Nedjelja 15 Rujan 2019

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

LETEĆI TANJURI - NAJSTROŽE ČUVANA TEHNOLOGIJA (DRUGI DIO )

18 Tra 2009
(Reading time: 11 - 22 minutes)

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
NAČIN RADA LETEĆEG TANJURA

leteći, tanjuri, vanzemaljciRepulsin letjelice Viktora Šaubergera koristile su vortex princip kretanja zračnih čestica, kao tornado, kako bi se stvorio efekt koji je proizvodio levitaciju.
Repulsin motor je radio pomoću specijalnih turbina koje je pokretao kerozin. Kada se glavni električni motor pokrene, nastaje već spomenuti “Kvanda efekt”  koji onda počinje stvarati diferencijalni aerodinamični pritisak između vanjske i unutrašnje površine na primarnom trupu letjelice. Kako se letjelica podiže, sve više dobiva na ubrzanju koje može biti teorijski gotovo beskonačno.
Pri većoj brzini vortex komora postaje vrsta visokostatičnog generatora zbog naelektriziranih zračnih čestica u pokretu i pri velikoj brzini, pa to djeluje kao transporter električnog naboja.

Detaljnije o radu Repulsina možete vidjeti ovdje.
Kada bi se motor pokrenuo, Repulsin tanjur bi počeo sjati zbog jakog ionizujućeg efekta u zraku. Tako postoje svi neophodni elementi  za kontinuiran i jak eterski protok duž glavne osi od vrha do dna letjelice. Kada se podigne u zrak, dvije pogonske turbine preuzimaju guranje letjelice slično kao kod helikoptera. Radijalni zračni pritisak zahtijeva za dizanje jednog kilograma sa Kvanda efektom približno 1.4 kg po kvadratnom centimetru.


Inače, skoro svi očevici NLO su opisali izraziti sjaj letjelice, a mnogi i promjenu njenog oblika.


U "Repulsin B" modelu gornja membrana je fiksirana, a donja rotira pri velikoj brzini. Na ivičnom rubu postoje specijalno oblikovane oštrice (lopatice) uobličene kao bumerang. Postoji 120 lopatica koja se nalaze razmaknute oko ruba na udaljenosti od po 3 stepena.


U vortex turbini poboljšano je povećanje ”implozivnog efekta” tako i sila podizanja.


Ovo doprinosi tome da je ona sposobnija da generira jači potisak nego centrifugalna turbina upotrebljena u "Repulsin A" modelu. Posredstvom usisnog zavrtnog-impelera (koji se za razliku od propelera obrće izvana prema unutra duž cikloida) proizveden je isti tip sile koji u atmosferi stvara tornada, ciklone i tajfune i to kroz efekt eterskog usisavanja ili implozije.


Svi ovi efekti se u prirodi stvaraju jakim uticajem električne struje koja dolazi iz svemira i praktično napaja sve planete, kao i Sunce. Naravno da bi se sve ovo bolje shvatilo treba čitav svemir rastumačiti na jedan sasvim novi način koji je stotinama godina u znanstvenim krugovima ignoriran. Nova teorija o električnom svemiru daje danas mnogo logičnija tumačenja fizičkih fenomena koji su i danas ostali “enigma”.


JOŠ NIJE ZNANSTVENO OBJAŠNJENO KAKO NASTAJE GRAVITACIJA


“Dopustili smo da kompjuteri razmišljaju i modeliraju svemir umjesto nas – crne rupe, tamnu materiju, tamnu energiju... I tu virtualnu sliku prihvaćamo kao osnovu za daljnja istraživanja, kao notornu činjenicu. Mi ni danas ne razumjemo gravitaciju“, tvrde  Dejvid Talbot i Volas Tornhil, danas najveći  promotori teorije o električnom svemiru.


Upravo tu je bilo vizionarstvo Nikole Tesle jer je, ne samo shvaćao električnu prirodu koja nas okružuje, već je uspio u svojem eksperimentu iskoristiti slobodne naelektrizirane čestice iz ionosfere (etera) i upotrijebiti ih kao pogonsko "gorivo" za svoj električni automobil.


“Suvremeni znanstvenici su zamijenili eksperimente s matematikom i onda tumaraju od jedne jednadžbe do druge, i konačno grade strukturu koja nema veze s realnošću”, primjetio je Tesla.

Britanski lovac Harrier odavno koristi VTOL tehnologiju. Novi modeli VTOL borbenih letjelica se spremaju.


Ovdje se zato moramo malo zadržati na novom tumačenju gravitacije da bi smo vidjeli da je sljedeći inovator u konstrukciji letećeg tanjura, izvjesni Otis. T. Kar, predstavljen kao  Teslin “učenik”, iznio u javnost 1958. upravo Tesline, i tada izuzetno napredne, ideje.


KAKO NASTAJE GRAVITACIJA?
Današnja teorija gravitacije kaže da je to"privlačna sila kojom svaka čestica materije privlači svaku drugu česticu materije". Gravitacija je najslabija od četiri sile za koje fizika zna. Newton je u 18. stoljeću opisao gravitaciju i postavio zakon o gravitaciji, ali nije objasnio kako ona nastaje. Nije to učinio ni “genijalni” Einstein. Gravitacija je i danas jednostavno prihvaćena kao jedna od sila.


Najveći problem je što su utjecajni znanstveni krugovi desetljećima uporno ignorirali postojanje etera (ionosfere) kao specifičnog medija. Svemir je smatran praznim prostorom.

Einsteinova teorija relativiteta je tvrdila da ne postoji medij nazvan eter. On je svojom teorijom čak uklonio svaku mogućnost za postojanjem ovakvog medija. Tako je postojanje etera u daljim teoretiziranjima bilo smatrano tabu temom. Einsteinov utjcaj je tako znanstvenike širom svijeta odveo na pogrešnu stranu. Ali, Maxvelova teorija elektro-magnetizma upravo je zahtijevala postojanje takve sredine.


Tako se i gravitacija danas, ipak, najbliže objašnjava teorijom električnog svemira koja tvrdi da je 99% svemira plazma. I Zemljina ionosfera je dio plazme.  Plazma je prvo stanje materije u kojoj se slobodno kreću pozitivo i negativno naelektrizirane čestice, utvrdio je sredinom 20. stoljeća Hannes Alfven.

Kada je otkriveno da je atom sastavljen od naelektriziranih čestica, masa se počela objašnjavati u terminima elektro-magnetizma. Zato je bilo potrebno naći vezu izmedju elektro-magnetizma i gravitacije.


Masa i materija nisu isto, a gravitacija djeluje u proporciji s masom.

”Električna i gravitacijska sila dijele fundamentalne karakteristike: obje nestanu s obrnutim kvadratom udaljenosti, obje su proporcionalne proizvodu interakcije mase ili naelektriziranosti, i obje sile su aktivne duž linije između njih”, objašnjavaju Talbot i Tornhil.

Po najnovijoj teoriji suvremenog engleskog fizičara Ralfa Sansburija:  “...sve subatomske čestice, uključujući i elektron, su rezonantni sistemi kruženja manjih električnih naboja suprotnog polariteta  koji zbirno daju naelektriziranje te čestice”. Te manje električne naboje on naziva subtroni. U ovoj teoriji ostaje, ipak, neobjašnjeno porijeklo subtrona. Tu se očigledno elektron ne smatra fundamentalnom česticom.

“On ima strukturu kako bi imao ugaoni impuls i prioritetnu magnetnu orijentaciju, poznatu neslužbeno kao “obrtanje” – "spin”, tvrdi Sansburi.
Tako mora postojati rotacijsko kretanje subtrona u okviru elektrona kako bi se proizveo magnetni dipol.


Prijenos energije između subtrona u njihovim orbitama (spinovima) u okviru klasičnog elektronovog radijusa  kretanja mora biti rezonantno i blizu trenutnog za elektron da bi on bio stabilna čestica. U protivnom bi se raspao. Isti argument je primenjiv za proton (pozitivno naelektriziranu česticu), neutron i neutrino.
"Ova Sansburijeva teorija zadovoljava i Einsteinovo viđenje da mora postojati niži nivo strukture u materiji što uzrokuje kvantni efekt. Kvant je najmanja moguća jedinica energije. Ironično je što takav model zahtijeva električnu silu između naboja kako bi funkcionirao neusporedivo brže nego brzina svjetlosti u namjeri da elektron ostane povezana (koherentna) čestica, a električna energija je i dalje  bila “zaboravljana”. To znači da Einsteinova teorija , koja ne prihvaća da je išta brže od svjetlosti, mora biti ukinuta".


Svjetlost nije najbrža i to je dokazao i Nikola Tesla. Ali, Kontrola uma je nametnula Einsteina, dok je ime Nikole Tesle izbačeno iz udžbenika.


I elektromagnetni vjetrovi su daleko prespori da bi bili jedino sredstvo veze u ogromnom svemiru.
"Gravitacija se tako pokazuje kao moguća najbrža sila u svemiru koja prenosi električnu energiju trenutno da bi se mogao formirati bilo koji stabilan sustav kao što je na primjer Sunčev sustav ili bilo koja druga spiralna galaksija. Gravitacijski, Zemlja “vidi” Sunce gdje je ono trenutno,  a ne gdje je bilo pre 8 minuta (koliko putuje svjetlost od Sunca do Zemlje)", primjećuju Talbot i Tornhil.


Tako se sila gravitacije pojavljuje u prostoru kao daleko brža od svjetlosti.


Kako onda nastaje gravitacija na Zemlji, po Tornhilu i Talbotu?

”Gravitacija na Zemlji nastaje uslijed radijalno orijentiranih elektrostatičnih dipolova unutar Zemljinih protona, neutrona i elektrona. Sila između bilo koja dva centrirana elektrostatična dipola mijenja se inverzno kao četvrta snaga na udaljenosti između njih i kombinirane sile jednako centriranih elektrostatičnih dipolova preko određene površine na kvadrat...”.


Rezultat je, nadalje, snaga dipola–dipola, koja na određeni način varira inverzno kao četvrta snaga između  tako centriranih dipolova.... Snažna eksteremna slabost gravitacije (tisuću triliona triliona triliona triliona puta manja nego elektrostatična sila) je mjera od trenutka iskrivljenosti subatomske čestice u jednom gravitacijskom polju”.
“Kao magneti koji su slobodni da se okreću, svi električni dipolovi u protonima, neutronima i elektronima postroje se kako bi proizveli GRAVITACIJU.”


Dakle, ako je gravitacija sila električnog dipola između subatomskih čestica, jasno je da ta sila kao “lepezast lanac” koji se prostire kroz materiju bez obzira da li je ona provodljiva za struju ili nije. Tako se ova sila ne može presjeći postavljanjem nekog provodljivog metala, jer je njihov efekt na ovakvu prepreku jako mali da bi se iz metala izvukli slobodni elektroni i poremetio se “lepezasti lanac” slično orijentiranih elektrostatičnih dipolova koji bi bile privučeni od slobodnih elektrona u metalu.
“Ali bilo što drugo što bi moglo omesti sposobnost subatomskih čestica u okviru rotirajućeg "spina" da se postroje njihove gravitaciji podvrgnuti dipolovi s onim na Zemlji, pokazat će antigravitacijski efekat”.


Pitanje je , dakle, što bi moglo poremetiti gravitaciju na Zemlji?

U svakom slučaju, tu nikada nema poništavanja materije, baš kao što je i elektricitet neuništiv. Materija, kao što ćemo vidjeti, može samo promijeniti stanje. Dakle, po ovoj teoriji “velika” priča oko antimaterije i konstrukcije famoznog CERNA je obična izmišljotina. To upravo tvrde i neki znanstvenici u svijetu, ali su ignorirani. Iz NEKOG razloga i NEČIJEG interesa.

“To podržava gledište da električna snaga djeluje na gotovo beskonačnoj brzini  na kozmičkoj skali , kao što mora biti i u elektronu”( T. Van Flandern, “Brzina gravitacije – ukida granicu brzine”).
Iako ovo za laike djeluje malo komplicirano za shvatiti, važno je istknuti da se iz svega vidi da je svemir koherentan i povezan, da je trodimenzionalan, kako nam naša čula to govore i da je vrijeme u njemu univerzalno. “Ne postoje različite starosti i kroz vrijeme se ne može putovati”, naglašavaju Tornhil i Talbot.

Nakon svega iznjetog, zanimljivo je sada vidjeti kakve je ideje imao o izradi letećeg tanjura izvjesni Otis. T. Kar, koji je mnogo vremena proveo uz ostarjelog Nikolu Teslu.

PRVI POKUŠAJ KOMERCIJALIZACIJE LETEĆIH TANJURA


Otis. T Kar nije bio službeno tehnički educiran, završio je umjetničku školu, ali je navodno bio veoma inteligentan i volio je razmišljati, pa neki vjeruju da mu je upravo to pomoglo da neopterećen pogrešnim znanstvenim postulatima zasnovanim na Einsteinovoj teoriji mase i energije, vremena i prostora..., drugačije sagleda neke fizičke principe. On je godinama radio u hotelu u New Yorku u kojem je ostarjeli Nikola Tesla boravio te su njihovi susreti i razgovori vjerojatno bili jako česti.


Otis. T. Kar je najvjerojatnije upravo od Tesle saznao na kojem principu bi se mogao napraviti leteći tanjur i kako se u njemu kao električni pogon može koristiti “slobodna energija” iz Zemljine ionosfere (odnosno kozmičke plazme tada nazivane eter).
Je li pri tome Kar došao u posjed nekih Teslinih skica i tehničkih podataka, nije poznato.


On je 1957. osnovao preduzeće “OTC Enterprise” u Baltimoreu i namjeravao je konstruirati leteći tanjur kojim bi putovao na Mjesec.  Tada je putovanje u svemir bilo u Americi vrlo popularno jer su te godine Sovjeti lansirali svoj prvi satelit Sputnjik. Ovaj projekt je namjeravao prodati za 20 miliona dolara.
Iako njegov leteći tanjur nikad nije poletio, ne zna se ni je li ga zaista konstruirao, zanimljiv je princip rada koji je on htio da primjeniti, jer je kroz njegove ideje očito govorio Teslin um. “Njegovo” shvaćanje elektromagnetizma i gravitacije u to vrijeme je za javnost bilo u domeni metafizike.


Kar je “svoje” ideje prvi put javno iznio 1958. u jednom intervjuu na njujorškom lokalnom radiju kod tada popularnog Long Džon Nebela. Novinar je bio veoma skeptičan, gotovo svo vrijeme pokušavajući Otisa T. Kara predstaviti kao prevaranta i čudaka. Ali, nisu li i Teslu tada smatrali čudakom koji komunicira s vanzemaljcima?


Kar je 1958. tvrdio da njihov sistem koristi "gravitaciju, elektro-magnetizam i elektropokretačku snagu u jedno povezano polje kako bi postigli jednu funkcionalnu cjelinu”.



“Mi koristimo jedan naelektrizirani ‘odašiljač’. To je jezgra koje daje snagu. To mi nazivamo akumulator. To je stanica za skladištenje. To je akumulator skladišnih stanica koje omogućuju elektro-pokretačku snagu u istom smislu kao bilo koja druga baterija koja proizvodi elektrpokretačku snagu”, govorio je Kar.
Ovaj akumulator je nazvan “utron” (sjetite se da je Sansburi nekoliko desetljeća kasnije dao slično ime svojim "subtron" česticama)


“Utron”  je bio zamišljen kao  “molekularno kućište” u koje se smještaju slobodni elektroni iz plazme, odnosno u njime se generira elektricitet. Dakle, leteći tanjur je trebao biti na pogon električnom energijom prikupljenom iz etera.

“Utron” je izgledao kao dvije kupole spojene širim dijelom na čijim su krajevima grebenasti zupci... Kar je tvrdio da su to na neki način turbine, odnosno  reaktivni kanali i gdje god postoji atmosferski protok zraka to pomaže rotaciji. (Zubce je koristio i Šauberger, ali Kar to tada nije mogao znati).

Kada se dvije kupole rastvore unutra je bila šupljina, odnosno dva kružna udubljenja kao polulopte. Kad se spoje ta dva kraja (kao presječena lopta) unutra nastaje šupljina u obliku sfere. Sfere kao jedinice. Tako svaka kupola ima hemisferu (poluloptu). (Da li ova sfera predstavlja minijaturni svemir)?


Podsjetimo i da su mistična tajna društva “Tule” i “Vril” vjerovala u drevna učenja da je u središtu Zemlje šupljina. Neki i danas tvrde da je svemir kao mnoštvo sfera u sferi, različitih veličina. I ljudska stanica je minijaturni svemir.


“Mi zovemo centar ovih velikih dimenzija ekvatorom  i, naravno, to doseže i širi se do određene točke sa svake strane. To je sprega dvije presto–konične sekcije. To su dva dijela pod pravim uglom i kažemo da su to dimenzije prostora”, tvdio je Kar.
“To je prava geometrijska forma svemira, jer je potpuno okrugao i potpuno kvadratan. Dokazano je u znanstvenim laboratorijama da su najmanje jedinice mase ikada fotografirane u elektronskom mikroskopu kvadratnog oblika. Primjenili smo ovaj princip u naš električni sistem, koji je glavni izvor energije naše letjelice. Ono što ga čini jedinstvenim i drugačijim od obične  baterije je činjenica da je on dio sustava koji rotira”.

Crtež "utron" akumulatora - kao krug, trokut, kvadrat...


Utron je, dakle, bila vrsta akumulatora za skladištenje električne energije, u stvari “slobodne energije” iz plazme, koje je rotirala i proizvodila stuju.  Tako iz sistema koji rotira iznutra, pokrenuli bi se elektromagneti izvana i punile bi se opat baterije unutra. I to je implozivni princip.

U knjizi "Tajne tehnologije hladnog rata - projekt Haarp i dalje", Gerija Vasilatosa, spominje se i Teslin prijemnik energije koji je on izgleda veoma uspješno 1930. testrirao na automobilu.

Vasilatos piše da je Tesla još ranije “proučavao stanje naelektriziranih čestica u čvrsto nabijenom vrtlogu etera (ionosfere). Snaga koja se ispoljavala u blizini takve vrtložne eterične konstrukcije bila je ogromna, a eterska težina održavala je izvanrednu stabilnost”.
U takvu konstrukciju postavljena kristalna rešetka stvorila  bi električni napon. Sa izvjesnim metalnim rešetkama unutaratomsko polje energije, koje bi se tada stvaralo, bilo je neizmjerno.
Zna se da je Tesla u svom radu tražio napon kojim bi ove eterske izljeve energije pokrenuo, a kada bi se takva energija oslobodila trebalo ju je jednostavno uhvatiti specijalno konstruiranim prijemnikom i provesti u električni motor.

Ove prijemnike električne struje iz svemira Tesla je nakon eksperimenta negdje sakrio.


Da li je on kasnije u starosti u hotelskoj sobi otkrio neke tajne Otisu T. Karu? Za koga je radio Kar, da li je možda bio provokator, koji je kasnije htio iz toga profitirati, ili samo inteligentni znatiželjnik koji je shvatio Tesline ideje i tako zaslužio njegovo povjerenje - ostaje za sada nerazjašnjeno.

Postoji i tvrdnja da je Tesla ugušen jastukom u svojoj sobi i da su tada nestale i neke njegove stvari. Ovo se za sada pripisuje agentima Edgara Huvera.

Otis. T. Kar je dalje tvrdio da se “izlijeganjem “ (odnosno zagrijavanjem) “atomskog jajeta” (atomske jezgre), posebno paramagnetskih i diamagnetskih elemenata posebno bizmuta, energija iz atoma može polako osloboditi.

“Svako vozilo ubrzano na osi rotacije shodno svojoj privlačnoj inercijskoj masi, istog trenutka se aktivira od strane slobodne kosmičke energije (što znači plazme) i postaje nezavisna sila”, tvdio je Kar u tom radio intervjuju 1958.

“Mi smo dokazali da naelektrizirano tijelo ubrzano na svojoj osi rotacije shodno svojoj privlačnoj inercijskoj masi , pokazuje  polaritet u određenom smjeru. Magnetna igla pokazuje, recimo, gore prema vrhu tijela.  Ako postavite ovo tijelo dok se okreće, sa svojom osovinom na drugu platformu i zarotirate platformu na osovini, onda ako je suprotna rotacija veća nego inercijska prethodnog tijela, magnetna igla na drugoj platformi će pokazati  dolje, dok prva pokazuje gore, uzrokujući kompletnu ovisnost o polaritetu”.
“Kada kontra-rotacija odgovara prethodnoj rotaciji tijelo potpuno gubi svoj polaritet i istog časa na njega djeluje slobodna energija (kao “zatezač” u svemiru) i ono se ponaša kao nezavisna sila. Ovako opisana sprava spojena sa dve suprotno rotirajuće mase postaje bestežinska i ona će izbjeći privlačnost Zemljine sile teže”, objašnjavao je Kar.


Da dodamo da je Zemlja električno polje u kome je formirano elektromagnetno polje, koje je tada bila nepoznata većini znanstvenika, mada je Birkeland to tvrdio još 1903. Tesla je, nema sumnje, to dobro shvaćao.


Po Karovoj zamisli, u letećem tanjuru bi on stvorio gravitacijsko polje, a izvana ne bi bilo gravitacijskog polja. I to bi bilo postignuto baterijom koja se okreće i proizvodi vlastiti gravitacijski utjecaj.


Zato je Kar “smislio” kondenzatorske ploče (tanjure) i elektromagnete kao dio sistema. Oni su kontrarotirajući: elektromagneti rotiraju u jednom smjeru, a baterije u drugom. Kondenzatorske ploče rotriraju  sa "utronom" tako da postoji okretanje u pravcu kazaljke na satu i obrnuto okretanje. Treći sistem je u kabini koji održava gravitaciju za posadu. On ne rotira.
Ovako oslobođen gravitacije, tanjur bi se veoma lako podigao na veliku visinu i onda spustio na određeno mjesto. Putovanje od Europe do SAD-a bi praktično bilo jako kratko, u jednom “skoku”


Na ovoj letjelici bi se, po Karovoj zamisli, putovalo kao u avionskoj kabini, pod pritiskom. Zbog elektromagnetnog polja koje bi se stvorilo, tanjur ne bi imao problema sa pregrijavanjem karoserije prilikom izlaska iz Zemljine atmosfere, jer bi mu on služio kao štit. Kada  bi tanjur izašao iz Zemljine atmosfere mogao bi se ubrzavati do brzine svjetlosti.

Zbog toga se Otis T. Kar spremao vrlo ozbiljno letjeti i na Mjesec. Danas postoji uvjerenje da ako su neki ljudi  zaista bili na Mjesecu, to su učinili letećim tanjurom koji je za javnost ostao nepoznat, a ne “igračkama” za javnu upotrebu kao “Apolo” letjelice.


Prema Otisu Karu “njegov” projekt je završen 1947.  (Tesla je umro 1943.) ali za njega nije bilo nikakvog interesa. Kar je još izjavio da bi se “utron” kao baterija mogao oblikovati u bilo koju veličinu i njime bi se mogle napajati sve veće električne centrale, mogao bi raditi u automobilima ili u domaćinstvima za zagrijavanje i pokretanje bilo kojeg aparata. U letjelici bi se takva baterija punila sama, iz vlastitog okretanja! Jesu li ovo sve bile upravo Tesline vizije o besplatnoj energiji za sve? Nije li upravo to ražestilo J.P. Morgana?


JE LI MODEL OTC-X SABOTIRAN?

Je li Kar samo pričao ili je nešto i napravio, ostaje enigma. Njegov tanjur nikada nije viđen u javnosti i nikada nije poletio.Je li Kar to namjerno izbjegao ili je netko drugi sve sabotirao?


Naime, pokušaj prvog javnog demonstriranja letećeg tanjura OTC-XI  je trebao biti u Oklahoma Cityu 1959. “OTC Enterprise” iz Baltimorea pozvao je nekoliko stotina ljudi na gledanje „lansiranje prototipa modela OTC-XI svemirske letjelice prečnika oko 180 centimetara koja radi na utron energiju“.


Mjesto za lansiranje je bio šljunkoviti prostor osam milja sjeverno od Oklahoma Citya gdje je Kar tvrdio da će se letjelica podići 120 do 180 metara. Vrijeme lanisranja je planirano za 15 čsati u nedjelju 19. travnja 1959. godine.

Zanimljivo je da su članovi klubova obožavatelja letećih tanjura širom svijeta skoro potpuno ignorirali poziv na ovaj događaj. Isto je bilo i s medijima. A ono što mediji ne objave, kao da se nije dogodilo. Zašto?

Samo jedna priča o ovom eksperimentalnom letu se pojavila u lokalnim novinama u Oklahoma Cityu. Lokalna televizija je u startu čitav poduhvat prikazala kao vrlo neozbiljan. Tako je televizijski reporter, kao da je znao da se ništa neće dogoditi, s puno skepse prenio svoj utisak : “Ova stvar se nikada neće odvojiti od zemlje. Osjećam tu prilično mnogo samoreklame koja je u vezi sa zabavnom vožnjom u parku “Granica grada”.

To se odnosilo na "leteći tanjur" koji je trebao biti postavljen u parku i služiti za zabavu. Otis. T. Kar je čak patentirao ovaj tanjur i za njega postoje skice i tehnički podaci. On je zamišljen da se kreće po vertikalnoj osi i da se posjetiteljima u kabini pušta film. Tako bi se sinkronizirala filmska slika sa kretanjem tanjura pa bi posetitelji imali osjećaj da lete kroz svemir.


Predvidio je da ovo čudo za zabavu ima i svoju prenosivu verziju koja bi se rasklapala i sklapala u najkraćem mogućem vremenu. Ipak, ni ovakav "leteći tanjur" za zabavu nikada i nigdje nije postavljen.


Nakon pola sata od predviđenog vremena za lansiranje OTC-XI, jedan Karov suradnik objavio je da lansiranje mora biti odgođeno zbog “tehničkih problema”. Kasnije je prisutnima rečeno da je jedno noseće kućište greškom “bilo veće od šesnaestog dijela inča”.

Ovo obrazloženje je vrlo čudno, jer je takva greška u preciznoj mehanici nezamisliva za inženjere. Kao kada bi navigator spustio avion 300 milja od piste.
I sam Otis T. Kar je dugo bio sakriven. Konačno je otkriveno da se nalazi u bolnici.
Samo je njegova snimljena poruka na magnetofonskoj traci puštena za 70 prisutnih ljudi. On im je poručio kako vjeruje “ da će povijest biti stvorena u nedjelju popodne kada model OTC-X bude lansiran”.


Kar nije izašao iz bolnice sve do ponedjeljka, samo je još u nekoliko navrata slao svoje audio poruke.


Njegovi suradnici su navodno uporno pokušavali otkloniti “grešku” , ali od testiranja ni nakon tri sata nije bilo ništa.
Konačno su svi znatiželjnici napustili Oklahoma City.
Jedan član kluba NLO iz Pensilvanije je komentirao: “Ne znam što se događa, ali osjećam da oni nisu imali namjeru testirati model. Nisam mogao vidjeti nikakve planove modela i razumjem da je mr Mejvud Džons prikazao samo ono što je nazvao “trodimenzionalna ilustracija Karovih ideja”.

Jesu li ovo u stvari bile Tesline ideje, a Karovi crteži, jer Kar je zapravo bio vješt crtač?


Je li Kar pokušao prodati Teslin projekt kao svoj?

Danas se, međutim “otkriva” da je Otis. T. Kar bio genije i da je doživio sudbinu sličnu drugim mozgovima koji su se zalagali za “slobodnu i besplatnu energiju”. Da li je Otis T. Kar tu ipak podmetnut  kako bi se još jednom skrenula pažnja s pravog genijalca, a to je Nikola Tesla? Prave Tesline ideje o "letjelici bez krila" i dalje su nepoznate.

Supersonični disk model AVRO na kojem su Amerikanci počeli raditi još 1953. Ova najveća američka tajna nije smjela biti ni na koji način ugrožena komercijalizaijom tehnologije kako je to planirao Otis. T. Kar.

Protiv Kara je kasnije poveden i krivični postupak i preduzeće mu je likvidirano, a svi nacrti i oprema iz radionice su zaplijenjeni.


Jedan Karov suradnik, tehničar po imenu Ralf Ring poslije više desetljeća šutnje (?!) “otkriva” da je letio ovakvim tanjurom pri čemu iznosi podatke da je prilikom rada tanjura došlo do pretvaranja metala u želatinastu masu i da je on mogao da gurne prst u nju. Ring očito zna  da se “prilikom stvaranja antigravitacijskog efekta pod posebnim uvjetima na Zemlji metal može pretvoriti u želatinstu masu što predstavlja drugo stanje metala”. I to je pokazao istraživač Džon Hočinson. I britanski inženjer Erik  Lejtvejt je demonstrirao očigledan gubitak težine u plombiranom sistemu raspoređujući  u njemu  rotirajuće žiroskope i pozvao je znanstvenike da istraže ovaj fenomen.


Napokon, ako je Tesla idejni arhitekt letećeg tanjura, logično je pretpostaviti da su možda baš njegove ideje i nacrte, oni koji su financirali Hitlera (a to su bili američki bankari pod kontrolom katoličke crkve odnosno Židova), odnjeli ove ideje u Njemačku koja je tada imala uvjete za razvoj oružja i potrebne mozgove da ovo dalje usavrše. Tajna društva Vril, Tule i druga samo su dio sustava koji služi njihovim globalnim interesima odnosno fantastičnoj ideji o pokoravanju čitavog zemaljskog svijeta. Sve vojne baze na Antarktiku također su u interesu istih, pa priča o tome da su njemački leteći tanjuri završili tamo u tajnoj bazi nazvanoj Švabenlend, mogu biti djelomično točne. Napokon, jesu li tanjuri u Nevadi ili na Antartiku sasvim je svejedno. Važno je da postoje.


Izvjesno je da ljudski um danas zna mnogo toga , pa je konstrukcija letećeg tanjura i njegova komercijalizacija, samo pitanje odluke koju će jednog dana donjeti neki moćni svjetski autoritet, onog trenutka kada mu to bude u interesu. Za koje namjene se on danas iz tajnosti koristi, možemo samo pretpostavljati. Drugo pitanje je svakako kada će ova tehnologija biti javno predstavljena?

"Skywalker" i "air bike" su VTOL projekti već spremni za komercijalizaciju. Za njihovo efektno korištenje bit će potrebni novi gradovi, novo društvo sa drugačijim saobraćajnim propisima. Nova tehnološka revolucija može vrlo brzo uslijediti na Zapadu nakon velikog globalnog kaosa i ratnog sukoba na Srednjem Istoku koji će se prelomiti preko čitavog svijeta. Automobili koji korisite naftu, kao zastarjela tehnologija, bit će izručeni Istoku, Rusiji, Kini, Indiji, kao i Brazilu, zemljama u ekonomskom razvoju koje tek stvaraju novokomponiranu građansku klasu. Tom istočnom bloku će pripasti i Srbija i Hrvatska, kao i zemlje bivšeg europskog istočnog bloka. Sve američke tvornice koje su sada u krizi mogu biti tehnološki restruktuirane.

Komercijalizacija letećih tanjura i nove VTOL tehnologije, nakon recesije, ponovo bi podigla SAD kao novu super silu. Nova čista tehnologija koristila bi uglavnom električnu struju, pa bi utjecaj Rusije koja je svoj ekonomski uspon vezala za naftu i plin (kao što su nakon Drugog svjetskog rata to učinile SAD) ponovo bila spuštena na niži nivo. Kina je već svoj industrijski razvoj zasnovala na nafti i teško da može brzo uskočiti u novo tehnološko doba.

Zapadno-europske zemlje bi bile pod energetskom omčom Rusije, što bi ih natjeralo na okretanje ka novoj tehnologiji koja dolazi iz SAD-a. Ipak, treba reći da i Rusija ima neke leteće tanjure.

Svako eventualno javno pojavljivanje letećih tanjura za koje će mediji u budućnosti možda tvrditi da pripadaju vanzemaljcima, bit će samo obična laž i moguće stvaranje globalne uzbune s određenim političkim ciljem. Baš kako je to razotkrio Verner fon Braun kada je rekao da sve što je u vezi sa svemirom i istraživanjem svemira ima za cilj njegovu militarizaciju. Nastojanje da se okupira Antarktik i da se tamo vrši eksploatacija izuzetno rijetkih minerala nameće potrebu da se i u tom dijelu svijeta na, neki prihvatljiv način, vojno intervenira. Kada kažem prihvatljiv, to znači prihvatljiv za "debile" koji veruje u ono što objavljuju svjetske informativne agencije. Tako, ne možete objaviti da su na Antarktiku teroristi Al kaide, ali možete oficire iz Pentagona tamo pokrenuti nekakvim "tajnim operacijama" radi potrage za vanzemaljcima. Samo u tom smislu mogu se prihvatiti psihološke pripreme koje se preko medija već destljećima vrše konstruiranim pričama o tajnoj vojnoj bazi nacističke Njemačke (Švabenlendu) gdje su završili leteći tanjuri kao i o moćnoj vanzemaljskoj tehnologiji.

Službeno, znanstvenici i tamo love kozmičke čestice i valjda "sklapaju" priču o "velikom prasku".

U stvari, leteći tanjuri kao i VTOL letjelice jedini su način za transport ljudi i rude preko Antarktika. Bar dok je ovaj kontinent pod ledom.

izvor: http://www.ivonazivkovic.net/

nacin, rada, leteceg, tanjura

O autoru
Danijel Folnegović
Author: Danijel FolnegovićWebsite: http://fx-files.comEmail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Owner
Danijel Folnegović je oduvijek bio zainteresiran za sve što ima veze s paranormalnim. Zarazio se time tamo davne 1993. gledajući prvu epizodu serije Dosije X. Voli pisati o bilo ćemu zanimljivom od NLO-a, vanzemaljaca, teorija urote, teorije o drevnim vanzemaljcima i nerješenim misterijama. Također, ima strast prema SF serijama i filmovima, ali i nogometu. Pokretač je ove stranice i brine o njenom neometanom radu. Povremeno se pojavljuje kao gost u nekim TV i radio emisijama.
Nedavni članci:

Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno