Utorak 19 Studeni 2019

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Misterije - Neobjašnjivo

PRIČA PUKOVNIKA CORSA - Transfer tehnologije s NLO-a

01 Velj 2009
(Reading time: 7 - 14 minutes)

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

U vrijeme kad je pukovnik Corso za svojim stolom umovao iznad roswellskih dokumenata, pad tanjura u Roswellu bio je tek mutna legenda ili čak niti to. Teza o meteorološkom balonu je odavno prihvaćena, a incident je zaboravljen – osim od strane rijetkih. Za javnost I ufologe ostat će zatvoren do 1979. godine, kad će Jesse Marcel, pod stare dane, prekršiti zavjet šutnje I ispričati svoju ulogu u priči. Potom će roswellski slučaj intenzivno istraživati fizičar Stanton Friedman, a neovisno o njemu to će raditi i Kevin Randle i Don Schmitt za svoju knjigu “Povijest padova NLO-a”.

Ustanovit će da je i vojska na radaru četiri dana promatrala neidentificirane leteće objekte na nebu južnog Novog Meksika. U noći 4. srpnja 1947, jedan je objekt s radarskog zaslona nestao 50 do 70 kilometara sjeverozapadno od Roswella. Ti će istraživači pronaći oko dvjesto svjedoka koji su tvrdili da su bili uključeni u pronalaženje I rad s materijalima nađenim na mjestu pada. 1994. godine je senator Steven Schiff iz New Mexica pokrenuo službenu istragu o incidentu, ali je ustanovio, nakon što su ga “šetali” između raznih institucija, da ne postoje nikakvi dokumenti koji bi je potvrdili. 1999. je nekoliko istražitelja pomoću novih visoko-rezolucijskih skeniranja i uvećanja proučavalo fotografije snimljene u uredu generala Rameya 8. srpnja 1947. godine. Na jednoj od tih fotografija s meteorološkim balonom general u lijevoj ruci drži presavijeni papir. Riječ je o memorandumu na kojem su suvremenom tehnologijom čitljive riječi : “…žrtve iz olupine”, “…poslano u Ft. Worth, Tex.”, “visoko povjerljive operacije”. Te su riječi istraživači smatrali dokazom da su postojale i žrtve i olupina i vojna tajna.

KAMUFLAŽA REVERZIBILNOG INŽENJERINGA ROSWELLSKE LETJELICE

Više od trideset i pet godina ranije, 1961, pukovnik Corso na svom je stolu u Odjelu za strane tehnologije Odjela za istraživanje I razvoj američke vojske raširio svu dokumentaciju koju mu je toga dana dao general Trudeau. Također, pred sebe je stavio brojne predmete iz letjelice te ih prevrtao po rukama pokušavajući se domisliti čemu bi mogli služiti. Trudeau mu je dao zadatak da smisli način i strategiju kako bi se tehnologija s izvanzemaljske letjelice konačno mogla iskoristiti za razvoj američke vojne, ali i civilne, tehnologije.

No, kako se uopće dogodilo da se Corso našao u čudnovatoj situaciji da godinama svakoga dana rutinski odlazi na posao i na različite samotnjačke sastanke, uopće više niti ne razmišljajući o tome da se bavi izvanzemaljskom letjelicom, za kakve su se svi silno trudili objasniti da ne postoje?

U prvih nekoliko tjedana svoga rada na artefaktima iz Roswella, Corso je naučio puno o tome kako se u vojsci razvijala politika vezana uz Roswell tijekom prethodnih četrnaest godina. Svaka od grana vojske sačuvala je svoj mali komadić Roswella i dokumenata i nastojali su skupiti što više materijala iz Roswella. Sve su službe imale vlastite izvještaje ispitivača iz Walter Reeda i Bethesde koji su se ticali izvanzemaljske fiziologije. Zrakoplovstvo je u zračnoj bazi Edwards u Kaliforniji istraživalo izvanzemaljsku tehnologiju, pogotovo sistem propulzije na temelju elektromagnetsksih valova. Sjedilo je na svetom gralu – posjedovalo je svemirski brod i možda živog izvanzemljanina. Nakon što je 1948. zrakoplovstvo postalo zasebna grana, neke od artefakata iz Roswella čuvalo je u Wright Fieldu pokraj Daytona (Ohio).

Do kraja 1950-ih početni plan kamufliranja ostataka letjelice takorekuć više nije postojao te niti jedna od izvornih namjera nije ostvarena. Radom vezanim uz dijelove letjelice sada je upravljao niz samostalnih skupina koje su djelovale unutar vojnih i civilnih obavještajnih službi. Službe su među sobom škrto dijelile informacije. Svaka je provodila svoje istraživanje i vodila vlastitu istragu. Zapanjujuće je, primjećuje Corso, da je svaka služba djelovala kao da je pod zapovjedništvom neke veće obavještajne organizacije. No, ta organizacija nije postojala. Kreće apsurd. Njezino djelovanje preuzele su manje službe, a budući da takva organizacija službeno ne bi postojala i da je zaista postojala, nitko se nikome nije ni trudio reći da nje zapravo nema. Ono što službeno ne postoji, ne može službeno ni prestati postojati. Stoga su tijekom četrnaest godina nakon pada letjelice, ostatci onoga što je izvorno bila organizacija prolazili kroz razne promjene, no stvarne aktivnosti izvršavale su samostalne agencije koje su se slijepo uzdale da njima upravljaju veće organizacije.

General-pukovnik Artur G. Trudeau odlučio je učiniti upravo ono što tijekom prethodnih deset godina organizacijama tajnih službi, povjerenstvima i službama za planiranje razvoja nije uspjelo: iskoristiti tehnologiju u Roswellu. Također, pod svaku je cijenu želio držati CIA-u podalje od tog projekta i svih razgovora koje je vodio sa svojim povjerljivim čovjekom Corsom, jer je znao da će sve ono što bi otkrio CIA-i postalo temom u KGB-u unutar dvadeset i četiri sata. A to bi se moglo dogoditi još i brže ako postane dovoljno ozbiljno te ponuka KGB da ubaci svoje obavještajce u CIA-u kako bi im remetili planove. Mišljenje Trudeaua i Corsa iz Odjelu za istraživanje i razvoj kopnene vojske o središnjoj obavještajnoj agenciji nije se nimalo razlikovalo od mišljenja svih njihovih kolega u mornarici i zrakoplovstvu. CIA je bila neprijatelj. Ne vjeruj nikomu. Stoga, kada je generalu - još prije 1961 - postalo jasno da se nitko više ne sjeća što je vojska prisvojila u Roswellu, što god da je to bilo, mogli su početi razvijati vlastitu strategiju. Sve je trebalo učiniti tako da se ne dozvoli CIA-i i neprijateljima njihove vlade da im to oduzmu.

Corso je dobio zadatak da tu strategiju osmisli. I zamislio je ovakav plan: Djelići tehnologiji s roswellske letjelice proslijeđivat će se kompanijama koje imaju ugovore s vojskom. Tako će postojeći ugovor o obrani s nekom korporacijom biti krinka za ono što će razvijati. Tehnologija koju sami razvijaju spajat će se s tehnologijom koja nije sa Zemlje, a tvrkama s kojima imaju ugovore dopustit će da prijave patente. Pri tom čak niti njima neće reći odakle ta tehnologija dolazi. Ti su dečki ionako bili naviknuti da ništa ne pitaju. Uostalom, njegov se ured zvao Ured za stranu tehnologiju. Možda su je otkrili špijuniranjem Francuske ili Njemačke? Svijet će misliti da je povijest patenta zapravo povijest tog izuma. U svojoj knjizi Corso detaljno opisuje pretpovijest i ubrzani razvoj nekih tehnologija i predmeta nakon informacijske i tehnološke “injekcije” iz Roswella.

Jednostavan plan pokazao se efikasnim pa je i izvanzemaljska tehnologija uspješno razvijena u američkim korporacijama, dala je velik zamah računalnoj i drugim industrijama (Corso tvrdi da se kvantni skok nastao “izumom” tranzistora 1948., koji je zauvijek izbrisao divovske kompjutore s vakuumskum lampama, također može pripisati roswellskoj tehnologiji) te neke njene dijelove danas koristimo u industriji i svakodnevnom životu.

ARTEFAKTI IZ ROSWELLA

Uz razne neobične, činilo se, elektronske dijelove, Corsa je pogotovo zanimao sadržaj dokumentacije o setu od dvije tamne eliptične leće tanke poput kože, koje su patolozi iz bolnice Walter Reed izvadili iz očiju izvanzemljana. Činilo se da čak i u potpunoj tami reflektiraju postojeću svjetlost na taj način da osvjetljavaju i pojačavaju vidljivost slike u tami, kako bi onaj tko nosi leće mogao primijetiti oblike. U izvješću je stajalo da su se patolozi, koji su u bolnici Walter Reed vršili obdukciju ovih bića, koristili lećama kako bi gledali tami. Promatrali su jednog ili dva vojna stražara i teklića kako hodaju hodnikom koji se nalazi pokraj laboratorija patologije. Njihovi likovi bili su osvjetljeni zelenkasto-narančastom bojom, ovisno o tome kako su se kretali. Patolozi su vidjeli samo vanjski oblik. Kada su se približavali, oblici su se stapali u jednu formu. Također su vidjeli obrise namještaja i zida te predmeta na stolu. Leće nisu pretvarale noć u dan, već su samo naglašavale vanjske oblike predmeta. Čitajući izvješće, Corso je pomislio kako bi vojnici mogli imati vizir koji pojačava sliku refleksijom i povećavanjem dostupne svjetlosti. Na taj način mogli bi se po bojištu kretati u tami s jednakom sigurnošću kao da se kreću na straži usred dana.

Među artefaktima nalazio se i komad tkanine; bez sjaja, sivkasto-srebrnkast, poput metalne folije, kojega nije bilo moguće svinuti, poderati ili zgužvati. Tkanina se odmah vraćala u prvobitni oblik bez ikakvih nabora. Riječ je o vlaknima nalik kovini, s fizičkim svojstvima koja su kasnije nazvana “velika otpornost“. Kada je tkaninu pokušao zarezati škarama, ruka je skliznula, bez ostavljanja ikakvog traga na vlaknima. Kada je pokušao razvući tkaninu, ona se vraćala natrag u prvobitan oblik. Corso je primijetio da su sve niti položene u istom smjeru. Prilikom rastezanja tkanine po širini umjesto po dužini, činilo se kao da se vlakna usmjeruju u pravcu u kojem je vukao. Koliko je mogao laički prosuditi, to nije mogla biti tkanina, no nije bio niti metal. Kao da se radilo o kombinaciji tkanine protkane metalnim dijelovima, s naborima i savitljivošću tkanine i jačinom i otpornošću metala. Corso je u Pentagonu vodio projekte o tajnom oružju, no nisu imali ništa poput ovoga. Nisu čak o tome niti razmišljali.

U dokumentaciji su se nalazili opis i skica još jedne naprave, nalik kratkoj, tupastoj svjetiljci s vlastitim izvorom napajanja, koja nije nimalo nalikovala bateriji. Znanstvenici koji su pregledali ovu napravu u Wright Fieldu izjavili su da ona ne baca zrake svjetlosti, no kada su uperili svjetiljku oblika olovke u zid, primijetili su crvenu svjetlost koja je imala oblik malenog kruga. Iz djela koji je izgledao poput leće nije izlazio snop svjetlosti, kao što je to slučaj sa svjetiljkom usmjerenom u pravcu udaljenog objekta. Kada su stavili predmet ispred izvora svjetlosti, to ga je prekinulo, no zraka je bila toliko jaka da se iz objekta počelo dimiti. Znanstvenici su se dugo poigravali napravom dok nisu shvatili da je riječ o napravi kojom su se izvanzemaljci koristili da bi rezali predmete, nešto poput let-lampe. Jednom su preko svjetlosti pustili dim nakon čega je čitava zraka odjednom poprimila oblik. Ono što je do tada bilo nevidljivo, odjednom je poprimilo izrazito tanak oblik nalik tunelu. Zašto su “stanovnici“ letjelice imali takvu napravu za rezanje, pitao se Corso? Tek je kasnije pročitao vojna izvješća o sakaćenju stoke prilikom čega su odstranjivani čitavi organi bez vidljivog oštećenja okolnog tkiva. Tada je shvatio da tu napravu iz dokumentacije o Roswellu, za koju je mislio da je zapravo kirurški pribor poput skalpela, izvanzemljani upotrebljavaju u svrhu medicinskih eksperimenata na stoci.

Medicinski izvještaj otkrivao je da se bića nalaze u jednodjelnom zaštitnom pokrovu, nalik kombinezonu ili vanjskoj koži, u kojem su atomi poredani tako da pružaju veliku otpornost i elastičnost. Jedan mrtvozornik napisao je da ga to podsjeća na paukovu mrežu, koja djeluje izrazito krhko, no ustvari je vrlo jaka. Jedinstvene kvalitete paukove mreže rezultat su rasporeda vlakana koja pružaju veliku otpornost budući da se mogu razvući pod velikim opterećenjem, a opet pokazuju žilavost koja im omogućuje da se vrate u prvobitni položaj čak i nakon djelovanja udarca. Slično tomu, svemirsko odijelo ili vanjska koža koju je izvanzemaljsko biće imalo kao da je bilo navučeno na njega. Bilo je njegove veličine i tako osiguravalo pripijenu zaštitu koja je savršeno pristajala. Liječnici nikada prije nisu vidjeli takvo nešto.

Raspored vlakana na odijelu, po duljini, naveo je medicinske analitičare na zaključak da odijelo štiti od kozmičkih zraka niske energije koje običavaju bombardirati letjelicu tijekom svemirskog putovanja. Unutarnji organi bića činili su se suviše krhkima i velikima te su analitičari iz bolnice Walter Reed pomislili da bi biće bez odijela bilo ranjivo radi sve veće fizičke traume uzrokovane stalnim bombardiranjem čestica energije. Putovanje svemirom bez zaštite od subatomskog bombardiranja čestica moglo bi putnika izložiti jednakim posljedicama kao da se kuhao u mikrovalnoj pećnici. Ako je bombardiranje česticama unutar letjelice dovoljno jako da nastane neka vrsta pljuska, potaknula bi se i ubrzala atomska struktura bića te bi toplinska energija nastala tim procesom doslovno skuhala entitet.

Jedan je predmet Corso nazvao “vrpcom oko glave“. Naime, među artefaktima su se pronašle naprave koje su tako izgledale, no bez ikakvih ukrasa. Električni vodiči ili senzori, poput vodiča na elektrencefalografu (EEG) ili poligrafu bili su usađeni pomoću vrlo naprednog postupka vulkanizacije u oblik izrađen od savitljive plastike. Naprava se stavljala oko lubanje izvanzemljana, iznad ušiju gdje se lubanja širila kako bi smjestila mozak velikih dimenzija. Izveštaji s terena o padu letjelice te analize u Wright Fieldu u to doba pokazivale su kako su inženjeri te naprave smatrali komunikacijskim uređajima. Usporedili su to s mikrofonima na vratu koje su američki piloti nosili u Drugom svjetskom ratu. Nakon što je pregledao napravu i poslao je na rekonstrukciju, Corso je saznao da je riječ o mikrofonu - jedino ako primitivnu gramofonsku iglu možemo smatrati pretečom laserskog printera u boji za izradu slika.

Tijekom nekoliko sati koliko je materijal bio u Walker Fieldu u Roswellu, više časnika 509. jedinice pažljivo je stavilo napravu preko glave kako bi pokušali shvatiti čemu služi. Isprva se ništa nije događalo. Nije bilo gumbi, prekidača ni žica, ničeg što bi se moglo smatrati nekom vrstom kontrolne ploče. Nitko nije znao kako uključiti i isključiti napravu. Naprava se nije mogla prilagoditi, iako je bila dovoljno savitljiva da bi odgovarala svakoj veličini, za bića čije lubanje su dovoljno velike da bi ih stavili. No, Corso je pročitao neka izvješća o tome da su se časnici s glavama dovoljno velikim da bi se uspostavio kontakt sa čitavom površinom vodiča zaprepastili kao nikad u životu. U svojim opisima izvjestili su o različitim osjećajima; od laganih trnaca u glavi do glavobolje s osjećajem intenzivnog pečenja. Naveli su i da su prilikom kruženja napravom po glavi, kada su senzori dolazili u doticaj s različitim dijelovima lubanje, iskusili i kratke nizove boja koje se poigravaju ili pršte na unutrašnjosti njihovih očnih kapaka.

Ova izvješća očevidaca Corsa su navela na pomisao da senzori stimuliraju različite dijelove mozga istovremeno razmjenjujući informacije s mozgom. U tom slučaju, ti bi uređaji bili vrlo sofisticirani mehanizmi za pretvaranje električnih impulsa u mozgovima stvorenja u određene naredbe. Možda su ti uređaji u obliku vrpci za glavu tvorili pilotsko sučelje navigacijskog i propulzijskog sustava letjelice s komunikacijskim uređajem velikog dometa? U početku to nije znao, ali kada se prije kraja njegova mandata u Pentagonu počelo raditi na razvoju projekta za proučavanje dugih moždanih valova, shvatio je što imaju i kako se može dalje razviti. Dugo je trebalo, piše Corso, da se preuzme tu tehnologija, ali pedeset godina nakon Roswella inačice ovih uređaja postale su sastavnim dijelovima navigacijskoga kontrolnog sustava u nekima od najsofisticiranijih vojnih helikoptera, a uskoro su se našli i na američkom tržištu elektronike u obliku uređaja za unos podataka u računalnim igrama za osobna računala.

Naravno, Corsov popis neobičnih primjeraka izvanzemaljske tehnologije ovde ne završava.

Uostalom, vrlo je vjerojatno da u vlastitom komputoru imate tehnologiju koja izvorno potiče sa svemirske letjelice.

Nastavljam za par dana. U međuvremenu evo treće pjesme Hakune Matate, koja tu brojku ima i u nazivu, jer je napisana u jedan u noći, u prvom satu prvog dana prve godine trećeg tisućljeća. U ono vrijeme dok sam još vjerovao da se ledenjaci zaista tope.

Čitamo se !

 

IZVOR:

Krešimir Mišak

http://blog.vecernji.hr/misak

O autoru
Danijel Folnegović
Author: Danijel FolnegovićWebsite: http://fx-files.comEmail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Owner
Danijel Folnegović je oduvijek bio zainteresiran za sve što ima veze s paranormalnim. Zarazio se time tamo davne 1993. gledajući prvu epizodu serije Dosije X. Voli pisati o bilo ćemu zanimljivom od NLO-a, vanzemaljaca, teorija urote, teorije o drevnim vanzemaljcima i nerješenim misterijama. Također, ima strast prema SF serijama i filmovima, ali i nogometu. Pokretač je ove stranice i brine o njenom neometanom radu. Povremeno se pojavljuje kao gost u nekim TV i radio emisijama.
Nedavni članci:

Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno