Utorak 17 Rujan 2019

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

LETEĆI TANJURI - NAJSTROŽE ČUVANA TEHNOLOGIJA (PRVI DIO)

18 Tra 2009
(Reading time: 9 - 18 minutes)

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 

“Moj stroj za letenje neće imati ni krila, ni propelere. Možete je vidjeti na zemlji i da nikada ne pogodite da je to letjelica. Moći će se kretati po volji zrakom u svim pravcima savršeno bezopasno”. Ovo je izjavio Nikola Tesla za “The New York Herald Tribune”, 15. kolovoza 1911.


Da li je to bio Teslin opis letećeg tanjura? Po kojem principu bi mogo letjeti takv stroj? Tesla je vjerojatno imao neke ideje, nacrte, zabilješke o tome? Gdje su ti dokumenti završili? Da li je neko po njegovim idejama kasnije takvo nešto i napravio?

Teško je poverovati da ozbiljnih pokušaja da se napravi leteći tanjur nije bilo. Sam fenomen čigre koja kada se jako zavrti savladava Zemljinu gravitaciju, dovoljno je izazovan. Isto je i sa popularnim “frizbijem” koji je dobio naziv po svom izumitelju.

Konačno, u periodu od 1920. do 1970 prijavljen je najveći broj čudnih letjelica kada su očevici tvrdili da su na nebu vidjeli nešto što je bilo u obliku letećeg tanjura ili izduženog valjka i kretalo se jako brzo, uz jak sjaj, čak mijenjajući i oblik i boju. Najviše ih je bilo iznad SAD, ali i u Europi. Nikada nije identificiran ni jedan takav objekt kao leteći tanjur, pa se i danas vode kao neidentificirani leteći objekti (NLO).


Popularni časopisi vole ove pojave tumačiti kao vanzemaljske, pripisujući vanzemaljcima jako naprednu tehnologiju. Čak su se pojavili i “insajderi” iz FBI i CIA, nekadašnji tajni agenti, koji su tvrdili da američka vojska skriva vanzemaljske letjelice koje su se, navodno, srušile na Zemlju. Pod oznakom “top secret” proučava se njihova moćna tehnologija izrade letećeg tanjura.


Da li se, ipak, sve ovo plasira namjerno kako bi se zamaskirala istina - da su mnogi modeli letećih tanjura već odavno napravljeni i testirani i to korištenjem tehnologije ovozemaljskih znanstvenika, a koja javnosti još nije predstavljena?


Danas se najviše špekulira s time da je tehnologija izrade letećeg tanjura zataškana i čuva se kao najstroža tajna, jer bi komercijalizacija ovakvih letjelica ugrozila profit automobilske i avio industrije, kao i trgovaca naftom. Letećem tanjuru nisu potrebne ogromne količine nafte kao današnjim avionima. Kao što ćemo vidjeti, tehnologija koju je prihvatila današnja civilizacija u potpunoj je suprotnosti sa prirodnim zakonima i današnji avioni i rakete moraju da savladaju ogroman otpor.

Tehnologija izrade letećeg tanjura koristi princip potpune usaglašenosti sa prirodnim zakonima i leteći tanjur, ne samo da ne savladava prirodne sile kao što je na primjer gravitacija, on ih koristi kao silu potiska, a energiju za napajanje koristi iz etera (ionosfere).

Danas je poznato i da su Nijemci neposredno prije i za vrijeme Drugog svjetskog rata eksperimentrali s potpuno novim konstrukcijama letjelica, pa postoje i podaci su pokušavali  napraviti leteći tanjur.
Da je ovu tehnologiju prisvojila američka vojska, ali i Sojveti i da se i dalje čuva kao tajna, postoje također špekulacije onih koji su ovu temu proučavali. Više nije tajna da su najveći njemački istraživači baš ovih projekata, nakon rata krišom prebačeni u SAD tajnom operacijom “Paperclip”. Nalog za ovaj transfer dao je predsjednik Truman. Cilj je bio da se iz njemačkih mozgova izvuku sva moguća znanja za izradu najmoćnijeg oružja. U američkoj vojnoj bazi Fort Bliss u Teksasu radilo je u jednom trenutku čak 118 njemačkih raketnih stručnjaka, kao i inženjera koji su radili na letećim tanjurima.


Ipak, ono što će najviše iznenaditi sve one koje tragaju za istinom o letećim tanjurima je fizički princip koji ove letilice koriste za letenje, jer se on bazira na potpuno drugačijem tumačenju i primjeni prirodnih sila.


Najveća maska za istinu je i Einsteinova teorija relativiteta i njegovo vjerovanje da je svjetlost najbrža i nedostižna, te da su vrijeme i prostor zakrivljeni. Nobelova nagrada i mediji načinili su od Einsteina genijalca, iako je on u znanstvenim krugovima oduvijek smatran običnim šarlatanom. Einstein se klonio najvećeg broja znanstvenika toga vremena vješto izbjegavajući svaku stručnu raspravu. Njegovo ime i ideje isticali su drugi.


“Na pragu smo 21.stoljeća, ali naše razumijevanje porijekla inercije, mase i gravitacije i dalje ostaje isto kakvo je bilo vijekovima – jedna velika zagonetka”, napisao je listopada 2000. Veselin Petkov  u svom radu: “Da li fizika 20.stoljeća ima načina da otkrije prirodu  inercije i gravitacije?"


Ovi fizički principi su većini ljudi, čak i fizičarima, i danas zagonetni. Razlog za ovo je višedesetljetno skretanje pažnje znanstvenika, koji proučavaju fundamentalne prirodne zakone, na sasvim suprotnu stranu. Razlog je - politika kontrole uma. Jer, ukoliko se neka tehnološka rješenja zataškaju, a teorijske postavke fundamentalne fizike namjerno iskrive, čitave generacije znanstvenika praktično uče fiziku na pogrešnim temeljima tako da nikada ne uspijevaju uhvatti pravu nit koja bi sve lako  povezala.

Tako pravo znanje imaju samo odabrani - Iluminati (prosvijetljeni). Njihovi predvodnici su u krugovima Židova.


LETEĆI TANJUR KAO MOĆNO ORUŽJE


Danas je malo poznato da je 25. veljače 1942. iznad Los Angelesa viđen neidentificirani leteći objekt što je tada izazvalo veliku uzbunu i masovnu paniku. Američka vojska je zamračila čitav grad i na objekt u zraku je ispaljena kanonada iz protuavionskog oružja. Šrapneli su padali usred grada. Moćni vojni reflektori su dugo pretraživali nebo svjetlosnim snopovima i "uhvatili" ono što se vidi na slici lijevo. O uzbuni su izvjestile i novine. Nikada kasnije nije objašnjeno kakva je letjelica bila u pitanju i je li  srušena.

Britanski pilot  Keneth Arnold je leteći iznad Pacifika iz pravca sjeverozapada vidio 1947. neobičan leteći objekt koji je nakon spuštanja na zemlju skicirao. Nitko do tada ništa slično nije vidio. Mnogo godina kasnije ispostavilo se da je Arnoldov crtež po sjećanju bio prilično vjerna ilustracija letjelice s jednim krilom u obliku slova "V" njemačkih dizajnera  braće Horten nazvana Horten parabola. Ali, ova letjelica sigurno nije bila vrhunac njemačke zrakoplovne tehnologije. Vrhunac je mogao biti samo leteći tanjur. Navodno, jedan od suradnika braće Horten, koji je ostao anoniman i nakon rata otišao u SAD, otkrio je i skicu jednog njihovog projekta – letjelice u obliku diska. Ova skica, međutim nema nikakve potpunije tehničke detalje.


O tajnim njemačkim projektima na izradi letećeg tanjura prvi je pisao Rudolf Lusar u svojoj knjizi “Njemačka tajna oružja Drugog svjetskog rata” iz 1950. Lusar je bio major u njemačkoj vojsci u tehničkoj jedinici. Na osnovi njegovih podataka i mnogi drugi autori su kasnije pokušali, na osnovi parcijalnih informacija, da saznaju nešto više o tome. Iz svih ovih izvora danas znamo da su najveći njemački mozgovi angažirani na tome bili braća Horten, Rudolf Šriver, Richard Mite, Viktor Šauberger,  Jozef Andreas, Artur Sak...
Neki su bili samo idejni tvorci, a neki su projekte razvijali dalje, a postoje i informacije, veoma šture, o uspješnim testiranjima. Ali, do preciznih podataka je i nakon 60 godina nakon rata nemoguće doći. To je i danas, izgleda,  najčuvanija tajna na svijetu. Ali, ima mnogo špekulacija.


Još prije dolaska Hitlera na vlast pojedina njemačka tajna društva kao “Tule”, “Vril”, “Geštaltisti”, “Ljudi Crnog Kamena”, svi koji su zapravo i sudjelovali u stvaranju nacističke ideologije, bili su opsjednuti pravljenjem superiorne letjelice koja bi radila na principu implozije - drevnog učenja o božanskoj sili koja je čisti dar prirode i u potpunom skladu sa njom. Da ove ideje potiču iz židovskih krugova, jako je logično, ako znamo da i danas Židovi imaju kontrolu nad radom NASA i kompanije Lockheed Martin koja je glavni proizvođač letjelica za NASA. Ovo je otkrio povjesničar Avro Menhetn.


Financiranjem njemačkog Trećeg raicha i njenoj dugoj i temeljitoj vojnoj pripremi za rat, ukazala im se prilika da neke od ovih zamisli pokušaju realizirati. Vodeći nacistički lideri su bili pripadnici katoličke crkve, dok su stvarni nacionalisti i patrioti koji su uvučeni u ovu perfidnu ideologiju Trećeg raicha, stradali. Posebno oni protestantske vjere. Dakle, Treći raich nije bio projekt njemačkih nacionalista, već internacionalista u cilju rušenja Njemačke i stvaranja Novog Svjetskog Poretka. Nakon rata oni su se prebacili u SAD, koloniju katoličke crkve.


Hitler je doveden na vlast kao član društva “Tule” i neka saznanja o ovim tajnim učenjima je očito imao. Prije nego što je doveden na vlast, kao i sve političke marionete, bio je na obuci u Londonu, gdje je vjerojatno podučen u držanju primamljivih političkih govora. Zato se jako interesirao za jednog  pametnog i radoznalog prirodnjaka, filozofa i izumitelja koječega, Austrijanca, Viktora Šaubergera.
Upravo za njegovo ime se vezuje prva uspješna konstrukcija letećeg tanjura nazvanog Repulsin.

Napravljena su dva prototipa: Repulsin A i Repulsin B.


REPULSIN VIKTORA ŠAUBERGERA

Šauberger je bio neobično sličan Tesli u svojim, za to vrijeme, vrlo originalnim razmišljanjima koja su osim poznavanja prirode, jer je poticao iz obitelji gdje su vijekovima svi bili šumari, bio veoma samouvjeren i sklon tumačenju svijeta - jednostavno proučavanjem prirodnih fenomena. Prirodu je smatrao savršenom kreacijom.


Posebno ga je fascinirala voda, o kojoj je razvio zanimljivu teoriju razlikujući naelektriziranu - živu vodu i vodu bez elektriciteta koju je smatrao - mrtvom. Iz ovih razmatranja potiče i kasnije otkriven efekt Kvanda (Coanda), po kome se voda savija oko zaobljene površine po kojoj teče. Recimo, mlaz iz slavine pod koji stavimo ispupčeni dio grabilice, zaokrenut će se u pravcu zakrivljenosti grabilice, umjesto da nastavi teći u pravcu zemljine sile teže.


Šauberger je slijedio ideje Johana Keplera i znao je za tajna učenja za koja su mogli znati samo “odabrani”. To je bilo znanje o korištenju implozije, umjesto eksplozije (na kojoj je bazirana današnja savremena tehnika). Eksplozija oštećuje prirodu i razara je, dok je princip implozije zasnovan na izvlačenju sile iznutra iz postojeće materije i energije i njeno djelovanje na svijet.

Kod eksplozije energija se oslobađa i izlazi, dok se kod implozije energija pokreće, ali se ne oslobađa.


Sve ovo moramo napomenuti kako bi se shvatio princip rada letećeg tanjura kada je prvi put konstruiran. Vizionarstvo, ali i sudbina  Šaubergera je gotovo identična Teslinoj. I o jednom i o drugom geniju tek danas se otkrivaju neki detalji.

Tesla  i Šauberger su bili praktičari i eksperimentatori, a ne samo teoretičari i obojica su doživjeli težak sukob interesia korporativng biznisa koji koristi svoje tajne službe i špijune da bi se dočepao tehničkih inovacija. Izumitelji koji se ne pokore i ne rade isključivo u njihovu korist- bivaju odbačeni, opljačkani, čak i ubijeni.


Šauberger je kasnije napisao i knjigu “Naš  besmislen mukotrpan rad  - izvor svjetskih kriza”. Ova knjiga već u samom naslovu govori o tome kako je današnji svijet razvijen s pogrešnim umovima, pogrešnim shvaćanjem svemira, materije, energije, prirode..., što se, logično, odražava i na ljudsku zajednicu koja, vjerovao je Šauberger, mora biti u skladu s principima na kojima je organiziran čitav svemir da bi funkcionirala. Brojni ratovi su dokaz da je ljudska zajednica u suprotnosti s prirodnom ravnotežom. Čini se da jedina ravnoteža već vijekovima postoji samo kod vladara iz sjene.


Hitler je pozvao Šaubergera 1934. u Berlin gdje ga je primio u namjeri da mu ponudi da radi za Treći raich.
U razgovoru s Hitlerom je prisustvovao i proslavljeni znanstvenik Maks Plank, koji se smatra ocem kvantne fizike.  Kada je Šauberger izložio svoju filozofiju da znanost uvijek mora biti usklađena sa prirodom, uključujući i opasku da Geringova ideja o pokoravanju svijeta od strane Velikog Trećeg raicha može biti veoma kratkog vijeka umesto da traje tisuću godina, Hitler se uznemirio, a dva SS agenta su Šaubergera vidjela kao neprijatelja. Stajalište Maks Planka je bilo da “znanost nema nikakve veze sa prirodom”.

Šaubergera to nije uplašilo i vratio se u Austriju bez namjere da sa Trećim raichom na bilo koji način surađuje.



Međutim, čim je Austrija anektirana (ožujak 1938.) SS je riješio da se Šaubergeru osveti. Mobiliziran je u vojsku iako je tada imao 58 godina i natjeran je raditi na razvoju novog oružja - zapravo letećeg tanjura. Njegov rad je nadzirao lsam Himler.
Tako je 1940. Šauberger počeo raditi u Beču na konstrukciji Repulsine, diskoidnog motora, uz pomoć austrijske Kertl kompanije.


On je patentirao to kao svoju ideju 4. ožujka 1940. Prijavljen je zbog toga SS-u i smješten je u ludnicu. Tada je natjeran da radi za “Meseršmit” na vortex tekućem rashladnom sustavu za avionske motore i kompaniju “Heinkel”.
Da napomenemo i da je čuveni Ernst Heinkel, koji se smatra izumiteljem mlaznih motora, na prevaru stekao uvid u nacrte za mlazni motor koje je radio Šauberger, i koji je o tome pisao u jednom pismu svom sinu. Hajnkel je kasnije te ideje tehnički razvijao i dorađivao, ali nikada nije otkrio odakle mu  početna ideja. Tako je pravi “otac” tehnologije mlaznih motora u stvari Šauberger, koji je ideju dobio proučavajući mlaz vode. Prvi prototip mlaznog motora Heikela eksplodirao je jer on, vjerojatno, nije najbolje shvatio do kraja ideju.

Šauberger je još prije Drugog svjetskog rata  izjavio da izuzetno brz supersonični avion treba biti oblikovan kao tijelo ribe iz dubokog mora. Danas ovaj oblik podržavaju američki "stealth" avioni. B2 upravo nalikuje modelu poznatom kao Horten parabola. Kako su Amerikanci kopirali njemačku tajnu tehnologiju, ili bolje kako su je dalje razvijali, možete vidjeti ovdje.


Prvi model letećeg tanjura "Repulsin A" bio je napravljen od bakra promjera 2.4 metra. Kada je prvi put pokrenut njegov motor, tanjur je naglo poletio, udario u krov hangara i razbio se.


Njemačka tajna policija SS, koja je nadzirala ove radove, smatrala je da je Šauberger namjerno sabotirao stvar.
Obustavili su daljnje eksperimente i otpustili Šaubergera, a  agenti su pokupili svu tehničku dokumentaciju i odnjeli je na neko drugo mjesto radi daljnjeg proučavanja.


S obzirom da je iz povijesne revizije Drugog svjetskog rata danas vidljivo da su Hitlera i čitav nacistički aparat financirali američki i internacionalni bankari pod kontrolom katoličke crkve odnosno Židova i porodica Rockefeler, Šif, Rotchild..., vjerojatno je da su i SS agenti radili direktno po njihovim naredbama, te je i ova dokumentacija nakon rata dospjela preko agenata CIA do Židova i Pentagona.


Nakon rata, Šauberger je namamljen, preko agenata CIA-e, u SAD. Tu je prisiljen potpisati ugovor s jednom američkom kompanijom. (Je li iza toga stajao Lockheed Martin?) Ugovor je bio na engleskom jeziku (iako je on znao samo njemački) prema kojem kompanija preuzima sva autorska prava za nazive njegovih izuma, nacrte i dizajn za leteći disk.  Onda je vraćen u Austriju i tu je, nakon  nekoliko mjeseci, 1958. umro.


Godine 1942. napravljen je novi model Repulsin B s motorom koji je SS htio koristiti za svoju bio-podmornicu koju je Šauberger nazvao “Forelle” (pastrva), jer je po obliku djelovala kao pastrva s otvorenim ustima. Ovaj model je vjerojatno uspješno i testiran 1942.

Isti tajanstveni izvor, koji je tvrdio da je radio s braćom Horten, otkrio je da je testiranje jednog modela letećeg tanjura obavljeno 1942. godine na poligonu kod Praga. On je to samo čuo od onih koji su tamo bili. Pretpostavlja se da je to bio model Repulsin B.
Do podataka o ovome je nemoguće doći jer je u vrijeme testiranja čitava okolina bila strogo pripremljena i nitko tko je bio u blizini baze, ni vojnici, ni civili,  nije  mogao gledati. Prozori na svim objektima bili su zasjenjeni. Nije bilo izuzetka, pa tako nije bilo ni svjedoka, osim nekolicine ljudi na testu.


Po svjedočenjima ovog anonimnog izvora mogao se čuti samo zaglušujući izuzetno jak rad motora, jer je letilica imala 5 motora – tri za podizanje i dva  za pogon unaprijed.
Navedeni disk je, navodno, izvršio uspješno uzlijetanje i slijetanje.
Rad na Repulsinu B nastavljenjen je i nakon 1942. u tehničkom sveučilištu za Inženjering u Riosenhugel-u u Beču.


Kada je shvaćeno da Šaubergerov motor sa turbinama može ubrzavati cijeli stroj, kako se on penje više i više u zrak s potiskom od 10.000 (KS) jednostavno kretanjem zraka, SS je odbacio ideju da Šaubergerov motor primjeni na bio-podmornicu. Pokazalo se efikasnijim da se njime poboljša rad na tajnom Flugkreisel-u na kome je od 1941. radio  Rudolf Šriver.


Repulsin B je radio, ali je letjelica bila nestabilna. Ovaj problem je trebao riješiti tim koji je predvodio Rihard Mite i to ugradnjom dijelova koji su se oslanjali na mlaznu tehnologiju. Radovi su obavljani na poligonu Breslau sa ljudima iz Heinkel – BMW kompanije 1942 i 1943. Vjeruje se da je Rihard Mite samo unaprijedio Repulsin tip letjelice.

Evo što kaže Britanac Tim Metjus koji se desetljećima bavi letećim tanjurima:
“U svakom slučaju u Pragu je načinjen značajan napredak koji je fokusiran na aerodromu  Gbel. On i danas postoji u Češkoj kao muzej zrakoplovstva i nalazi se na mjestu gdje su testirani  njemački diskovi”.


Metjus kaže da mu je čovjek iz arhiva muzeja rekao da su svi njemački projekti i informacije o njima pokupljeni još 1945. Od tada im se gubi svaki trag.


Najznačajniji projekt je bio, vjerojatno, konstrukcija takozvanog disk-aviona.
“Najbolja evidencija koja se odnosi na postojanje ovih disk-aviona je konstrukcija letjelica “Versuchs 7” i “Versuchs 8” (V7/V8), o čemu je pisao i njemački časopis "Flugzeug", veljače 1989. Tu su opisani detalji koji se odnose na ove disk-avione po svjedočenju jednog očevica na aerodromu Gbel”.


Ovaj poligon kod Praga su Sovjeti zauzeli oko 10 .svibnja 1945. Izvjesno je da su Saveznici imali dosta informacija o njemačkoj naprednoj zrakoplovnoj tehnologiji o čemu je Metjus napisao i knjigu “NLO OTKRIĆE”.


Malo se zna o visokim performansama ovih letjelica, na osnovu izjava svjedoka, osim onoga što je javno iznio zrakoplovni kapetan Rudolf Šriver u nekoliko njemačkih novina 1950.
“Šriver kaže da su nacrti bili ukradeni za napravu koju je on nazvao “leteća čigra” prije propasti Njemačke i tvrdi da bi naprava  bila u stanju letjeti brzinom 2600 mph (milja na sat) u radijusu od 4000 milja. U članku kaže da bi bio spreman izgraditi jedan za potrebe US u roku od 6 do 9 mjeseci”, piše u knjizi “UFO Crash At Aztec” autora Bila Stajnmana, 1987.


O letećoj čigri više možete vidjeti ovdje

Što se sa ovim dogodilo nakon rata?  Vjeruje se da su Rusi i Amerikanci imali dogovor da ne obaraju ni jedan disk i da ne bombardiraju njemačke pogone za istraživanje, jer navodno, nisu predstavljali prijetnju, za razliku od pogona u Pinemunde gdje su se konstruirale i sklapale njemačke rakete i gdje je radio Verner fon Braun.

"Eventualni ishod rata bio je izvjestan i obje strane su htjele ovu tehnologiju kao prioritenu", tvrdi Metjus.

Metjus veruje da je došlo do sporazuma između Sovjeta i Amerikanaca i da su i jedna i druga strana došle do podataka o ovoj tehnologiji.


Ipak, zapanjujuća činjenica je da su sve biljleške o ovim istraživanjima tako dobro skrivene od obje strane da predstavljaju tajnu i 60 godina nakon rata. Nije li to samo dokaz da obje strane kontroliraju isti mozgovi? Ni danas nije poznato kakvu je ulogu u ovome odigrao baron Viktor Rotšild , koji se jako zanimao za naprednu tehniku i za koga se vjeruje da je bio agent KGB-a. Ova služba i danas upravlja Rusijom.


Tehnologija izrade letećeg tanjura je vjerojatno dalje usavršavana. S tim su išle i brojne probe, koje su očevici tumačili kao NLO fenomen.

Leteći tanjur snimljen 1964. iznad SAD.


Tako je i američki pilot, Milton Tores, koji danas ima 77 godina, nedavno otkrio višedesetljetnu vojnu tajnu, da je u vrijeme “Hladnog rata” iznad Engleske , kao pilot RAF-a imao susret s jednim NLO-om i da mu je naređeno da puca.

Bliski susret se dogodio u svibnju 1957. “Meta je bila ogromna, gotovo kao nosač aviona i veoma laka za gađanje”, prisjeća se Tores. On je sa svojom eskadrilom uzletio nakon alarma s namjerom da leteći objekt istraže i unište. Ali, NLO ga je po indikaciji koju je imao na radaru pretekao brzinom od oko 900 milja na sat. Tores kaže da je prema toj letjelici on putovao brzinom vagona koji tegli ugljen. I, naravno, pobjegao mu.
Kasnije mu je naređeno da o incidentu nikome ne govori.


Dr. Rihard Mite i njegov tim došli su nakon Drugog svjetskog rata u Kanadu. Tamo su radili na dizajnu letećeg tanjura za kompaniju  “A.V. Roe” na zajedničkom američko- kanadskom projektu koji je službeno proizvodio samo funkcionalne “hovercraft tanjure”. Mnogi istraživači NLO-a smatraju da je ovaj projekt imao za cilj samo odvraćanje pažnje od onogo što se stvarno negdje na drugom mjestu u tajnosti radilo.
Pretpostavlja se da je dr. Rihard Mite u stvari trebao napraviti letjelicu za vertikalno podizanje i spuštanje VTOL (Vertical Take Off and Landing) u obliku diska, baziranu na njegovim njemačkim radovima na sroju nazvanm “stroj radijalnog protoka”, označenog najprije kao super tajni projekt nazvan “PROJEKT SREBRNA BUBA” ili “PROJEKT Y”. Cilj je bio da se za vojne potrebe napravi izuzetno brz disk presratač. Otkriveni papiri o tome datiraju iz 1955. godine.

Brzina koju leteći tanjur može dostići i za današnju poznatu tehnologiju je zaista nepojmljiva.

Haunebu I model je prvi njemački tanjur koji je, navodno, testiran još 1934. Poletio je 60 metara u zrak, da bi ga pilot onda jedva spustio i uspio pobjeći prije nego što se tanjur potpuno raspao. Kasnije je napravljen Haunebu II i to je 1944. najviše testiran njemački tanjur.

Model Haunebu III je, navodno, napravljen u veličini od 70 metara u promjeru. Trebalo je izgledati ovako. Nije poznato šta je sa njim bilo.

Iz ovih modela su dalje razvijane Vril letjelice, također testitrane. Na slikama je model VR7.

Gdje su nestali svi ovi modeli i gdje se danas čuvaju, javnosti nije poznato.


Napisala: Ivona Živković

O autoru
Danijel Folnegović
Author: Danijel FolnegovićWebsite: http://fx-files.comEmail: Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Owner
Danijel Folnegović je oduvijek bio zainteresiran za sve što ima veze s paranormalnim. Zarazio se time tamo davne 1993. gledajući prvu epizodu serije Dosije X. Voli pisati o bilo ćemu zanimljivom od NLO-a, vanzemaljaca, teorija urote, teorije o drevnim vanzemaljcima i nerješenim misterijama. Također, ima strast prema SF serijama i filmovima, ali i nogometu. Pokretač je ove stranice i brine o njenom neometanom radu. Povremeno se pojavljuje kao gost u nekim TV i radio emisijama.
Nedavni članci:

Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno