Prepper-iranje
Nuklearni rat? Ovako bi promijenio svijet!
14 Svi 2019
- Detalji
- Kategorija: Preživjeti 2012
- Kreirano: Utorak, 14 Svibanj 2019 13:33
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 11661
Oni koji su preživjeli velike svjetske katastrofe no pratili smrti drugih, poput Židova u 2. svjetskom ratu, često se pitaju što bi bilo da se taj rat i Holokaust nikada nije dogodio. Da su ti svi ubijeni ljudi preživjeli. Obitelji koje su mogli imati, stvari koje su mogli postići, i kako bi njihovi životi danas izgledali.
Više od 50 milijuna ljudi poginulo je u 2. svjetskom ratu, oko 15 milijuna u prvom, a oko 160.000 ljudi u potresu na Haitiju. Svi ti izgubljeni životi zapravo su podsjetnik na veliki utjecaj tih katastrofa i dalekosežne posljedice koje su one imale.
Neke od tih najvećih katastrofa bile su i najveći događaji u povijesti. Izumiranje dinosaura prije 66 milijuna godina na granici krede i paleogena (K-Pg) zapravo je oslobodilo mjesto za sisavce poput nas. Puno prije toga katastrofa prije 2,5 milijardi godina uništila je anaerobni život i omogućila novi život. Da se sve ove katastrofe nisu dogodile ljudi i ostale moderne vrste možda nikada ne bi ni postojale, piše Seth Baum za BBC.
Mnogo istraživača koji proučavaju globalne rizike katastrofe vjeruju da bi izbjegavanje ovakvih događaja trebao biti prioritet 21. stoljeća. Ljudska aktivnost ovo razdoblje u našoj povijesti učinila je jednim od najopasnijih. Izbjegavanje globalne katastrofe neće samo spasiti ljudske živote, već će i zaštiti našu budućnost, potencijale, i spriječiti da se izmjeni put milijarde potencijalnih nasljednika.
Na neki način utjecaj ljudi na planetu je poput ubrzanog rasta organizama koji su potaknuli katastrofu s kisikom. Događaj je potaknuo rast cijanobakterije, prvih organizama koji su koristili vodu za fotosintezu u kojima se voda ‘podijelila’ na molekule vodika i kisika. Bakterija je to učinila u toliko velikoj mjeri da je atmosfera bila prepuna kisika, a uništeni su svi organizmi koji to nisu mogli podnijeti.
Slično tome ljudi su prvi organizmi koji uživaju blagodati napredne znanosti, tehnologije, poljoprivrede i industrije. I to sad radimo u toliko velikoj mjeri da ubijamo i druge vrste, a ako pretjeramo mogli bi ubiti i sami sebe. Lista katastrofa koje su uzrokovali ljudi dugačka je. Tu je i nuklearno oružje, globalno zatopljenje, epidemije nastale bioinženjeringom, umjetna inteligencija. I mnoge ostale prijetnje. Globalno zatopljenje moglo bi destabilizirati civilizaciju, i učiniti nas manje otpornima na katastrofe koje dolaze. Tu su i katastrofalne prijetnje poput prirodnih pojava, asteroida, vulkana, koji su u nekoj mjeri i kombinaciji, najvjerojatnije zaslužni i za nestanak dinosaura.
Teško je predvidjeti kakav bi utjecaj te katastrofe mogle ostaviti na čovjeka, društvo i civilizaciju uopće. Trenutno oko 7,6 milijardi ljudi živi na svijetu, a uspješno smo se prilagodili nizu različitih uvjeta. Tako postoji mogućnost da bi neku katastrofu, barem dio nas mogli i preživjeti. No koliko i u kojoj mjeri, pitanje je kojim su se pozabavili istraživači u radu Long-Term Trajectories of Human Civilisation.
Cilj ovog rada je saznati kako bi naša civilizacija mogla izgledati milijunima, i milijardama godina u budućnosti. Iako se predviđanja tako daleke budućnosti ne mogu napraviti, do nekih se generalnih zaključaka može doći.
Čeka nas svijetla budućnost, naravno ako uspijemo preživjeti ili izbjeći ili se oporaviti od svih katastrofa koje nas čekaju. No ako ne preživimo, šteta bi mogla biti trajna. Katastrofa koja bi uzrokovala izumiranje ljudi presudila bi našim generacijama. Čak i ako dio nas preživi, ljudi možda nikada ne bi mogli živjeti u naprednoj civilizaciji kakvu imamo sada. Posebno važno je obnoviti poljoprivredu i industriju.
Na primjeru nuklearnog rata mogli bi promatrati razmjere te katastrofe. U njega bi mogle biti uključene sve zemlje koje posjeduju nuklearno naoružanje, pa tako Kina, Francuska, Indija, Izrael, Sjeverna Koreja, Pakistan, Rusija, Velika Britanija i SAD. Jedan od mogućih scenarija mogao bi biti onaj u kojeg bi bile uključene Rusija i SAD, koje u svojim rukama drže oko 90 posto globalnog nuklearnog arsenala.
U najgorem slučaju najvjerojatnije bi veliki dio svijeta bio pošteđen neposrednog uništenja. Afrika i Latinska Amerika jedne su od onih zemalja koje nisu savjetnici ili bliski suradnici zemalja s nuklearnim naoružanjem. Prvi napad oni bi najvjerojatnije preživjeli, kao i oni ljudi koji žive dalje od gradova i vojnih baza koje su mete napada.
Svijet bi u tom trenutku bio izmijenjen. Bilo bi tu društvenih i političkih problema, problema u opskrbi, hrane bi nestalo možda i za nekoliko dana. Ubrzo bi se osjetio utjecaj i na okolišu. Nuklearne eksplozije toliko su jake da svu tu prašinu i pepeo mogu poslati u stratosferu koja se nalazi oko sedam kilometara iznad površine, u oblacima. Taj dio ne ispire kiša, mjesecima se širi svijetom, i ostaje gore visoko godinama. Sprečava dolazak sunčeve svjetlosti, hlađenja površine i smanjuje padaline, što su sve jako loše vijesti za poljoprivredu.
Glad koja bi uslijedila ubila bi puno više ljudi nego sama nuklearna katastrofa. No možda ne bi ubila sve. Zalihe hrane nekima bi pomogle da se održe na životu, a dodatna hrana mogla bi se uzgojiti uz pomoć umjetnog svjetla ili ostalih izvora pod pretpostavkom da su zalihe za takav uzgoj netaknute. Kombinacija gladi i uništenja mogla bi ostaviti velike posljedice na našoj civilizaciji. Neko vrijeme ljudi bi možda i mogli živjeti, no ne bi bilo čudno da civilizacija nestane s obzirom na tu količinu pritiska.
Katastrofe su najčešće povezane, i jedna dolazi nakon druge. Jedna bi mogla ostaviti velike posljedice a društvo bi i godinama nakon toga moglo biti izloženo, ranjivo. Nuklearni rat puno je više od toga, donosi on i recesiju, i niz drugih problema. Kako će se ljudi s tim nositi uvelike će ovisiti i o tome koliko snage će imati nakon svih drugih katastrofa i posljedica. Mogle bi se razviti i bolesti,
ili katastrofalni neuspjeh geoinženjeringa. Taj su scenariji stručnjaci nazvali “dvostruka katastrofa”.
Upravo zato je važno katastrofe promatrati kao povezane, a ne izolirane slučajeve. Na pitanje što je najveći rizik, teško je odgovoriti. Suočavamo se s međusobno povezanim sustavom katastrofalnih, a ne skupom izoliranih rizika. Stručnjaci su razvili koncept “integrirane procjene” ako bi se na najbolji mogući način moglo tim rizicima pristupiti.
Bez obzira koja nas katastrofa pogodila pravo je pitanje što će se dogoditi nakon nje. Ako izumremo, nećemo imati nikakvih pitanja, jer ćemo svi zapravo biti mrtvi. No ako dio nas preživi, pa to je sad već osjetljivo pitanje.
Ako nestane civilizacija, preživjeli će biti prepušteni sami sebi da se pokušaju održati na životu i preživjeti. Većina ljudi danas živi u urbanim područjima i možda će se boriti sa uzgojem vlastite hrane. Najbogatiji ljudi na svijetu mogli bi postati oni koje se dana smatra najsiromašnijima, poljoprivrednici.
Kritično pitanje bilo bi i razmnožavanje, jer bi se morali nadomjestiti svi oni kojih više nema kako bi društvo moglo opstati. Inače će ljudi nestati. Za održanje ljudske vrste, po nekim procjenama, potrebno je od 150 do 40.000 ljudi. Što su uvjeti povoljniji potrebno je manje ljudi, a uspjeh bi trebao biti veći.
Svijet nakon katastrofe imao bi i velikih nedostataka, pa bi i pitanje resursa moglo biti veliki problem. Industrijski zagađivači mogli bi opstati godinama. Gradovi bi mogu opstati kao velike ‘kolekcije’ korisnih materijala poput čelika. Neki bi izvori energije poput vjetra i hidroenergije i dalje bili dostupni i prilično jednostavni za korištenje.
Nezahvalno je planirati ili predviđati buduće katastrofe, no važno je prepoznati da akcije koje pokrenemo danas, mogu utjecati na ljude u dalekoj budućnosti. Ulozi su jako veliki, prilika za preživljavanje i način života.
Zamislite svijet danas da smo izbjegli 2. svjetski rat i Holokaust. Na svijetu bi najvjerojatnije bilo puno ljudi koji žive sretnim i dobrim životom, oni ljudi koji sada ne postoje. No ne možemo se vratiti u vrijeme i izmijeniti prošlost. Možemo izmijeniti ono što činimo danas da bi izbjegli nove katastrofe, posebno one koje bi nam mogle presuditi u budućnosti. Jako je važno, za živote svih nas, da u tome uspijemo.
Izvori:
Comments powered by CComment