godine farmaceutska industrija, kemijska industrija i naftna industrija (mnogi lijekovi se prave sa suspstancama koje se dobivaju iz derivata nafte) inkorporirale su svoj biznis, a njihovi vlasnici  ukrstili su vlasničke strukture u svim vodećim kompanijama iz navedenih oblasti. Tako je nastao korporativni biznis farmako-petro-kemijske industrije.

Njihove transnacionalne korporacije danas pokrivaju praktično čitavo svjetsko tržište kemijskim i farmaceutskim proizvodima, tržište nafte, medicinske opreme i snabdijevanje vodećih svjetskih kliničkih centara.

Termin “korporacija” izveden je upravo iz riječi “korpus” -tijelo. Korporacija je tijelo za sebe i ono se hrani i egzistira samo ukoliko stalno postoji profit. Cilj korporacije jest da se stalno uvećava. Korporacija u sebe zato uvlači što više poslova i povezuje ih, pri tome guta manje kompanije. Samo u liječenju raka korporativni biznis danas obrće preko 200 milijardi dolara godišnje i najveći dio kolača odlazi onima koji su za sebe zgrabili najveći dio tržišta. Korporacija Bristol-Myers je danas glavni svjetski snabdjevač kemijskih supstanci za kemoterapiju. Njeni ljudi su u upravnim odborima vodećih svetskih bolnica i istraživačkih centara. “Bristol - Myers snabdijeva pola svijeta lijekovima za kemoterapiju. Članovi upravnog odbora ove kompanije istovremeno su bili i na čelnim funkcijama u američkom Nacionalnom institutu za istraživanje raka (NCI). Na primjer: Pol A. Marks je predsjednik Izvršnog odbora u bolnici Sloan-Ketering i istovremeno direktor moćne kompanije Fajzer (Pfizer), koja proizvodi lijekove koji se koriste u kemoterapiji. Džejms Robinson je član upravnog odbora Sloan - Keteringa i direktor Bristol - Myers-a. Sve to je razlog zašto su Sloan - Ketering bolnica, Nacionalni institut za rak (NCI), Društvo za borbu protiv raka (ACS), Američka medicinska asocijacija (AMA), kao i Administracija za hranu i lijekove (FDA), uključeni u borbu kojom se štite interesi profitera na ovoj bolesti”.
O radu ove kanceromafije pisao je detaljno u svojoj knjizi " Svijet bez raka" Edvard Grifin još 1974.

Članovi Savjeta za općtu edukaciju, prve Rockefeller fondacije snimljeni 1915. godine (lijevo) i Upravni odbor Rockefeller Instituta za medicinska istraživanja (desno).Rockefeller fondacija je tako sa svojim "filantropskim" radom i donacijama postavila svoje ljude u čitav niz medicinskih škola, istraživačkih centara i bolnica širom SAD-a. O ovome je detaljno pisao E.Richard Brown u svojoj knjizi "Rockefeller Medecine Men " (Medicine & capitalism in America).

“Kemoterapija je izuzetno unosan posao. Za doktore, bolnice i farmaceutske kompanije... Medicinski establišment želi da svako slijedi točno isti protokol. Oni ne žele da industrija kemoterapije podbaci i to je prepreka broj jedan za bilo kakav progres u onkologiji”. Dr Glenn A. Warner, M.D.

Da je do ovakve globalne inkorporiranosti došlo prije 200 godina umjesto prije sto , kada je otkrivena nafta, kao zlatna koka, umjesto kemoterapije rak bi se liječio pijavicama. I to bi bilo usvojeno kao ortodoksna medicina. Ako vam liječenje pijavicama u odnosu na kemoterapiju djeluje primitivno,  imajte u vidu da je “liječenje” pijavicama mnogo sigurnija terapija od “liječenja” toksinima.

Ali, većina liječnika ni pacijenata nije u stanju prihvatiti da je kemoterapija obična prevara.

Napravimo zato malu analogiju i pogledajmo što bi se desilo da se medicina,  prije 200 godina u vrijeme liječenja pijavicama, inkorporirala u profitabilni sistem petro-kemijskog trusta.

Poznato je da je puštanje krvi bilo uobičajena medicinska terapija stotinama godina još od antičke Grčke. Mnoge bolesti su se tako “liječile”. I to su provodili educirani liječnici. Ovu primitivnu terapiju zasijecanja pacijenata nožem u početku 19. st. zamijenila je mnogo suvremenija varijanta tog istog, ali pomoću pijavica. Nož više nije bio neophodan i bio je to veliki napredak u medicini.

Pijavice su korištene uz simptome laringitisa, mentalnih poremećaja i debljine. Klinika sa pijavicama je napredovala i razvijala se pa je s vremenom otkriveno da su američke vrste pijavica bolje u terapiji od europskih, jer prave manji rez na koži i isisavaju manje krvi. To je za pacijenta bilo sigurnije. Tako se dinamika isisavanja krvi mogla stručno regulirati dodavanjem ili smanjenjem broja pijavica. I za ovo su se, vjerojatno, specijalizirali liječnici “pijavičari”. Terapija je bila toliko popularna da su pijavice skoro istrebljene. Specijalizirali su se vjerojatno i uzgajivači pijavica, pa sakupljači, pa trgovci koji su ih prodavali liječnicima itd. Svi oni koji su u ovom poslu učestvovali svakako su našli tu i svoj interes.

Da su se svi ovi “biznismeni” iz 19. st. tada organizirali kao jedna korporacija i jedan interesni klan, mogli su osnovati  monopol na uzgajanje pijavica, na njihovu distribuciju i medicinsku terapiju. Investirali bi onda u edukaciju isključivo liječnika “pijavičara” i patentirali ovu terapiju kao svoju i definirali svoje protokole u liječenju. Investirali bi u bolnice koje bi ovu terapiju provodile, isključivo po njihovim protokolima, i debelo to naplaćivali. Najveći dio zarade bi išao glavnim pijavičarima koji su registrirali patent.


Da bi ostvarili monopol u terapiji morali bi staviti pod kontrolu sve bare iz kojih bi se mogle nabaviti pijavice ili bi ih jednostavno isušili, a onda napravili svoje zaštićene bazene za njihovo uzgajanje. Držali bi monopol i u distribuciji pijavica, njihovom posebnom pakovanju, a investirali bi i u medije i popularne medicinske revije preko kojih bi  promovirali liječenje pijavicama. Građani bi tako bili uvjereni da su pijavice najsuvremenija medicinska metoda za liječenje mnogih bolesti.


Pijavičari bi otvarali svoje edukativne centre, medicinske škole, sveučilišta, izdavali medicinske udžbenike. U upravnim odborima ovih institucija bi sjedili provjereni pijavičari. Studenti medicine bi učili o najsuvremenijim medicinskim dostignućima u tretmanu pijavicama.

Liječnici koji bi bespogovorno upražnjavali liječenje pijavicama išli bi na međunarodne seminare u egzotične krajeve, dobivali skupe poklone i stručna plaćena usavršavanja od uzgajivača pijavica. Interesni klan pijavičara bi za svoje odabrane liječnike ustanovio posebnu svjetski priznatu nagradu za dostignuća u medicini, a na sve strane bi nicali istraživački centri koji bi se bavili genetikom pijavica i rekombiniranjem njihovog DNK kako bi se dobile nove i suvremenije vrste koje bezbolno buše kožu i sišu krv.

Posebne farme bi uzgajale ove pijavice u najsterilnijim vjetima, a sva znanstvena ispitivanja bi bila vrlo skupa i to bi se odrazilo kasnije i na cijenu tretmana.

U korporativni lanac bi se uključile i brojne farme na kojima bi se uzgajala samo hrana za pijavice.


Za saniranje ožiljaka od ujeda pijavica nakon terapije specijalizirala bi se posebna farmaceutska grana koja bi proizvodila meleme, kreme, losione i sl., za brži oporavak. Biznis bi se širio.

Znanstvenici bi na posebnim institutima proučavali  i utvrđivali količinu krvi koju pijavice trebaju isisati za svaku bolest. Podaci bi izlazili u stručnim časopisima koje bi financirali pijavičari. Postojale bi pijavice za tumore, za reumu, hipertenziju, dijabetes... i, naravno, doktori “pijavičari” za to specijalizirani.
Cijenu liječenja bi podigli u nebesa i tada bi mnogi manje imućni građani morali ići od kuće do kuće i preko medija moliti za humanitarni prilog za liječenje svog bolesnog djeteta u najprestižijoj pijavičarskoj klinici koja bi skupo naplaćivala tretmane.

Mediji u vlasništvu pijavičara bi promovirali isključivo liječenje pijavicama, a servilne televizije (kao B92) bi skupljale pare za nabavku uzgajališta pijavica. Žene bi se pozivale da obavezno bar dva puta godišnje idu kod liječnika na tretman puštanja krvi pijavicama i to bi se nazivalo prevencijom. Oni koji se ne bi odazvali na preventivne tretmane, bili bi preko istih medija zastrašivani mogućim dobijanjem “opake bolesti”.

Nevladin sektor bi zahtijevao da parlament donese zakon o obaveznom puštanju krvi kao prevenciji.

Pijavice bi se prodavale samo za devize, pa bi državne i privatne bolnice morale uzimati kredite u eurima ili dolarima kako bi ih nabavili. Naravno, mediji bi promovirali američke pijavice kao najbolje.  Najbolje za cijeli svijet.
I na tome bi svi u lancu zarađivali novac. Sve po potrebi i u skladu sa medicinskom naukom koja nikada ne bi smjela izaći izvan okvira u kome se nalazi terapija pijavicama.
Sva daljnja medicinska istraživanja bi bila zaustavljena, a svatko tko bi pomislio da se liječi na drugi način, osim pijavicama, bio bi proglašavan šarlatanom i nadriliječnikom. Medicinska udruženja bi samo liječnicima koji liječe pijavicama izdavala licencu za lječničku praksu. Svaka alternarivna liječenja bi bila zabranjena, a oni koji bi ih primenjivali nazivani bi bili nadriliječnicima i preko medija bi bili omalovažavani i ismijavani.

Da se nevjerni uvjere da je to JEDINO ISPRAVNO liječenje bile bi pravljene lažirane statistike o broju izliječenih od raznih bolesti. Tko bi to mogao provjeriti kada su u svim upravnim odborima znanstvenih institucija i svim medicinskim školama pijavičari?

Zapravo, stvarnog izlječenja za mnoge bolesti ne bi bilo, pa bi se medicinska nauka bavila novim istraživanjima u pokušaju da nađe optimalan način korištenja pijavica za određene bolesti. Izlječenje od raka bi uvijek bilo tu negdje, stalno u novim  i novim otkrićima.
Ministri bi iz državnih budžeta davali odgromna sredstva za daljnja istraživanja pijavica i njihovu genetsku modifikaciju. To što bi mnogi umirali po bolnicama bilo bi tumačeno da se nisu na vrijeme javili liječniku i dobili tretman pijavicama.
Generacije liječnika bi bile uvjerene da se danas živi duže i zdravije samo zahvaljujući uspješnoj primjeni pijavica u liječenju mnogih bolesti.

Da li vam sve ovo djeluje sumanuto? Ili vam je tu mnogo toga poznato?

A da li vam djeluje sumanuto kada danas moderna medicina 21.stoljeća primjenjuje leijčenje kemoterapijom koja je nastala još 1909. od koje opada kosa, razaraju se tkiva i ljudi uvode u paklene muke. Je li vam neobično što se u kemoterpapiji  koriste čak kemikalije koje se istovremeno koriste kao bojni otrovi (kao npr. citotoksin bis2-hloroetil -sulfid poznat zbog mirisa kao senf-gas).
I sve to košta od 300 000 do 1.000 000 dolara. Tko je odredio tako visoku cijenu tretmana otrovima? Znate li tko danas sjedi u upravnim odborima tih eminentnih svjetskih klinika?

 

ČIME SE OPRAVDAVA KORIŠTENJE KEMOTERAPIJE?

Jedini način da se opravda korištenje kemoterapije i zračenja je ukoliko ovi tretmani značajno produžuju život pacijenta u usporedbi s onima koji se liječe drugim alternativni metodama. To znači da je kemoterapija (poslije kirurgije) jedini način da se tumor, ukoliko ugrožava život, smanji ili eliminira. Imajte u vidu da nije svaka maligna izraslina na vitalnom organu i da mnoge i ne predstavljaju smetnju vitalnim funkcijama.
Točno je da će se tumor na ovaj način brzo smanjiti, ali smanjit će se i vrijeme preživljavanja pacijenta. Evo što o tome kaže dr. Filip Binzel koji se preko tridest godina bavio tumorima:
“Kada se otkrije da netko ima tumor, prvo što liječnici razmatraju je što da učine sa izraslinom. I kada takav pacijent prima kemoterapiju pažnja liječnika je najčešće okrenuta tome šta se događa sa tumorom. I najvažniji cilj je njegovo smanjivanje ili eliminacija. Ali, kako se ovom terapijom smanjuje tumor i pacijent postaje sve bolesniji. Zastrašujuće je koliko liječnicima to ne smeta, a smeta im postojanje tumora, koji često ne smeta ni samom pacijentu, osim što kod njega izaziva paničan strah”. (Ovaj strah najčešće pospješuju mediji.)
“Najstrašnije je što se nakon eliminacije tumora, kirurškim putem ili kemoterapijom pacijent smatra skoro izliječenim. Ali nije tako. Naprotiv”.


Doktor Binzel podsjeća da je tumor samo vidljiva manifestacija poremećaja koji se odvija u čitavom organizmu. Odstranjivanje tumora ne znači i odstranjivanje uzroka bolesti. Borba protiv raka mora biti borba protiv kancerogenog procesa u čitavom oganizmu. Jer, smrt ne nastupa od jedne maligne izrasline već od metastaze.

Na žalost, konvencionalna medicina je potpuno koncentrirana na simptom, a ne na uzrok. Tako se kemoterapijom, radijacijom i kirurgijom zapravo rak kao proces uopće i ne tretira, a ljudi se nakon operacije otpuštaju kući jer je širenje raka tako zaustavljano.

“Ne postoji ništa u kirurškoj metodi odstranjivanja kraka što može spriječiti njegovo daljnje širenje”, kaže doktor Binzel. “Radijacija, također, ne može sprečiti daljnje širenje. Ni kemoterapija ne može zaustaviti širenje bolesti. Kako to znamo? Jednostavno pregledom statistike.”
...
“Postoji u medicinskoj statistici nešto što nazivamo ‘vrijeme preživljavanja’. Ono je definirano kao vremenski interval od trenutka kada je rak dijagnosticiran do trenutka  kada pacijent umre od ove bolesti.”
...
“Poslijednjih 50 godina, ogroman  napredak je učinjen u ranom dijagnosticiranju raka. U tom periodu vremena, ogroman napredak je učinjen u kirurškoj sposobnosti da tumore ukloni. Ogroman napredak je učinjen u primjeni radijacije i kemoterapije i njihovoj sposobnosti da tumor smanje i unište. Ali, vrijeme preživljavanja pacijenata danas nije veći od onoga koji je bio prije 50 godina. Što to znači? Očigledno znači da tretiramo pogrešnu stvar”, piše u svojoj knjizi “Živi i zdravi” dr. Filip Binzel. (Philip Binzel, M.D., Alive and Well).
Dr. Filip Binzel smatra da se u primarnom stadiju raka, osim malog broja izuzetaka, tumori nalaze u stanju da niti ugrožavaju zdravlje, niti život pacijenta. Ono što predstavlja opasnost je širenje bolesti na čitav organizam”.

KEMOTERAPIJA UBIJA BRŽE OD RAKA
Mnogi ljudi koji su “umrli od raka” zapravo su umrli od tretmana koji je uključivao kemoterapiju ili zračenje. Tako kemoterapija ubija zdrave stanice organizma prije nego što ih razori rak koji se može vrlo sporo razvijati.
Većina pacijenata koji su “umrli od raka” zapravo su umrli od neuhranjenosti, jer kancerozne stanice uzimaju hranjive sastojke iz krvi i razaraju imuni sistem pa je tako oslabljen organizam podložan mnogim infekcijama protiv kojih nije više u stanju braniti se. Hrana se transportira krvlju pa je ubijanjem krvih stanica organizam još više ugrožen. Pored toga, kemoterapija uništava stanice crijeva, usne šupljine i zbog totalnog mučenja organizma on prestaje tražiti hranu.

Dakle, kemoterapija ne da ne podiže imuni sistem, već ga slabi. Sve ove pojave koja prate kemoterapiju medicina “liječi” dodavanjem novih lijekova koje je farmakobiznis pripremio kao pomoćna sredstva u kemoterapiji.

Tako, kada se unište bijela krvna zrnca, ona se novim lijekovima ponovno podižu na neki podnošljiv nivo. Ulceracije se liječe rastvorima za ispiranje, a tu su i lijekovi protiv proljeva ili zatvora. Suvremena medicina ima na raspolaganju lijek za sve, samo ne lijek protiv ljudske gluposti. Sve je to uključeno u cijenu tretmana, pa jedna kemoterapija danas košta 300 000 do 1.000 000 dolara.

“Većina pacijenata oboljelih od raka umire od kemoterapije. Kemoterapija ne odstranjuje rak dojke, debelog crijeva, ili rak pluća. Ova činjenica je dokumentirana prije više od deset godina, ali liječnici i dalje uporno koriste kemoterapiju za ove tumore”. (Allen Levin, MD UCSF “The Healing of Cancer”)

“Njemački epidemiolog na “Mannheim Tumor Clinic” u Haidelbergu, dr. Urlih Abel, uradio je opsežno istraživanje i analizu svake glavne studije i kliničke primjene kemoterapije ikada izvedene u svijetu. Njegove zaključke treba pročitati svatko tko se namjerava ukrcati na ‘kemo express’, zapisao je u svojoj knjizi “Doktor u kući” Tim O’Shea (The Doctor Within).

“Da bi bio siguran da je uzeo u obzir i pročitao sve što je ikada objavljeno o kemoterapiji, dr Abel je poslao pisma 350 medicinskih centara širom svijeta tražeći da mu pošalju bilo što objavljeno na tu temu. Abel je istražio tisuće članaka i vjerojatno je da u svijetu nitko ne zna više o kemoterapiji od njega.
Za analiziranje mu je bilo potrebno nekoliko godina, ali su rezultati bili zapanjujući: Abel je otkrio da od ukupne naučne evidencije o primjeni kemoterapije, koja mu je bila na raspolaganju, nigdje nema dokaza da je kemoterapija na bilo koji primjetan način produžila život pacijenata koji su patili od najčešćih oblika raka”.

“Abel u svom radu naglašava da kemoterapija rijetko može poboljšati kvalitetu života oboljelog. On opisuje kemoterapiju kao ‘naučnu pustoš’ i kaže da je najmanje 80 posto kemoterapije izvedene u svijetu bezvrijedno i uspoređuje je posprdno sa “carevim novim odijelom”, jer niti jedan liječnik niti pacijent nije voljan da od nje odustane, iako nema znanstvenih dokaza da ona nešto vrijedi”. (Objavljeno u medicinskoj reviji “Lancet, 10. avgusta 1991.)


Ni jedan vodeći medij u svijetu nikada nije spomenuo ovu opsežnu studiju. Ona je totalno zataškana. (Možete pretpostaviti da su svi ti mediji u vlasništvu “pijavičara”).

Usporedbom "vremena preživljavanja" kod kemoterapijom tretiranih i netretiranih pacijanata došlo se do sljedećih rezultata:

 

“Moje studije su pokazale da netretirani rak kod oboljelih ostavlja oboljelima do četiri puta veće šanse za duži život, nego tretirani. Ako netko ima rak i ne poduzme ništa, živjet će bolje i kvalitetnije nego ukoliko se podvrgne radijaciji, kemoterapiji ili kirurgiji...” tvrdi profesor Hardin Džons (National Cancer Institute of Bethesda, Maryland, 1956 Transactions of the N.Y. Academy of Medical Sciences, vol 6.)
Doktor Džons je proveo globalno istraživanje raka svih tipova i usporedio je netretirane i tretirane slučajeve, da bi zaključio da netretirani žive duže i često nadžive one koji su tretirani.

Kako izgledaju neki od altrenativnih tretmana bit će riječi u nekoliko narednih tekstova.

 

 

 

 

Piše: Ivona Živković

O autoru
Danijel Folnegović
Author: Danijel FolnegovićWebsite: http://fx-files.comEmail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Owner
Danijel Folnegović je oduvijek bio zainteresiran za sve što ima veze s paranormalnim. Zarazio se time tamo davne 1993. gledajući prvu epizodu serije Dosije X. Voli pisati o bilo ćemu zanimljivom od NLO-a, vanzemaljaca, teorija urote, teorije o drevnim vanzemaljcima i nerješenim misterijama. Također, ima strast prema SF serijama i filmovima, ali i nogometu. Pokretač je ove stranice i brine o njenom neometanom radu. Povremeno se pojavljuje kao gost u nekim TV i radio emisijama.
Nedavni članci:

Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno