Četvrtak 19 Rujan 2019
×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 62

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Znanstveni radovi

LEONIDI - KIŠA METEORA - Zvijezde padaju

09 Ožu 2009
(Reading time: 4 - 8 minutes)

Korisnička ocjena: 5 / 5

Zvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivnaZvjezdica aktivna
 
U studenom zaželite želju – padaju zvijezde!


Svake godine se u neposrednoj blizini Zemljine površine, u svemirskim mjerama, događa nekoliko veličanstvenih pojava kad skupine zvijezda padalica prodiru u našu atmosferu. Oko 17. i 18. studenog nebeski je svod prošaran Leonidima.

Ovisno o položaju u kojem se Zemlja nalazi u odnosu na Leonide, određeni dijelovi planeta mogu doista uživati u veličanstvenom prizoru. Jasno se i često vidi kako zvijezde padaju. Ove godine nebesku je predstavu u noći s petka, 17., na subotu 18. studenog moglo pratiti stanovništvo Zapadne Europe.

U to vrijeme doseže se vrhunac kiše meteora Leonida. Svakog sata možemo svjedočiti nekolicini padajućih zvijezda. Nekih godina se može vidjeti dramatični pljusak tijekom kojeg pada više meteora svake minute.

kliknite na read more....

Budući da je čovjek oduvijek impresioniran nebeskim pojavama, i kiša meteora izaziva golemo zanimanje. Srebrni tragovi na nebu ostavljaju trag i kod zanesenog promatrača u kojem se bude iskonske emocije strahopoštovanja prema nepoznatim moćima svemira.



Zanimljivosti o Leonidima


Većina zvijezda padalica u godišnjoj kiši meteora Leonida su rezultat sićušnih djelića materijala, veličine zrna graha, koji su otpali s kometa i putovali svemirom stoljećima. Leonide 'ispaljuje' komet Tempel-Tuttle .

Svake 33 godine, Tempel-Tuttle završi cjelokupnu putanju oko Sunca pa izlazi iz Sunčevog sustava. Svake godine kad presiječe Zemljinu orbitu, on ostavlja svoje tragove, nikad na posve istom mjestu. Tako se trag s godinama širi, pa kad Zemlja kroza nj prođe, u njenu atmosferu ulijeću djelići otpali s kometa i stvaraju se određene aktivnosti koje možemo vidjeti u nekoliko noći oko vrhunca kiše Leonida.

Djelići traga nazivaju se meteoroidima, a kad oni uđu u atmosferu, svjetlosni fenomen koji se nastaje naziva se meteorom. Dakle, padajuća zvijezda nije komad nečega, već fenomen. I nije zvijezda. Meteorit je, da završimo priču o zvjezdanom žargonu, meteoroid koji je preživjeo put kroz atmosferu i pao na Zemlju.

Materijal od kojeg su sazdani Leonidi je pahuljast. Lako se raspada i nestaje. Leonid nema šanse doseći površinu.

Za razliku od Zemlje, Mjesec nema atmosfere pa njegova površina dočeka svaku kišu meteora. Sa Zemlje je teleskopski uhvaćena slika Leonida kako eksplodiraju na površini Mjeseca. Čini se nevjerovatno s obzirom da Leonidi jedva dosežu veličinu pikule, a obično su i manji. Odgovor je u njihovoj brzini. Oni toliko brzo putuju u odnosu na Zemlju i Mjesec, da im je udarac prema jedinici mase 10 000 puta veći od eksplozije dinamita.

Još 1833. Amerikanci su dočekali Leonide u strahu od smaka svijeta. Naime, tada još nije postojalo objašnjenje za tu pojavu, a nekoliko je sati kišilo tisuće meteora, što je više zvijezda padalica u nekoliko minuta, nego što inače osoba ima prilike vidjeti za cijelog života. Nebo je bilo toliko svijetlo da su se ljudi budili iz sna.

Dok tražite Leonide, razmislite o onome za čim tragate. Za sitnim djelićima primordijalnog materijala skupljenog u kataklizmi rođenja našeg Sunčevog sustava. Leonidi su komadići kometova repa, a znanstvenici misle da su se kometi oformili u doba stvaranja solarnog sistema, prije kojih 4,6 bilijuna godina, kad se Sunce kondenziralo iz oblaka hidrogena, helija i prašine. Temple-Tuttle se izgradio iz ostataka koji su otada vrludali oko Sunca.

Kometi poput Tempel-Tuttlea katkad udaraju o Zemlju. To je događaj kojem ne želimo svjedočiti i vjerovatno nećemo. Trenutno nisu poznati kometi niti asteroidi koji bi kolidirali s kursom Zemlje. Kako sada stvari stoje, nijedan neće udariti još mnogo vremena. U međuvremenu, Leonidi (i svaki meteori) su vrlo zanimljivi znanstvenicima. Oni su posljednjih godina upotrebljavali letjelice da ih istraže iz blizine.

I što su pronašli? Sjeme života. Kemijske indikacije biološke aktivnosti koja je mogla u davna vremena peživjeti unutar kometa tijekom kakvog zarona u Zemljinu unutrašnjost. Na neki daleki način, moguće je da smo povezani s tim svjetlosnim prugama koje krase ranojutarnje nebo svakog studenog.

Što su zvijezde padalice?


Zamislite tenisku lopticu koja prohuji brzinom od 50-ak tisuća kilometara na sat. Toliki je odnos veličine i brzine meteora. Iako su neki veći od teniskih loptica, većina ih je poput zrna pijeska. Veći meteori su katkad komadići asteroida ili drugog planeta.

Kad zarone u atmosferu, meteori su izloženi izuzetno visokoj temperaturi od čega svijetle. No, to se ne događa od trenja, kao što većina ljudi misli. Meteor tlači zrak pred sobom. Zrak se zbog toga grije, a od zraka i meteor.

Zahvaljujući intenzivnoj vrućini većina meteora ispari, stvarajući ono što nazivamo zvijezdama padalicama. Neki veliki meteori se rasprsnu, uzrokujući jarki sjaj poput vatrene lopte i eksploziju koja su čuje na udaljenosti pedesetak kilometara. Kad meteori padnu na Zemlju, nazivaju se meteoritima. Neki su meteori komadići otpali s asteroida, a drugi, obična svemirska prašina, odbačeni su od kometa.

Hoće li se objekt raspasti, ovisi o njegovom sastavu, brzini i kutu ulaska u atmosferu. Brži meteor podvrgnut je većem pritisku. Isto je i s meteorima sačinjenim od stijena u odnosu na one od željeza.

Meteor katkad eksplodira nad površinom, uzrokujući veliku štetu od eksplozije i vatre koja je slijedi. To se 1908. dogodilo nad Sibirom.

Vanzemaljski objekti koji padnu na tlo, dvostruko usporeni od trenutka ulaska u atmosferu, stvaraju kratere koji premašuju 12 do 20 puta njihovu veličinu. Krateri se na Zemlji formiraju kao na Mjesecu ili na stjenovitom planetu. Manji objekti tvore obične kratere poput zdjele, a veći udari stvaraju terasaste kratere sa središnjim vrhom, ili čak nekoliko vrhova, ako je udar doista jak.

Kad meteor dosegne Sunce, trag prašine izgara i ostaje u Sunčevoj orbiti. Kako Zemlja obilazi Sunce, prolazi kroz polje prašine i kamenja oko njegove putanje. Sitni dijelovi progore kroz atmosferu, stvarajući meteore i tako nastaju nekad vrlo intenzivne meteorske kiše.

Na onom djelu planeta gdje prvo sviće je rub putanje oko Sunca. Taj dio planeta lovi meteore koji su zaostali od kometa, a druga strana izlazi iz meteorske prašine. Zato je najbolje vrijeme za gledanje kiše meteora između ponoći i zore.

Povijest


U stara vremena, objekti na nebu bili su povezani s božanstvima i religijama. No, praznovjerna poimanja meteora potrajala su mnogo duže od ostalih svemirskih tijela.

Za meteorite se dugo smatralo da su darovi anđela. U nekim se, pak, kulturama smatralo da to bogovi pokazuju svoj bijes. Sve do sedamnaestog stoljeća vjerovalo se da su oni djelići olujnih nevremena, zbog čega ponegdje nose naziv olujno kamenje.

Tek oko 1807, nakon eksplozije vatrene lopte nad Connecticutom, kad je palo nekoliko meteorita, postavljena je teorija da su meteoriti djelići asteroida ili drugih planeta. Ta teza i danas drži vodu.

Jedan od najvažnijih meteoritskih događaja u skorijoj povijesti uništio je stotine četvornih kilometara siberskih šuma 30. lipnja 1908. godine. Svjedoci su opisali vatrenu loptu koja je prostrijelila nebom. Eksplodirala je, tvoreći vruće vjetrove i glasnu buku, protresla tlo tako da su popucala prozorska stakla u obližnjim selima. Malene čestice koje su raznijete po atmosferi osvjetljavale su noćno nebo danima. Niti jedan meteorit nije nikad pronađen pa su znanstvenici godinama bili uvjereni da je razaranje uzrokovano kometom. Danas je vodeća teorija da je riječ o meteoru koji je eksplodirao nad površinom.

Najveći meteor pronađen u SAD-u pao je na polje pšenice u Nebraski 1948. Svjedoci su opisali divovsku vatrenu loptu koja je svijetlila jače od Sunca. Meteorit je pronađen ukopan tri metra u zemlju. Bio je težak preko tone.

Najpoznatiji američki meteoritski krater je pogrešno nazvan Meteorski krater. Nalazi se u Arizoni. Rupa je duboka dvadesetak metara, a široka milju. To je bio prvi krater za kojeg je dokazano da je nastao meteoritskim udarom prije razdoblja između 20 i 50 tisuća godina.

Kome je pao komadić neba na glavu?


U cijeloj zabilježenoj povijesti čovjeka, niti jednu osobu nije ubio meteor. Ali bilo je nekoliko pogođenih, ili gotovo pogođenih ljudi i mnogo slučajeva štete nanijete životinjama i vlasništvu.

Primjerice, 30. studenog 1954. kućanica Ann Hodges iz Alabame je dremuckala na trosjedu kad ju je probudio 1,5 kilograma težak meteor koji je propao kroz krovište njene kuće, odbio se o komad namještaja i udario je u kuk, uzrokujući veliku masnicu.

9. listopada 1992. velika vatrena kugla je parala nebeski svod nad istočnim SAD-om, konačno se raspadnuvši na mnogo komada. Jedan od njih je udario u Chevrolet Michelle Knapp. Michelle je, začuvši udarac, istrčala na cestu i pronašla pod probušenim prtljažnikom svoga automobila 12 kilograma težak meteorit. Ako ste se upitali pokriva li to osiguravajuće društvo – odgovor je negativan. Ali za svoje staro i istrošeno vozilo, Michelle Knapp je dobila desetke tisuća dolara jer je odmah postalo kolekcionarski primjerak.

21. lipnja 1994. José Martín iz Španjolske se vozio sa svojom ženom nadomak Madrida kad mu je vjetrobransko staklo razbio kilogram i pol težak meteorit. Imali su tu sreću da je prošao točno kroz sredinu i udobno se smjestio na stražnjem sjedalu. Žena je prošla bez ogrebotine, a Joséu je slomljen prst.

Bilo je i incidenata u kojima su pogođene zgrade ili poginule životinje. 1860. je u američkoj državi Ohio poginuo konj pogođen meteorom. 1911. je u Egiptu ubijen pas. No, u odnosu na broj konja, pasa i kućanica ubijenih ili udarenih lepezom drugih predmeta, dolazi se do zaključka da je pogodak meteorom gotovo nevjerovatna mogućnost.

Izabrao: Danijel Folnegović

Izvor:

http://www.odisej.biz


Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno