Utorak 23 Srpanj 2019

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Svemirski letovi

SVEMIRSKA BAZA NA MARSU

13 Lip 2009
(Reading time: 22 - 43 minutes)

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

marsNakon posjeta Mjesecu Zemljani su poželjeli stupiti nogom na tlo Marsa. Prilikom proslave dvadesete godišnjice prvog spuštanja čovjeka na Mjesec, predsjednik Sjedinjenih Država je izložio planove svoje zemlje vezane uz Zemljin najbliži planet. Govoreći u Nacionalnom muzeju zrakoplovstva i svemirskih letova u Washingtonu, okružen astronautima Apolla 11, Neil A. Armstrongom, Edwin E. Aldrinom rnl. i Michael Collinsom, predsjednik Bush je izložio etape američkog putovanja na Mars. Prvi korak bilo bi napredovanje od programa svemirskih letjelica do postavljanja u stalnu orbitu oko Zemlje orbitalne stanice, na kojoj bi se okupljale veće letjelice predviđene za dalja putovanja. Sljedeći korak bilo bi uspostavljanje svemirske baze na Mjesecu gdje bi se razvijali i ispitivali materijali, oprema i gorivo potrebno za dulja svemirska putovanja i stjecalo iskustvo o životu i radu čovjeka u vanjskom svemiru kroz dulje vremensko razdoblje. I na kraju, ekspedicija na Mars. Svečano obećavši da će Sjedinjene Države učiniti «narodom koji putuje svemirom», predsjednik je rekao da će cilj biti «natrag na Mjesec, natrag u budućnost...a zatim, putovanje u sutrašnjost, na drugi planet; misija na Mars s Ijudskom posadom».

«Natrag u budućnost». Možda je izbor riječi slučajan, ali ne mora biti tako; možda premisa, da odlazak u budućnost uključuje povratak u prošlost, predstavlja više nego samo slogan osobe zadužene za pisanje govora. Jer, postoje dokazi kako se naslov ovog poglavlja, «Svemirska baza na Marsu», može primijeniti, ne samo na razgovor o budućim planovima, već i na razotkrivanje nečega što se već dogodilo u prošlosti: Dokazi da je nekada davno na Marsu postojala svemirska baza koja je, još zanimljivije, možda ponovno aktivirana upravo pred našim očima. Ukoliko će se čovjek odvažiti na putovanje sa Zemlje u svemir, logično je i tehnološki opravdano da upravo Mars bude prvi planet na tom putovanju u nepoznato. Na putovanju do drugih svjetova potrebne su usputne stanice, zbog zakona nebeskog kretanja, ograničenja težine i energije, opreme za preživljavanje ljudske posade i ograničenja koje postavlja fizička i mentalna izdržljivost čovjeka. Da bi svemirska letjelica mogla prenijeti ekipu astronauta na Mars i natrag, trebala bi težiti gotovo dva milijuna kilograma. Za podizanje tako masivnog vozila sa površine Zemlje (planete sa solidnom gravitacijom, u usporedbi s njenim najbližim susjedima) bila bi potrebna prilično velika količina goriva koja bi, zajedno sa rezervoarima za njegovo držanje, još više povećala težinu i onemogućila uzlijetanje. (Kapacitet nosivosti američkih svemirskih letjelica danas iznosi 30.000 kilograma). Problemi uzlijetanja i goriva bili bi znatno manji kada bi se letjelica sklapala u bestežinskoj orbiti oko Zemlje.

mars21Ovakav scenarij predviđa postojanje orbitalne stanice s posadom, na koju bi svemirsko transportno vozilo prenijelo veliku svemirsku letjelicu. U međuvremenu bi astronauti u stalnoj svemirskoj bazi na Mjesecu razvijali tehnologiju opstanka čovjeka u svemiru. Nakon toga, čovjek i letjelica bi zajednički krenuli na putovanje na Mars. Kružni izlet mogao bi potrajati otprilike dvije do tri godine, ovisno o putanji i poravnanju Zemlje i Marsa. Duljina boravka na Marsu također bi se mijenjala ovisno o ograničenjima i nekim drugim razlozima: na početnim misijama astronauti uopće ne bi boravili na planetu (samo nekoliko orbita oko Marsa), a kasnije bi mogli ostati i dulje vremena u stalnoj koloniji koju bi posluživale ili održavale smjene letjelica i astronauta. Uistinu, mnogi zagovaratelji «Slučaja Mars», kako je nazvan ovaj pothvat nakon nekoliko znanstvenih konferencija održanih na tu temu, misiju na Mars s posadom smatraju opravdanom samo u slučaju da se na planetu uspostavi stalna svemirska baza. Ona bi poslužila kao uvod u misije s posadom na još udaljenije planete i ujedno kao prethodnik kolonije, stalnog naselja Zemljana na novom svijetu. Napredak od svemirske letjelice preko orbitalne stanice, sve do spuštanja na Mjesec i postavljanja svemirske baze na njemu, svi ti postepeni koraci i usputne stanice na putovanju na Mars, opisani su u scenarijima koje čitamo poput znanstvene fantastike, ali koji su utemeljeni na postignućima znanosti i dostupnoj tehnologiji. Već dugo vremena planira se postavljanje svemirskih baza na Mjesecu i Marsu (i tamošnja kolonija) i takvi se planovi smatraju u potpunosti ostvarivima. Održavanje ljudskih života i aktivnosti na Mjesecu svakako predstavljaju izazov, međutim, ispitivanja pokazuju kako je to moguće izvesti. Mnogo veći izazov su zadaci na Marsu, budući da je opskrba sa Zemlje (kako je zamišljeno u projektima o Mjesecu) mnogo teže i skuplje. Bez obzira na to, na Marsu su dostupni temeljni izvori potrebni za opstanak i djelovanje čovjeka i znanstvenici su uvjereni da bi Čovjek mogao živjeti na Marsu «neovisno o zemlji». Zaključeno je da se na Marsu može živjeti, jer se na njemu moglo živjeti u prošlosti. Mars danas djeluje kao hladan, napola zamrznut planet, čija je površina negostoljubiva za bilo koji oblik života. Radi se o planetu s oštrim i hladnim zimama i temperaturama koje se dižu iznad točke smrzavanja u najtoplijem razdoblju samo na području ekvatora. Ogromna područja Marsa prekrivena su ili trajno zamrznutim tlom ili zarđalim željeznim stijenama i šljunkom (zbog kojeg planet ima karakterističnu crvenkastu boju), bez tekuće vode za održavanje života ili kisika za disanje. Ali nema tome dugo, govoreći geološki, Mars je bio planet relativno ugodnih godišnjih doba, s tekućom vodom, oceanima i rijekama, (plavim!) nebom prekrivenim oblacima, a možda (ali samo možda) čak i nekim oblicima prirođenog jednostavnog biljnog života. Različita istraživanja vode do jednog zaključka: Mars sada prolazi kroz ledeno doba, vjerojatno slično Iedenim dobima koja su periodično pogađala Zemlju.

mars11Danas se smatra da su Iedena doba na Zemlji, koja su se pripisivala brojnim faktorima, proizlazila iz tri osnovne pojave vezane uz kruženje Zemlje oko Sunca. Prva je konfiguracija samog kruženja: zaključeno je kako se oblik orbite mijenja od kružnog prema eliptičnom, u ciklusima od otprilike stotinu tisuća godina. Zbog toga se Zemlja ponekad nalazi bliže Suncu, a ponekad je udaljena od njega. Na Zemlji postoje godišnja doba jer os Zemlje nije postavljena okomito na ravninu svog kruženja (ekliptiku) već je nagnuta, uslijed čega je sjevema polutka pod jačim utjecajem Sunca tijekom (sjevemog) Ijeta, a južna polutka u zimi, i obmuto (Slika 73). Međutim, taj nagib, koji danas iznosi oko 23,5 stupnja nije stabilan, jer poput broda koji se okreće, Zemlja mijenja svoj nagib za otprilike tri stupnja više ili manje, u ciklusima koji traju otprilike 41 000 godina. Što je nagib veći, to su izraženije krajnosti zime i ljeta, mijenjaju se tokovi zraka i vode i pojačavaju klimatske promjene pod nazivom «Iedena doba» ili «međuledena» topla razdoblja. Treći pomoćni element je ciklus Zemljine nepostojanosti koja nastaje uslijed rotacije, a pritom njena os na nebu stvara zamišljeni krug. Ta se pojava naziva precesijom ekvinocija i jedan njen ciklus traje otprilike 26.000 godina. Ova tri ciklusa isto tako djeluju i na Marsu, samo što su njegova putanja oko Sunca i diferencijal nagiba veći, pa uslijed toga nastaju veće krajnosti u izmjenjivanju klime. Spomenuli smo da trajanje ciklusa na Marsu iznosi otprilike 50.000 godina, iako se isto tako spominju i kraći i dulji ciklusi. Kada na Marsu ponovno nastupi sljedeće toplo razdoblje, međuledeno doba, planet će doslovno biti preplavljen vodom, godišnja doba na njemu neće biti tako oštra, a atmosfera neće biti Zemljanima toliko strana kao što je danas. Kada je na Marsu vladalo posljednje «međuledeno» doba? To nije moglo biti tako davno, jer bi inače pješčane oluje na Marsu izbrisale mnogo više, a vjerojatno i većinu dokaza s njegove pollršine o postojanju nekadašnjih riječnih tokova, oceanskih obala i jezera, a u atmosferi Marsa ne bi bilo toliko mnogo vodene pare koliko je danas moguće naći. «Na crvenom planetu je tekuće vode vjerojatno bilo još relativno nedavno, geološki govoreći», kaže Harold Masursky iz Američkih Geoloških Istraživanja. Neki stručnjaci smatraju da se posljednja promjena dogodila prije deset tisuća godina.

mars31Stručnjaci koji planiraju spuštanje i dulje boravke na Marsu ne misle da bi se klima mogla promijeniti i vratiti u međuledeno doba u sljedeća dva desetljeća, međutim, smatraju kako su osnovni uvjeti za život i opstanak na Marsu dostupni. Pokazali smo da na Marsu ima vode u obliku ogromnih područja prekrivenih trajno zalmznutim slojevima tla: osim toga, vodu možemo naći u blatu, u područjima koja iz svemira izgledaju poput suhih riječnih korita. Kada su geolozi sa Državnog Sveučilišta Arizona, radeći za NASA-u, predlagali sovjetskim znanstvenicima mjesto pogodno za slijetanje na Mars, izdvojili su veliki kanjon u bazenu Lunae Planum kao područje na kojem bi pokretne sonde «mogle doći do nekadašnjih riječnih korita, ukopati se u taloge delte gdje je nekada davno rijeka utjecala u sliv» i tamo pronaći tekuću vodu. Podzemni vodeni bazeni su, prema mišljenju mnogih znanstvenika, siguran izvor vode. Nove analize podataka dobivenih sa Ietjelica i instrumenata postavljenih na Zemlji naveli su u Iipnju 1980. godine ekipu pod vodstvom Roberta L. Huguenina sa Sveučilišta Massachusetts na zaključak, kako dvije koncentracije vodenog isparavanja na Marsu, južno od njegovog ekvatora, sugeriraju postojanje ogromnih rezervoara tekuće vode, tek nekoliko palaca ispod površine Marsa. Kasnije te iste godine Stanley H. Zisk iz zvjezdamice Haystack u Westfordu, Massachusetts i Peter J. Mouginis-Mark sa Sveučilišta Brown, Rhode Island, izvijestili su u časopisu Science and Nature (studeni, 1980.) kako radarsko ispitivanje područja na južnoj polutki planeta ukazuje na postojanje «vlažnih oaza», «znatne količine tekuće vode» ispod površine. Osim toga, naravno, postoji i velika količina vode zarobljena u Iedenoj kapi na sjevemom polu, koja se topi na rubovima tijekom sjevemog Ijeta, stvarajući velike vidljive tamne plohe (Slika 74). Jutamje magle koje se mogu vidjeti na Marsu navode znanstvenike na pomisao o postojanju rose, izvora vode mnogim biljkama i životinjama u .sušnim područjima na Zemlji. Atmosfera Marsa, na prvi pogled negostoljubiva, pa čak i otrovna za čovjeka i život općenito, mogla bi u stvari biti izvorom života. Otkriveno je da sadrži nešto vodene pare, koja se može izlučiti kondenzacijom. Atmosfera bi osim toga mogla biti izvorom kisika za disanje i gorenje. Atmosfera Marsa prvenstveno se . sastoji od ugljičnog dioksida (COZ), malog Shka 74 postotka dušika, argona i kisika u tragovima (atmosfera Zemlje sastoji se prvenstveno od dušika, velikog postotka kisika i male količine ostalih plinova). Proces pretvaranja ugljičnog dioksida (COZ) u ugljični monoksid (CO), prilikom čega se oslobađa kisik (CO+O), je temeljni kemijski postupak pa bi ga astronauti i naseljenici lako mogli provoditi. Ugljični monoksid mogao bi poslužiti kao jednostavno gorivo za rakete. Crvenkasto-smeđa ili «rđava» boja planeta još je jedan od znakova dostupnosti kisika, jer je ona nastala kao posljedica stvaranja rđe na željeznim stijenama naMarsu. Tako nastaje željezni oksid, željezo u spoju s kisikom. Na Marsu se radi o vrsti minerala pod nazivom limonit, spoju željeznog oksida (Fe203) i nekoliko molekula vode (H2O), tako da bi bilo moguće korištenjem odgovarajuće opreme iz nje odvojiti i izlučiti velike količine kisika. Vodik kojeg možemo dobiti razbijanjem vode na njene sastavne elemente mogao bi se upotrijebiti u proizvodnji hrane i korisnih materijala, od kojih se mnogi zasnivaju na ugljikovodicima (spojevi vodika i ugljika). Iako je tlo na Marsu relativno bogato solima, znanstvenici smatraju da bi se sol mogla isprati vodom do te mjere da površine postanu prikladne za uzgoj bilja u staklenicima. Na taj bi se način hrana mogla uzgajati lokalno, posebno iz sjemena onih vrsta žitarica i povrća koje su otpome na soli, a ljudski otpaci mogli bi se koristiti kao umjetno gnojivo, kao što je to slučaj u mnogim zemljama Trećeg svijeta na Zemlji.

mars41Biljkama i umjetnom gnojivu je potreban dušik kojeg na Marsu ima u malim količinama, ali ipak postoji: atmosfera Marsa sastoji se od 95% ugljičnog dioksida, međutim, sadrži gotovo 3% dušika. Staklenici za uzgajanje sve te hrane bili bi izrađeni u obliku plastičnih kupola na napuhavanje, a struja bi se dobivala iz akumulatora na solarno napajanje. V ozila za kretanje po površini Marsa također bi bila na solami pogon. Vulkanske aktivnosti na Marsu, u prošlosti, također predstavljaju još jedan izvor, ne samo vode, već i topline. Među nekoliko uočljivih vulkana nalazi se i onaj pod nazivom Olympus, prema grčkoj planini bogova, koji svojom veličinom nadmašuje svaki vulkan na Zemlji, pa čak i u Sunčevom sustavu. Najveći vulkan na Zemlji, Mauna Loa na Hawaiima, visok je 6,3 milje. Marsov Olympus Mons uzdiže se 15 milja nad dolinom koja ga okružuje, a njegov krater u promjeru iznosi 45 milja. Vulkani na Marsu i drugi dokazi vulkanskih aktivnosti na tom planetu upućuju na postojanje vruće rastopljene jezgre. Sve to ukazuje na moguće postojanje toplih područja na površini, izvora vruće vode i ostalih pojava koje nastaju kao posljedica visoke temperatureu središtu. Toliko je mnogo stvari na Marsu koje podsjećaju na Zemlju; njegov dan koji traje gotovo jednako kao dan na Zemlji, njegova godišnja doba (iako otprilike dva puta dulja nego godišnja doba na Zemlji), ekvatorijalna područja, ledeni sjevemi i južni polovi, izvori vode koji su nekada bili mora, jezera i rijeke, planinski lanci i doline, vulkani i kanjoni. Uistinu, neki znanstvenici smatraju da je Mars, iako je nastao u isto vrijeme kada i ostali planeti, prije 4,6 milijarde godina, danas na stupnju na kojem je Zemlja bila na svom početku, prije nego je biljni svijet počeo oslobađati kisik i mijenjati Zemljinu atmosferu. Ova ideja je poslužila kao osnova prijedloga Teorije o Geji prema kojoj bi Čovjek mogao «preteći» evoluciju na Marsu tako da na planet donese život, budući da neki smatraju kako je upravo sjeme života Zemlju učinio prikladnom za život. Pišući za The Greening of Mars, James Lovelock i Michael Allaby poslužili su se znanstvenom fantastikom kako bi opisali način na koji bi se raketama sa Zemlje na Mars mogli poslati mikroorganizmi i «halocarbon plinovi». Mikroorganizmi bi trebali započeti biološki lanac, a «haloc» bi trebali stvoriti štit u atmosferi Marsa. Taj štit od plinova, postavljen u atmosferi iznad, trenutno, hladnog i neplodnog planeta, trebao bi sprječavati rasipanje u svemir topline koju Mars prima od Sunca i topline iz njegove unutrašnjosti i tako stvoriti umjetno izazvan efekt «staklenika». Ugrijavanje i zgušnjavanje atmosfere oslobodilo bi smrznute vode na Marsu, pojačalo rast bilja i na taj način povećalo zalihe kisika na planetu. Svakim korakom u ovoj umjetno izazvanoj evoluciji proces bi postajao jači. Tako bi donošenje života na Mars učinilo taj planet prikladnim za život. Spomenuti znanstvenici ovaj su prijedlog iznijeli 1984. godine. Slučajno ili ne, ali moderna znanost je još jednom došla do drevnih spoznaja. Jer, u knjizi Dvanaesti planet (1976.) opisuje se kako su Anunnaki stigli na Zemlju prije otprilike 450.000 godina kako bi se dokopali zlata koje im je bilo potrebno da bi zaštitili život na svome planetu Nibiru. Oni su željeli postaviti zlatne čestice u atmosferu svog planeta koja je nestajala i na taj način spriječiti gubitak topline, zraka i vode. Planovi zagovornika Hipoteze Geja zasnivaju se na pretpostavkama i vjerojatnosti. Prvo, Mars nema vlastitih oblika života; drugo, stanovnici jednog planeta imaju pravo uvesti svoje oblike života na drugi svijet, bez obzira postoji li već na njemu život. Međutim, ima li života na Marsu ili, kako neki radije pitaju, je li na Marsu postojao život u manje surovim klimatskim razdobljima? Tim su se pitanjem pozabavili planeri i provoditelji različitih misija na Mars. Nakon svih ispitivanja, fotografiranja i sondiranja, očigledno je kako život kakav cvate na Zemlji (drveće, šume, grmlje i trava, leteće ptice i lutajuće životinje) tamo jednostavno ne postoji. Ali, što je s nižim oblicima života, lišajevima, algama ili nižim bakterijama? Iako je Mars mnogo manji od Zemlje (njegova masa iznosi otprilike desetinu Zemljine mase, a promjer mu je upola manji) njegova površina, koja je sada u cijelosti kopnena, veličinom otprilike odgovara dijelu Zemljine površine prekrivenim kopnom. Prema tome, područje koje treba istražiti jednako je veliko kao područje na Zemlji prekriveno kontinentima, planinama, dolinama, ekvatorijalnim i polarnim područjima; toplim i hladnim područjima; vlažnim područjima i suhim pustinjama. Kada bismo na površinu Marsa postavili površinu Sjedinjenih Država, od obale do obale (Slika. 75), mogli bismo procijeniti opseg istraživanja i raznolikost terena i klima kojima bismo se bavili.

mars3Nije ni čudo što su prve uspješne međuplanetame sonde bez posade za ispitivanje Marsa, Mariner 4, 6 i 7 (1965.-1969. godine), koje su fotografirale dijelove planeta proletjevši pored njega, otkrile kako je planet izbrazdan kraterima i potpuno pust, bez znakova bilo kakvih geoloških aktivnosti u prošlosti. Gotovo sve fotografije su prikazivale brdovita područja izbrazdana kraterima na južnoj polutki Marsa. Ta se slika planeta, na kojem ne samo da ne postoji život već je i on sam beživotna i mrtva kugla, potpuno prornijenila kada je 1971. Mariner 9 ušao u stazu oko Marsa i ispitao gotovo čitavu njegovu površinu. Otkriven je živi planet na kojem je u prošlosti bilo geoloških aktivnosti i vulkana, na kojem se mogu vidjeti doline i planine, kanjoni u kojima bi američki Veliki Kanjon mogao nestati bez traga i znakovi koji upućuju na postojanje tekuće vode. Mars nije samo živi planet, već je to planet na kojem bi mogao postojati život. Tako je prvi cilj misije Viking bila potraga za životom na Marsu. Viking 1 i Viking 2 Iansirani su s Cape Canaverala u Ijeto 1975. i stigli su na svoje odredište u srpnju, tj. kolovozu 1976. godine. Svaki od njih sastojao se od Orbitera koji je ostao u stazi oko planeta radi daljnjih promatranja i sonde koja se spustila na površinu planeta. Kako bi osigurali sigumo slijetanje, za spuštanje su odabrana relativno ravna mjesta na sjevemoj polutki, međusobno ne previše udaljena: no, unatoč tome, prevladavao je «biološki kriterij» (tj. mogućnost postojanja života) «u odabiru geografske širine na kojoj će spustiti sonde». Orbiteri su sakupili niz podataka o Marsu koji se još uvijek proučavaju i analiziraju, a neprestano se pojavljuju novi detalji i spoznaje. Sonde su slale uzbudljive fotogratije pejzaža' Marsa snimljene iz velike blizine i provodile brojne eksperimente u potrazi za životom, Osim instrumentima za analizu atmosfere i kamerama za fotogratiranje područja na koja su se spustili, svaka sonda se koristila kombiniranim masenim spektrometrom plinske kromatogratije (GCHS) u analizi površine, odnosno u potrazi za organskim tvarima, te trima instrumentima konstruiranim za otkrivanje metaboličkih aktivnosti u tlu. Mehaničke hvataljke uzimale su uzorke tla, stavljale ih u malu peć, ugrijavale, obrađivale i ispitivale na različite načine. U uzorcima nisu pronađeni živi organizmi, već samo ugljični dioksid i male količine vodene pare. Nije bilo čak niti organskih molekula koje su sa sobom donosili sudari s meteorima, Pretpostavlja se, ako su takve molekule i stigle na Mars, vjerojatno ih je uništila današnja visoka razina ultraljubičastog svjetla kojoj je izložen planet, čija je zaštitna atmosfera sada gotovo nestala. Tijekom višednevnih eksperimentiranja na Marsu nije nedostajalo drame i uzbuđenja. Ako se osvmemo na prošlost, sposobnost NASA-ine ekipe u upravljanju i usmjeravanju opreme na površini Marsa sa Zemlje čini nam se poput bajke. Međutim, i planirane rutine i nepredviđeni događaji bili su uspješno obavljeni. Mehaničke hvataljke su prestale raditi, ali su uspješno popravljene radio-komandama. Javljali su se i drugi kvarovi i prilagodbe. Primjerice, neizvjesnost koja oduzima dah, kada su prilikom eksperimenata razmjene plinova otkrili strujanje kisika. Instrumenti sa Vikinga 2 trebali su potvrditi ili opovrgnuti rezultate eksperimenata provedenih instrumentima sa Vikinga 1, a koji nisu odgovorili na pitanje jesu Ii promjene na uzorcima tla bile organske ili kemijske, biološke ili uopće nisu imale veze s oblicima života, Rezultati Vikinga 2 potvrdili su reakcije u eksperimentima Vikinga 1, Kad su se miješali plinovi ili se tlu dodavala «hranjiva juha», zbivale su se značajne promjene u razini ugljičnog dioksida. No, predstavljaju li te promjene kemijske ili biološke reakcije i dalje ostaje zagonetkom. Koliko god su znanstvenici gorljivo tražili oblike života na Marsu ne bi li na taj način dobili podršku svojim teorijama o spontanom nastanku života na Zemlji iz primordijalne juhe, većina ih je morala sa žaljenjem zaključiti kako dokazi o životu na Marsu nisu pronađeni. Norman Horowitz iz Caltecha sažeo je prevladavajuće mišljenje, izjavivši za Scientific American, u studenom 1977 .godine, kako «na područjima Marsa koja su ispitale ove dvije letjelice ne postoje nikakvi oblici života. Vjerojatno se isto može zaključiti za čitav planet, međutim, to je zarnršen problem kojem je još uvijek nemoguće pristupiti». Sljedećih godina su se provodili laboratorijski eksperimenti u kojima su znanstvenici na najbolji mogući način oponašali tlo i uvjete na Marsu, čije su reakcije bile biološke prirode. Posebno su zanimljivi bili eksperimenti koji su se provodili 1980. godine u Svemirskom biološkorn laboratoriju na Moskovskom Sveučilištu: kada bi se zemaljski oblici života uvodili u simulirane uvjete Marsa, ptice i sisavci bi ugibali za nekoliko sekundi, komjače i žabe su živjele nekoliko sati, insekti su preživjeli tjednima. Međutim, gljivice, lišajevi, alge i mahovina su se brzo prilagodili novom okolišu; zob, raž i grah su proklijali i rasli, ali se nisu mogli razmnožavati. Prema tome, život na Marsu bi se mogao održati. No, je li? Ako je evolucija na Marsu imala na raspolaganju 4,6 milijarde godina, gdje su onda, ne samo mikroorganizmi (koji mogu i ne moraju postojati), nego i viši oblici života? Ili su Sumerani bili u pravu kada su govorili kako je život na Zemlji proklijao tako brzo nakon stvaranja samo zato što je na nju doneseno «Sjeme Života» sa Nibirua? I dok tlo Marsa još uvijek čuva tajnu o tome jesu li ili ne reakcije na ispitivanja bile kemijske i beživotne ili biološke, uzrokovane živim organizmima, stijene Marsa nas izazivaju mnogo većim zagonetkama. Započet ćemo s tajnom stijene sa Marsa koja nije pronađena na Marsu već na Zemlji. Među tisućama meteora pronađenih na Zemlji, njih osam, otkrivenih u Indiji, Egiptu i Francuskoj u razdoblju između 1815. i 1865. godine (poznatiji kao skupina SNC, prema početnim slovim lokacija na kojima su pronađeni), bili su jedinstveni po tome što je njihova starost bila samo 1,3 milijardu godina, dok su meteori općenito stari 4,5 milijarde godina. Kada je još nekoliko takvih stijena pronađeno na Antarktiku 1979. godine, već je bio poznat plinoviti sastav atmosfere Marsa. Uspoređivanjem je otkriveno kako SNC meteori sadrže tragove izotopa dušika-14, argona-40 i 36, neona-20, kriptona-84, i ksenona-13, što je gotovo identično zastupljenosti ovih rijetkih plinova na Marsu. Kako su ti meteori ili stijene stigle na Zemlju? Zašto su stare samo 1,3 milijardu godina? Jesu li se one, nakon katastrofalnog sudara s Marsom nekako oduprle njegovoj gravitaciji i odletjele na Zemlju? Još su zagonetnije stijene otkrivene na Antarktiku.

mars3Fotografija jedne od njih, koju je NASA objavila u The New York Timesu, 1. rujna 1987. godine, pokazuje da stijena nije «veličine nogometne lopte» kao što su ju opisivali, već više nalikuje odlomljenom bloku (Slika 76) sastavljenom od četiri umjetno oblikovana, spojena kamena oblika cigle, nešto što bismo prije očekivali pronaći u ruševinama iz razdoblja prije Inka, u Svetoj Dolini u Peruu Slika. 77) nego na Marsu. A ipak, sva ispitivanja stijene (više se ne naziva meteorom) svjedoče o njenom porijeklu sa Marsa.

Kako bi tajna postala još složenijom, fotografije sa površine Marsa otkrivaju osobine koje su astronomi, vidjevši ih, nazvali «Grad Inka». Oni se nalaze na južnom dijelu planeta i predstavljaju niz strmih zidova načinjenih od četvrtastih i pravokutnih dijelova {Slika 78 prikazuje snimak 42112-15, sa letjelice Mariner 9). John McCauley, NASA-in geolog, primijetio je kako su «izbojci neprekinuti, na njima ne nalazimo prijelome i među dolinama i malenim brežuljcima koji ih okružuju ističu se poput zidova drevne ruševine.» Ovaj ogromni zid ili niz povezanih, oblikovanih kamenih blokova zapanjujuće je sličan divovskim i zagonetnim građevinama na Zemlji kao što je ogroman zid od divovskih kamenih blokova koji čine osnovu velike terase u Baalbeku u Libanonu (Slika 79). Ili, ne toliko savršeni, ali jednako dojmljivi krivudavi paralelni kameni zidovi u Sacsahuamanu iznad Cuzcoa u Peruu (Slika 80). U svojim knjigama The Stairway to Heaven i The Lost Realms, izgradnju ovih građevina pripisao sam Anunnaki-ima/Nefilima. Osobine na Marsu možda bi mogli objasniti kao prirodne pojave, a veličina blokova, od tri do pet milja u duljinu, mogla bi ukazivati na djelo prirode a ne ljudi, kakvog god porijekla bili. S druge strane, budući da nije pronađeno nikakvo uvjerljivo prirodno objašnjenje, možemo ih smatrati ostacima umjetnih građevina, pre1postavimo li da su «divovi» Bliskog istoka i andske učenosti posjetili i Mars.

Činilo se da je ideja o «kanalima» na Marsu bila napuštena kada su, nakon desetljeća ismijavanja, znanstvenici pretpostavili da su linije što su ih Schiaparelli i Lowell promatrali i ucrtali u kartu bili u stvari kanali isušenih rijeka. Međutim, na površini Marsa su pronađene i druge osobine koje se ne mogu jednostavno objasniti. Među ostalima, tu su bijele «pruge» koje se protežu u ravnim linijama miljama daleko; ponekad su paralelne, ponekad pod kutom, a ponekad se križaju s drugim, užim «brazdama» (Slika 81 predstavlja skiciranu fotografiju). Još jednom su ekipe NASA-e navodile na zaključak da su ovi oblici mogli nastati uslijed djelovanja pješčanih oluja. Moglo bi biti, premda izgleda da pravilnost, a posebno presijecanje Iinija ukazuju na njihovo umjetno porijeklo. Želimo Ii pronaći isto takve osobine na Zemlji, potražit ćemo glasovite Nazca Iinije u južnom Peruu (Slika 82) čije se porijeklo pripisuje «bogovima». I Bliski istok i Ande su poznate po svojim brojnim piramidama: goleme i jedinstvene piramide u Gizehu, stepenaste piramide ili zigurati u Mezopotamiji i piramide ranih civilizacija u Americi. Kao što nam pokazuju fotografije snimljene sa Ietjelica Mariner i Viking, na Marsu možemo vidjeti čak i piramide ili nešto nalik piramidama. Na snimci 4205-78, snimljenoj 8. veljače 1972. godine sa Ietjelice Mariner 9 i snimci 4296-23, nastaloj šest mjeseci kasnije, po prvi puta je primijećeno nešto što izgleda kao trostrana piramida u Elysiumu (karta, Slika 83), visoravni u području pod nazivom Trivium Charontis. Pažnja je usmjerena na dva para «tetrahedron piramidalnih tvorevina» (poslužimo se znanstvenom terminologijom); jedan par su činile velike piramide, a drugi par su činile mnogo manje piramide, naizgled organizirane u obliku romba (Slika 84). U ovom slučaju veličina «piramida» (veće piramide iznose dvije milje u duljinu svaka i pola milje u visinu) ponovno navodi na zaključak da se radi o ....

Činjenica da su te osobine bile snimljene u razmaku od šest mjeseci, pod različitim kutovima i sunčevom svjetlošću, a ipak pokazuju njihove precizne tetrahedral oblike, uvjerila je mnoge kako se radi o umjetnim tvorevinama, iako je njihova veličina neshvatljiva. «Budući da trenutno ne postoji nikakvo lako prihvatljivo objašnjenje», napisao je Chandler, «ne postoji niti razlog zbog kojeg ne bismo razmotrili najočigledniji zaključak: možda su ih izgradila inteligentna bića». Francis Graham je izjavio kako «među teorijama o porijeklu ovih tvorevina svoje mjesto mora zauzeti i nagađanje da su ih izgradile drevne rase Marsijanaca» i pitao se da li će možda istraživači u budućnosti moći otkriti u ovim tvorevinama unutrašnje komore, prekrivene ulaze ili natDise koii su možda odolieli «eroziiama vietra tiiekom deset tisuća.  Istraživači koji su ispitivali fotografije Marsa opazili su još neke «piramide» s različitim brojem glatkih stranica. Zanimanje i polemika usredotočili su se uglavnom na područje pod nazivom Cydonia (karta, Slika 83) zbog toga što se čini da se tamo nalaze skupine nečega što bi mogle biti umjetne tvorevine, poravnate s objektom kojeg neki nazivaju «sfingom» Marsa, a koja se nalazi istočno od ovih tvorevina, kao što se lako može vidjeti na panoramskoj NASA-inoj fotografiji 035-A- 72 (Ploča E). Lako je uočiti stijenu koja prikazuje crte skladnog ljudskog lica, izgleda muškarca, koji nosi nešto poput kacige (Slika 85), lagano otvorenih usta i očiju koje gledaju ravno u promatrača, ukoliko se dotični gledatelj nalazi na nebu iznad Marsa. Poput ostalih «spomenika» na Marsu, obilježja koja podsjećaju na umjetne tvorevine, i ova je također velikih razmjera. Visina Lica iznosi gotovo milju od vrha do dna i prema njegovoj sjeni je procij~njeno da se uzdiže gotovo pola milje iznad visoravni koja ga okružuje. Iako se pričalo da je znanstvenik NASA-e koji je ispitivao fotografije pristigle sa Orbitera Vikinga 1, 25. srpnja 1976. godine «gotovo pao sa stolice» vidjevši ovu snirnku i prikladno izgovorio «0, moj Bože!» ili nešto slično, činjenica je da je ta fotografija odložena u kartoteku s tisućama drugih fotografija sa Vikinga bez neke daljnje reakcije: sličnost s ljudskim licem smatrala se samo igrom svjetla i sjene na stijeni izloženoj djelovanju prirodnih sila kao što su voda i vjetar. I doista, kada su neki novinari koji su slučajno vidjeli taj snimak pitali da li ona uistinu prikazuje ljudsko lice, glavni znanstvenik Misije izjavio je kako se to obilježje uopće nije moglo vidjeti na drugoj fotografiji, snimljenoj nekoliko sati kasnije. (Nekoliko godina kasnije NASA je priznala kako je takva izjava bila netočna, zbunjujuća i neumjesna, jer je to područje «nekoliko sati kasnije» ušlo u noćnu tamu, a doista su postojale i druge fotografije na kojima se Lice moglo jasno vidjeti.) Tri godine kasnije Vincent DiPietro, inženjer i specijalist za snimanje prisjetio se da je u nekom populamom časopisu vidio «Lice» i listajući kroz arhivu Nacionalnog centra za podatke svemirskih znanosti, našao se licem u lice sa slikom Marsa. Fotografija sa Vikinga, pod kataloškim brojem 76-A-593/l7384, nazvana je jednostavno «GLA V A». Zainteresiran odlukom da se fotografiju sačuva u centru znanstvenih podataka pod tako draškavim naslovom «<Glava» čije je postojanje zanijekano), on se upustio, zajedno sa Greg Molenaarom, kompjutorskim znanstvenikom sa Lockheeda, u potragu za izvomom NASA-inom slikom. Našli su dvije, a ne samo jednu. Ta druga je nosila broj 070-A-13 (Ploča F). U kasnijim traženjima otkrivene su još neke fotografije iz područja Cydonia snimljene različitim kamerama sa Orbitera Vikinga, s različitih strana (do sada ih je pronađeno jedanaest). Na svim fotografijama može se vidjeti Lice i neke druge građevine slične piramidama te druga zagonetna obilježja. Koristeći se sofisticiranom kompjutorskom tehnikom uvećanja i snimanja, DiPietro i Molenaar su dobili uvećane i jasnije slike koje su ih uvjerile da je Lice bilo umjetno isklesano. Naoružani svojim otkrićima, 1981. godine su prisustvovali konferenciji «Slučaj Mars». Međutim, umjesto da ih bodre klicanjem, okupljeni znanstvenici su se prema njihovim izjavama odnosili hladno, vjerojatno stoga što bi, da su postupili drugačije, morali zaključiti da je Lice djelo inteligentnih bića, «Marsovaca» koji su živjeli na planetu. A to je bio potpuno neprihvatljiv prijedlog. DiPietro i Molenaar su privatno objavili svoja otkrića (Unusual Mars Surface Features) i trebali su se silno truditi ne bi li se odijelili od «divljih nagađanja» u vezi porijekla neobičnih obilježja. U epilogu knjige napisali su kako oni samo tvrde da ta «obilježja ne izgledaju prirodno i daljnja ispitivanja smatraju opravdanim». Međutim, znanstvenici NASA-e žestoko su odbacili bilo kakav prijedlog da bi buduće misije trebale uključiti i posjet Licu, budući da se očigledno radilo samo o stijeni koju su prirodne sile oblikovale tako da podsjeća na lice čovjeka. Porijeklom Lica na Marsu nakon toga se bavio prvenstveno Richard C. Hoagland, pisac znanstvene fantastike i nekadašnji savjetnik u Centru za svemirske letove Goddard. On je organizirao kompjutorsku konferenciju pod nazivom Neovisna ekipa za istraživanje Marsa s ciljem da reprezentativna skupina znanstvenika i specijalista prouči ta obilježja i uz njih vezane podatke. U tu ekipu na kraju su se uključili Brian O'Leary, znanstvenik-astronaut i David Webb, član Američke predsjedničke svemirske komisije. Oni su se u zaključku složili sa stajalištem da su «Lice» i «piramide» umjetne tvorevine, a osim toga su dali naslutiti da bi i ostale značajke na Marsu mogle biti djelo inteligentnih bića koja su nekada posjetila Mars. Mene je posebno zainteresirala sugestija, objavljena u njihovim izvještajima, da prema orijentaciji Lica i glavne piramide možemo zaključiti da su one bile izgrađene prije otprilike pola milijuna godina u poravnanju s izlaskom sunca u vrijeme solsticija naMarsu. Kada su me Hoagland i njegov suradnik Thomas Rautenberg, stručnjak za kompjutore, zamolili da prokomentiram dokazne fotografije, ja sam ih podsjetio da su se AnunnakiINefili, prema zaključcima objavljenim u Dvanaestom planetu, prvi puta spustili na Zemlju prije otprilike 450.000 godina. Možda nije bila slučajnost da se Hoaglandovo i Rautenbergovo datiranje ovih spomenika na Marsu poklapalo s mojom satnicom. Iako je Hoagland postupao vrlo oprezno, svejedno je mnoge stranice svoje knjige The Monuments of Mars posvetio mojim tekstovima i sumerskim dokazima vezanim uz Anunnakije. Publicitet otkrića DiPietra, Molenaara i Hoaglanda naveo je NASA-u da ih upomo proglašava netočnima. Neobičan je bio potez Nacionalno.g Centra za svemirske letove u Greenbeltu, Maryland, koji javno objavljuje kopije NASA-inih podataka, kada je, zajedno s fotografijama «Lica» priložio i kopije tekstova koji su pobijali neortodoksna tumačenja ovih snimaka. Među ostalim, tu se našao i rad na tri stranice (6. lipnja 1987. godine) Paula Butterwortha, planetologa iz samog Centra. On izjavljuje kako «nema razloga vjerovati da upravo ova planina, slična desecima tisuća drugih planina na planetu, nije nastala kao rezultat prirodnih geoloških procesa koji su stvorili sve ostale oblike na Marsu. Među brojnim planinama na Marsu nije neobično da nas neke od njih podsjećaju na bliske nam predmete, a ništa nije toliko blisko i poznato kao ljudsko lice. Jajoš uvijek tragam za 'Rukom sa Marsa' ili 'Nogom sa Marsa'!» «Nema razloga vjerovati» kako ta osobina nije nastala drugačije nego prirodnim putem, naravno, nije činjenični argument u pobijanju suprotnog stajališta, zagovornici kojeg tvrde kako oni imaju razloga vjerovati da su te značajke umjetne tvorevine. Ipak, istina je da na Zemlji postoje brda i planine koje izgledaju poput ljudske ili životinjske glave, iako se radi isključivo o djelu prirode. Po rnorn mišljenju, ovaj bi argument mogao biti valjan što se tiče «piramida» na visoravni Elysium ili «Grada Inka». Međutim, Lice i još neke značajke u njegovoj blizini, posebno one ravnih stranica, ostaju i dalje zagonetkom. U svibanjskom broju uglednog časopisa Applied Optics, 1988. godine objavljena je znanstveno značajna studija koju je proveo Mark J. Carlotto, znanstvenik s područja optike. Koristeći se tehnikama kompjutorske grafike razvijenim u svrhu optike, Carlotto je upotrijebio četiri NASA snimke sa Orbitera letjelice Viking, snimljene različitim kamerama za trajanja četiri različite orbite, kako bi ponovno prikazao Lice u tri dimenzije. U studiji su iznesene detaljne informacije o kompleksnim optičkim postupcima i matematičkim formulacijama trodimenzionalne analize, a Carlotto je zaključio da «Lice» uistinu prikazuje simetrično ljudsko lice, kojem se u zasjenjenom dijelu nazire još jedna očna duplja, a «istančana struktura usta daje naslutiti zube». Ovdje se radi, izjavio je Carlotto, o «crtama lica, a ne o kratkotrajnoj pojavi» ili igri svjetla i sjene. «Iako podaci sa Vikinga nemaju dovoljno veliku rezoluciju koja bi omogućila prepoznavanje mogućih mehanizama nastanka ovih objekata, dosadašnji rezultati navode na zaključak kako ti objekti možda nisu nastali prirodnim putem.» U Applied Optics su ovu studiju smatrali dovoljno značajnom da bi ju objavili na naslovnoj strani, a znanstveni časopis New Scientist je posvetio poseban izvještaj objavljenom radu i intervjuu s njegovim autorom. U časopisu je ponovno objavljena njegova sugestija da «ovi zagonetni objekti (Lice i susjedni piramidalni oblici koje su neki nazvali «Grad» ) zaslužuju barem daljnje istraživanje sondama koje će biti poslane na Mars, poput sovjetske misije na Fobos, 1988. godine ili američkog Promatrača Marsa». Činjenica da su u kontroliranom sovjetskom tisku ponovno objavljeni članci Vladimira Avinskog, istaknutog istraživača s područja geologije i mineralogije, u kojima se podržava ne-prirodno porijeklo ovih spomenika, sigumo ukazuje na stavove sovjetskih aviokozmičkih stručnjaka o tom pitanju, no tom ćemo se temom opšimije baviti kasnije. Pritom se ističu dvije tvrdnje dr. Avinskog. U objavljenim člancima i privatno održanim predavanjima on navodi da bismo u razmatranju divovskih razmjera formacija na Marsu trebali imati na umu kako bi na Marsu, uslijed njegove niske gravitacije, čovjek mogao obavljati zadatke velikih razmjera. Osim toga, on pridaje veliki značaj tamnom krugu koji se jasno vidi na ravnom području između Lica i piramida. Dok znanstvenici NASA-e tu pojavu smatraju «kapljicom vode na leći Orbitera letjelice Viking», Avinski ju smatra «središtem cjelokupne kompozicije» «kompleksa na Marsu» i njegovog rasporeda (Slika 86). Osim ako ne tvrdimo da su Zemljani prije nekoliko desetaka tisuća ili čak pola milijuna godina imali visoko razvijenu civilizaciju i sofisticiranu tehnologiju koja im je omogućavala polazak na svemirska putovanja, spuštanje na Mars i, između ostalog, postavljanje spomenika na njemu (uključujući i Lice), ostaju nam samo dvije logične altemative. Prvo: da su se na Marsu razvila inteligentna bića koja su, osim što su se mogla upustiti u megalitske konstrukcije, slučajno bila slična Čovjeku. Međutim, budući da u tlu Marsa ne postoje niti mikroorganizmi, niti dokazi o postojanju biljnog i životinjskog svijeta koji bi između ostaloga mogli opskrbljivati hranom čovjekolike Marsijance, postojanje stanovnika na Marsu koji bi bili srodni Zemljanima i koji bi mogli izgraditi građevine dvostruko veće od onih na Zemlji čini se prilično nevjerojatnim. Jedina preostala uvjerljiva altemativa je postojanje bića (koja nisu bila niti sa Zemlje niti sa Marsa) koja su prije pola milijuna godina mogla kretati na svemirska putovanja, posjetiti ovaj dio Sunčevog sustava i u njemu ostati, a zatim ostaviti za sobom spomenike i na Zemlji i na Marsu. Jedina bića čije je postojanje dokazano u sumerskim i biblijskim tekstovima i svim drevnim «mitologijama», jesu Anunnaki sa Nibirua. Mi znamo kako su oni izgledali: izgledali su kao i mi, jer su stvorili nas da budemo njima slični, na svoju sliku, sebi slične, kako je zapisano u Postanku. Njihova čovjekolika Iicajavljaju se na bezbroj drevnih prikaza, među ostalima i Iiku glasovite Sfinge u Gizi (Slika 87). Prema egipatskim natpisima, njeno Iice je predstavljalo Horem-Akheta, Sokol-Boga Horizonta. To je bio epitet boga Ra, prvorođenog sina Enkijevog, koji se mogao vinuti do najudaljenijeg neba u svojoj Nebeskoj Lađi. Sfinga iz Gize je položena tako da je njen pogled usmjeren točno prema istoku i poravnat s trinaestom paralelom prema svemirskoj luci Anunnakija na Sinajskom poluotoku. Drevni tekstovi pripisivali su sfingi (i navodnim podzemnim komorama ispod nje) ulogu komunikacije: Poruka ie poslana sa neba; Čula se u Heliopolisu, a lijepo Lice ju ponovi u Memfisu hitro ju je sastavio Toth rukopisom u odnosu na grad Amen... Bogovi djeluju prema zapovijedi. Aluzija na ulogu «lijepog Lica», sfinge iz Gize, u prenošenju poruke, potiče pitanje o ulozi Lica na Marsu. Jer, ukoliko je ono uistinu bilo djelo inteligentnih bića, onda oni po definiciji nisu trošili vrijeme i trud na stvaranje Lica bez nekog logičnog razloga. Da li je svrha bila, kako se sugerira u egipatskom tekstu, poslati «poruku s neba» sfingi na Zemlji, «zapovijed» prema kojoj su djelovali bogovi, a koju je jedno Lice poslalo drugom lijepom Licu? Ukoliko je uloga Lica na Marsu bila doista takva, onda uistinu možemo očekivati da ćemo u blizini pronaći Piramide, kao što ih nalazimo u Gizi: tri jedinstvene i izuzetne piramide, jednu manju i dvije velike, podignute u simetriji, međusobno i sa Sfingom. Zanimljivo je da dr. Avinski razlikuje tri prave piramide u području u blizini Lica na Marsu. Kao što nam pokazujubrojni dokazi predstavljeni u knjigama serije Zemaljskih kronika, piramide u Gizi nisu bile djelo faraona već su ih konstruirali Anunnaki. Njihova svemirska luka se prije Potopa nalazila u Mezopotamiji, u Sipparu (Grad ptica). Nakon Potopa svemirska Iuka se smjestila na Sinajskom poluotoku, a dvije velike piramide u Gizi, dvije umjetno stvorene planine, služile su kao svjetionik koridora za spuštanje čiji se vrh nalazio na planini Ararat, najuočljivijoj prirodnoj značajki Bliskog istoka. Ako je uloga piramida u području Cydonia bila isto takva, onda bismo na kraju mogli otkriti neki međusobni odnos s najistaknutijom prirodnom značajkom Marsa, Olympus Mons. Kada se glavno središte proizvodnje zlata Anunnakija premjestilo iz jugoistočne Afrike u Ande, na obalama jezera Titicaca je uspostavljeno njihovo metalurško središte, upravo tamo gdje se danas nalaze ruševine Tiahuanaco i Puma-Punku. Glavne građevine u Tiahuanaco, koji je kanalima bio povezan s jezerom, bile su «piramide» nazvane Akapana, ogromni humci namijenjeni preradi ruda, te Kalasasaya, četvrtasta, «izdubljena» građevina (Slika 88) koja je služila za astronomiju, a njen položaj bio je u ravnini sa solsticijem. Puma-Punku se nalazila na obali jezera; glavne građevine u njoj bile su «zlatne ograde)), izgradene od ogrornnih kamenih blokova postavljenih duž niza krivudavih zidanih potporanja (Slika 89). Između neobičnih osobina zabilježenih kamerama na površini Marsa, meni osobno dvije od njih gotovo sigumo izgledaju umjetno i kao da oponašaju građevine pronađene na obalama Jezera Titicaca u Andama. Jedna od njih, srodna Kalasasayi, je značajka koja se nalazi odmah do Lica na Marsu na zapadnoj strani, točno iznad (sjevemo) tajnovitog tarnnog kruga (Ploča E). Kao što možemo vidjeti na povećanju (Ploča G) njegov sačuvani južni dio sastoji se od dva udaljena divovska zida, savršeno ravna, koja se susreću pod kutom, naizgled šiljastim zbog kuta fotografiranja, ali u stvari čine pravi kut. Čini se da je sjevemi dio građevine, koja nikako ne može biti prirodna, ma koliko bili maštoviti, urušen pod padom ogromnog kamena u okolnostima neke strahovite katastrofe. Druga osobina koja nikako nije mogla nastati djelovanjem prirodne erozije pronađena je južno od Lica, na području neobičnih karakteristika, od kojih neke imaju neobično ravne strane (Ploča M).  dvojena nečim nalik plovnom kanalu ili vodenom putu (opće je mišljenje da je ovo područje nekada bila obala drevnog mora ili jezera na Marsu), strana te strukture, okrenuta prema kanalu, nije ravna već je opremljena nizom «utisaka» (Ploča H). Treba imati na umu da su sve ove fotografije snimljene s visine od otprilike 1200 milja iznad površine Marsa; prema tome, ono što promatramo mogli bi biti veliki zidani potpornji kakve nalazimo u Puma-Punku. Te dvije osobine koje je nemoguće objasniti igrom svjetla i sjene, podsjećaju na objekte i građevine otkrivene na obalama Jezera Titicaca. One potvrđuju moju sugestiju da se ovdje radi o ostacima građevina koje su podigli isti posjetitelji, Anunnaki, a osim toga nude hipotezu koja bi mogla objasniti njihovu svrhu i moguću ulogu. Ovakav zaključak dalje potvrđuju značajke koje možemo vidjeti u području Utopia; peterokutna građevina (uvećan NASA-in snimak 086-A-O7) i «pista», smještena u blizini onoga što neki smatraju dokazom rudarstva (NASA-in snimak 086-A-O8)-Ploče I i J. Sudeći prema sumerskim i egipatskim zapisima, svemirske luke Anunnakija na Zemlji sastojale su se od Centra za kontrolu misije, svjetionika za spuštanje, podzernnih komora i velike doline čija je ravna površina služila kao pista. Centar za kontrolu misije i izvjesni svjetionici za spuštanje bili su smješteni nešto dalje od same svemirske luke u kojoj su se nalazile piste. Kada se svemirska luka nalazila na Sinajskom poluotoku, Centar za kontrolu misije nalazio se u Jeruzalemu, a svjetionici za spuštanje bili su u Gizi u Egiptu (podzemna komora na Sinaju prikazana je na egipatskim crtežima u grobovima -vinjeta na završetku ovog poglavlja -i uništena nuklearnim oružjem 2024. godine prije Krista). Linije Nazca u Andama, po rnorn mišljenju, predstavljaju vizualni dokaz o korištenju te savršene sušne doline kao piste za uzlijetanja i slijetanja svemirskih letjelica. Neobjašnjive isprekrižane linije na površini Marsa, takozvane «brazde», (Slika 81) mogle bi predstavljati sličan dokaz. Osim toga, na površini Marsa možemo vidjeti nešto što nalikuje pravim brazdama. Iz zraka one izgledaju poput tragova urezanih zašiljenim predmetom na linoleumu: manje-više ravne «brazgotine» u nizini Marsa. Ove oznake su smatrane geološkim osobinama, to jest, prirodnim pukotinama na površini Marsa. Međutim, kao što možemo vidjeti na NASA-inom snimku 651-A-O6 (Ploča K), te «pukotine» ili brazde izgleda vode od uzdignute tvorevine geometrijskog oblika, ravnih strana i stupova nalik «zubima» na jednoj strani (ova je tvorevina danas uglavnom zatrpana vjetrom nanesenim pijeskom) do obala nekadašnjeg jezera. Ostale fotografije iz zraka (Slika 90) prikazuju brazde na kosini nasipa iznad velikog kanjona u Valles Marineris, u blizini Marsovog ekvatora; ove brazde, ne samo da slijede obrise terena, već se također međusobno križaju u uzorku koji teško možemo smatrati prirodnim. Upozorava se kako bi strana letjelica, koja bi tražila tragove života na Zemlji na dijelovima Zemljine površine izvan gradova, otkrila prisutnost inteligentnih bića na Zemlji pomoću brazda koje nazivamo «cestama» i pravolinijskim uzorcima poljoprivrednih zemljišta. Sama NASA je prikupila dokaze koji zapravo mogu svjedočiti o namjemoj poljoprivrednoj djelatnosti na Marsu. Snimak 52-A-35 (Ploča L) prikazuje niz paralelnih žljebova koji podsjećaju na obrise obradive površine kakve bismo mogli naći u visokim planinama Svete Doline u Peruu. Tekst ispod snimka kojeg je priprernio NASA-in Novinski Centar u Pasadeni u Califomiji po objavljivanju fotografije, 18. kolovoza 1976. godine, glasio je ovako: Na ovoj fotografiji Marsa, snimljenoj 12. kolovoza sa Vikingovog Orbitera, s udaljenosti od 2053 kilometra (1273 rnilja), mogu se vidjeti neobične geometrijske značajke, toliko pravilne da se doimaju gotovo umjetnima. Obrisi ovog obilježja nalaze se u plitkom uleknuću ili bazenu koji je vjerojatno nastao djelovanjem vjetra. Ova obilježja, duljine otprilike jedan kilometar (pola milje) od vrha do vrha, predstavljaju niske planinske Iance i doline i mogu se povezati s istim procesom erozije. Paralelni obrisi vrlo su slični izoranoj zemlji promatranoj iz zraka. Sličnost tih obilježja s «izoranim poljem ratara» primijećena je odmah nakon što je slika stigla: komentar Michaela Carra, vodećeg u ekipi zaduženoj za snimanje, bio je ovakav: «Stižu nam neke neobične slike, vrlo zagonetne. ..Teško je i pomisliti na prirodno porijeklo, jer su pruge toliko pravilne». Možda nas ne bi trebao iznenaditi njihov položaj; područje Cydonia, mjesto gdje se nalazi Lice i ostali zagonetni oblici! U području Elysium, gdje neki prepoznaju skupinu trostranih piramida, možemo vidjeti površinske crte koje podsjećaju na područja umjetnog navodnjavanja (Ploča M). U znanstvenim studijama te značajke (koje neki nazivaju «uzorkom oblatni») objašnjavaju se kao «ležišta otopljene vode s kanalima za otjecanje» nastala prirodnim putem, kao posljedica međusobnog djelovanja vulkanskih aktivnosti i leda na tlu, uslijed kojeg su nastale ove «izlomljene crte». S druge strane, te crte podsjećaju na nedavno otkrivene dokaze o poljoprivrednim običajima drevnih civilizacija Srednje i Južne Amerike, koji su dobivali veliki urod usjeva u sušnim područjima, koristeći se postojećim izvorima vode ispod površine tla i uzgajajući usjeve na «otocima» okruženim kanalima za navodnjavanje. Kada ne bi postojali svi drugi dokazi i zagonetna obilježja, mogli bismo prihvatiti objašnjenje složenog prirodnog procesa. Međutim, uz sve ostale dokaze više bi voljeli u ovim fotografijama vidjeti daljnje dokaze o aktivnostima čovjekolikih bića na Marsu. Budući da su Anunnaki brojili planete od vanjskih prema unutarnjima, Mars je bio šesti planet, a Sumerani su ga tako i prikazivali, simbolom šestokrake zvijezde (baš kao što su Zemlju, kao sedmi planet, prikazivali sedmokrakom zvijezdom ili jednostavno sa sedam točaka). Koristeći se ovim simbolima kao tragom, sada se možemo vratiti ispitivanju zadivljujućih sumerskih prikaza na cilindričnom pečatu (Slika 91). Na njemu je prikazana Ietjelica sa solamim pločama i ispruženim antenama, kako prolazi između šestog i sedmog planeta, to jest, između Marsa i Zemlje (uz sedam točaka koje simboliziraju Zemlju nalazi se i simbol Mjeseca, polumjesec). Krilati Anunnaki (tako su prikazivali članove Anunnakijevih korpusa astronauta) drži instrument i pozdravlja drugog astronauta koji se očigledno nalazi na Marsu i nosi kacigu na kojoj je pričvršćena neka vrsta opreme. I on drži neki instrument. Izgleda kao da jedan drugome govore: «Letjelica sada putuje sa Marsa na Zemlju» (Simbol dvostruke ribe ispod Ietjelice označava zodijak Ribe). Arheolozi su pronašli popise napisane na glinenim pločama. U to vrijeme je bio običaj da imena budu epiteti čije značenje sadrži informacije o imenovanoj osobi ili predmetu. Jedan od epiteta Marsa bio je Simug, što je značilo «kovač», u čast boga Nergala s kojim su povezivali taj planet u doba Sumerana. Budući da je Nergal bio Enkijev sin, bio je zadužen za područje u Africi, među ostalim i područje rudnika zlata. Mars su osim toga nazivali UTU.KA.GAB.A, što je značilo Svjetlo uspostavljeno na vratima voda, što možemo protumačiti njegovim položajem u blizini asteroidnog pojasa koji je odvajao Donje od Gomjih voda, ili izvorom vode za astronaute nakon što su prošli pored mnogo opasnijih i manje gostoljubivih divovskih planeta Satuma i Jupitera. Još su zanimljiviji sumerski planetarni popisi koji opisuju planete redom kako su pored njih prolazili Anunnaki na svom svemirskom putovanju na Zemlju. Mars su nazivali MUL.APIN -Planet koji određuje pravi kurs. On nosi isto ime i na izvanrednoj kružnoj ploči koja je predstavljala kopiju karte putovanja Enlila od Nibirua na Zemlju, prikazujući grafički «pravo skretanje» kod Marsa. O ulozi koju su imali Mars i svemirski objekti na njemu na putovanjima Anunnakija u smjeru Zemlje još se više govori u babilonskom tekstu vezanom uz svečanost Akitu. Taj je tekst posuđen iz drevne sumerske tradicije i u njemu su izloženi obredi i simbolički postupci koji su trajali deset dana novogodišnje svečanosti. U Babilonu je glavni bog bio Marduk: on je preuzeo prevlast od ranijih bogova. Jedan dio prijenosa prevlasti označen je preimenovanjem Planeta Bogova iz sumerskog Nibiru u babilonski Marduk. Jedan dio svečanosti Akitu bilo je i Mardukovo prikazivanje putovanja Anunnakija sa Nibirua/Marduka na Zemlju. Svaki planet pored kojeg su prošli na svom putu simbolizirale su usputne stanice na putu vjerskih procesija. Epitet svakog planeta ili usputne stanice izražavao je njegovu ulogu, pojavu ili posebne karakteristike. Stanica/planet Mars nosio je naziv «Brod Putnika»: moje je tumačenje kako to znači da su se na Marsu astronauti i teret sa Nibirua prebacivali u manje Ietjelice koje bi ih onda prevozile na Zemlju (ili obrnuto ). One su putovale između Marsa i Zemlje, ne samo jednom u 3600 godina, već mnogo češće. Približavajući se Zemlji, ovi transporteri su se povezivali s orbitalnim stanicama Zemlje na kojima su se nalazili Igigi. Spuštanje i uzlijetanje sa Zemlje izvodile su manje Ietjelice koje bi kliznule na prirodne «piste», a uzlijetale su, odlebdjevši u vis, kako im se povećavala snaga. Planeri predstojećih koraka čovječanstva u svemir predviđaju gotovo isti slijed različitih vozila, koji bi predstavljao najbolji način prevladavanja ograničenja Zemljine gravitacije, iskorištavanja bestežinskog stanja orbitalnih stanica i slabije gravitacije Marsa (i Mjeseca, prema njihovim planovima). Na taj način modema znanost ponovno samo dostiže drevne spoznaje. Drevni tekstovi i prikazi, podaci prikupljeni na fotografijama površine Marsa, sličnosti građevina na Marsu i građevina koje su na Zemlji podigli Anunnaki, sve to vodi do jednogjedinog uvjerljivog zaključka: Na Marsu se u jednom trenutku u prošlosti nalazila svemirska baza. Osim toga, postoje dokazi koji navode na zaključak kako je ta drevna svemirska baza ponovno aktivirana u naše doba, upravo ovih dana.

Nakon smrti egipatskog namjesnika Huya, njegov grob je bio ukrašen prizorima iz života i djelovanja na položaju guvemera Nubije i Sinaja, u vrijeme vladavine glasovitog faraona Tutankhamona. Među ostalima, tu se nalazio i crtež rakete kojoj se tijelo nalazilo u podzemnom silosu, a njen čunjasti komandni modul iznad zemlje, među palmama i žirafama. Crtež reproduciran u Dvanaestom planetu zajedno s usporednim sumerskim piktogramima letjelice koja se pripisuje Anunnakijima, svratila je na sebe pažnju Stuarta W .Greenwooda, aviokozmičkog inžinjera koji je u to vrijeme provodio istraživanje za NASA-u. Pišući za Ancient Skies (srpanj-kolovoz, 1977 .) publikaciju Društva drevnih astronauta, on je otkrio aspekte drevnog crteža koji upućuju na poznavanje sofisticirane tehnologije i posebno ukazao na četiri «vrlo sugestivne osobine»; 1) «presjek zračnog dizala koji okružuje raketu», koji izgledom odgovara «zidovima kanala korištenim pri razvijanju potiska»; 2) glava rakete iznad zemlje «podsjeća na svemirske kapsule Gemini do takvih detalja kao što su izgled prozora; 3) pougljenjena površina i tupi kraj»; 4) neobičan šiljak, koji nalikuje šiljcima bezuspješno ispitivanim u NASA-i radi smanjenja povlačenja svemirske kapsule; međutim, njegov prikaz na crtežu navodi na zaključak da se mogao uvlačiti i na taj način prevladati problem pregrijavanja kojeg NASA nije uspjela riješiti. On je procijenio da bi «u slučaju da su relativne lokacije glave rakete i tijela, prikazane na crtežu, bile primjenjivane tijekom operacije u atmosferi, udarni val iz kljuna glave rakete dodimuo «usnu» kanala brzinom od otprilike 3 maha (trostrukabrzina zvuka»>.

 

Izvor: http://dhost.info/ufos

ljudska, baza, na, marsu, mars, crveni, planet

O autoru
Danijel Folnegović
Author: Danijel FolnegovićWebsite: http://fx-files.comEmail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Owner
Danijel Folnegović je oduvijek bio zainteresiran za sve što ima veze s paranormalnim. Zarazio se time tamo davne 1993. gledajući prvu epizodu serije Dosije X. Voli pisati o bilo ćemu zanimljivom od NLO-a, vanzemaljaca, teorija urote, teorije o drevnim vanzemaljcima i nerješenim misterijama. Također, ima strast prema SF serijama i filmovima, ali i nogometu. Pokretač je ove stranice i brine o njenom neometanom radu. Povremeno se pojavljuje kao gost u nekim TV i radio emisijama.
Nedavni članci:

Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno