Drevni gradovi pod pijeskom Gize
30 Pro 2008Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Kategorija: Izgubljene civilizacije
- Kreirano: Utorak, 30 Prosinac 2008 08:47
- Napisao/la folka09
- Hitovi: 14502
Plato Gize i stari Kairo ispresijecani su podzemnim prolazima, oknima, spiljama, jezerima i dvoranama u kojima se nalaze iznenađujući artefakti, ali to egipatske vlasti još nisu spremni ne otkriti javnosti.
Izgubljena povijest piramida
Da bi se u potpunosti shvatile tajne informacije u Bibliji, važno je shvatiti veličinu sustava podzemnih tunela i s njima povezanih prostorija koji se nalaze ispod površine platoa s piramidama, jer su se tamo razvili glavni elementi učenja Škole misterija. O onome što se događalo ispod pijeska prije nekoliko tisuća godina u današnjim knjigama o povijesti nema podataka, a to potvrđuju i otkrića do kojih se došlo tijekom posljednjih osamdesetak godina.
Oaza Fajum, tek nekoliko kilometara izvan granica Memfisa, neobično je zanimljivo mjesto. U toj bujnoj, plodnoj dolini, faraoni, koji su sebe nazivali «gospodarima kraljevskog lova», hvatali su ribu i divljač pomoću bumeranga.1 Jezero Moeris nekoć je graničilo s Fajumskom oazom, i na njegovim obalama nalazio se slavni Labirint za kojeg je Herodot rekao da ga «beskrajno zadivljuje». Labirint je sadržavao 1,500 soba i jednaki broj podzemnih prostorija u koje grčkom povjesničaru nije bilo dopušteno ući. Prema svećenicima Labirinta «hodnici su bili zbunjujući i zamršeni», kako bi bili sigurno mjesto za brojne svitke koji su navodno bili skriveni u podzemnim prostorijama. Ogromni kompleks posebno se dojmio Herodota, i on je o toj građevini pisao s divljenjem i poštovanjem:
Tamo sam vidio dvanaest pravilno raspoređenih palača, međusobno povezanih prolazima, koje su imale brojne terase i bile poredane oko dvanaest dvorana. Teško je povjerovati da su djelo ljudskih ruku. Zidovi su prekriveni reljefima, a svako je dvorište s velikim ukusom sagrađeno od bijelog mramora i okruženo kolonadom. Blizu ugla gdje završava labirint nalazi se piramida, osamdeset metara visoka, s golemim isklesanim likovima životinja i s podzemnim prolazom kojim se u nju može ući. Iz vrlo pouzdanih izvora doznao sam da podzemne prostorije i prolazi povezuju ovu piramidu s piramidama u Memfisu.
Piramide u Memfisu bile su piramide u Gizi, jer je Giza izvorno bila zvana Memfis (vidi primjedbu «Giza je nekada bila Memfis» na Nordanovoj mapi iz djela Travels in Egypt and Nubia, 1757., na strani 152. prethodnog poglavlja).
Mnogi drevni autori potvrdili su istinitost Herodotovog opisa podzemnih prolaza koji povezuju piramide, i njihovi dokazi bacaju sumnju na pouzdanost tradicionalno predstavljene egipatske povijesti. Crantor (300. pr. Kr.) je tvrdio da su u Egiptu postojali nekakvi podzemni kameni stupovi s uklesanim podacima o pretpovijesti, i oni su tvorili redove duž prolaza koji su povezivali piramide. U svojoj poznatoj studiji O misterijima, posebno onima Egipćana, Kaldejaca i Asiraca, Iamblichus, sirijski predstavnik Aleksandrijske škole mističnih i filozofskih učenja, zabilježio je ove informacije o prolazu do Velike piramide koji vodi kroz tijelo Sfinge:2
Tragove tog ulaza, koji je danas zatrpan pijeskom i otpacima, još uvijek se može primijetiti među prednjim nogama klečećeg kolosa. Nekad je bio zatvoren brončanom kapijom čiju su tajnu bravu znali koristiti samo Magi. Čuvalo ju je javno poštovanje, i neka vrsta vjerskog straha održavala je njenu neoskvrnjenost bolje nego što bi to mogli naoružani čuvari. U utrobi Sfinge izdubljene su galerije koje vode do podzemnog dijela Velike piramide. Te su galerije bile tako vješto isprepletene na svom putu do piramide da se svatko tko bi tim prolazom krenuo bez vodiča postupno i neizbježno vraćao na početnu točku.
U drevnim sumerskim cilindričnim otiscima zabilježeno je da je tajno prebivalište Anunnakija bilo «jedno mjesto pod zemljom... do kojeg se dolazi kroz tunel, čiji je ulaz skriven pijeskom i onim što zovu Huwana... njegovi zubi poput zmajskih zuba, njegovo lice je lice lava.» Taj neobičan stari tekst, nažalost sačuvan u fragmentima, dodaje da «On [Huwana] nije u stanju ići naprijed, niti može ići natrag», ali oni su mu se prišuljali s leđa, i put do «Annunakijevog tajnog prebivališta» više nije bio blokiran. Sumerski zapis vjerojatno pruža opis Sfinge s lavljom glavom u Gizi, i ako je to golemo stvorenje sagrađeno kako bi štitilo ili skrivalo drevna stubišta i prolaze koji vode do podzemnih razina pod njim i oko njega, tad je njegova simbolika bila vrlo prikladna.
Lokalna arapska predaja iz 19. stoljeća tvrdila je da se ispod Sfinge nalaze tajne odaje s blagom ili čarobnim predmetima. Ta su vjerovanja imala podršku u zapisima rimskog povjesničara Plinija iz prvog stoljeća nove ere, koji je pisao da je duboko pod Sfingom skriven «grob vladara zvanog Harmakhis u kojem su golema blaga». Zanimljivo je da su samu Sfingu nekad zvali «Velika Sfinga Harmakhis koja čuva stražu od vremena Horusovih sljedbenika.» Rimski povjesničar Ammianus Marcellinus iz četvrtog stoljeća objavio je dodatne informacije o postojanju podzemnih tunela koji su, kako se čini, vodili do unutrašnjosti Velike piramide:3
Natpisi za koje su drevni tvrdili da su bili uklesani u zidove određenih podzemnih galerija i prolaza bili su napravljeni duboko u tamnoj unutrašnjosti kako bi se osiguralo da se drevna mudrost ne izgubi u potopu.
Rukopis kojeg je sastavio arapski pisac Altelemsani čuva se u Britanskom muzeju, i u njemu se spominje postojanje dugog, kvadratnog, podzemnog prolaza između Velike piramide i rijeke Nil, s nekom «čudnom stvari» koja sprečava pristup Nilu. Opisan je i sljedeći događaj:
U danima Ahmeda Ben Toulouna, družina je ušla u Veliku piramidu kroz tunel i otkrila u jednoj postranoj prostoriji otkrila pehar od stakla neobične boje i teksture. Dok su napuštali piramidu izgubili su jednog člana, i kad su se vratili da ga potraže, on se pred njima pojavio gol i smijući se rekao – «Ne slijedite i ne tražite me» - a zatim je otrčao natrag u piramidu. Njegovi drugovi primijetili su da je bio začaran.
Nakon što je čuo za neobični događaj pod piramidom, Ahmed Ben Touloun izrazio je želju da vidi stakleni pehar. Tijekom ispitivanja, napunili su pehar vodom i izvagali ga, zatim su ga ispraznili i ponovno izvagali. Povjesničar je zapisao da su «utvrdili da je jednake težine kad je prazan i kad je pun vode». Ako je kronika točna, nedostatak razlike u težini pruža posredni dokaz postojanja jedne izvanredne znanosti u Gizi.
Prema Masoudiu iz 10. stoljeća, mehaničke statue sa zadivljujućim sposobnostima čuvale su podzemne galerije ispod Velike piramide. Ovaj opis napisan prije tisuću godina podsjeća na kompjuterizirane robote kakvi se danas prikazuju u znanstveno-fantastičnim filmovima. Masoudi kaže da su automati bili programirani da budu netolerantni, jer su uništili sve «osim onih koji su se svojim ponašanjem pokazali dostojni propuštanja». Masoudi je tvrdio da su «pisani izvještaji o mudrosti i postignućima u raznim umjetnostima i znanostima bili skriveni duboko, kako bi bili sačuvani kao arhiv za dobrobit onih koji će ih kasnije moći razumjeti.» To je fantastična informacija, jer je moguće da su od Masoudijevog vremena naovamo «dostojne» osobe vidjele misteriozne podzemne odaje. Masoudi priznaje, «Vidio sam stvari koje čovjek ne može opisati zbog straha da ljudi ne posumnjaju u njegovu inteligenciju... pa ipak, ja sam ih vidio».
U istom je stoljeću drugi pisac, Muterdi, zabilježio jedan bizarni incident koji se dogodio u tijesnom prolazu ispod Gize, gdje je grupa ljudi ostala užasnuta vidjevši kako su jednog člana njihove družine zgnječila kamena vrata koja su, sama od sebe, iznenada izletjela iz zida prolaza i zatvorila hodnik pred njima.
Herodot je rekao da su mu egipatski svećenici izrecitirali staru predaju o tome kako su izvorni graditelji Memfisa «stvarali podzemne odaje». Zato najstariji zapisi spominju mogućnost postojanja neke vrste prostranog sustava prostorija ispod površine područja koje okružuje Sfingu i piramide.
Ti stari zapisi dobili su potvrdu kad je 1993. tijekom seizmičkog pregleda na nalazištu otkriveno postojanje velike šupljine. To otkriće je izneseno pred javnost u dokumentarnom filmu The mistery of the Sphinx (Zagonetka Sfinge), prikazanom pred publikom od 30 milijuna ljudi na televizijskoj postaji NBC kasnije iste godine. Postojanje prostorija ispod Sfinge dobro je poznata činjenica. Egipatske vlasti potvrdile su da je 1994. došlo do još jednog otkrića; to je iskapanje bilo najavljeno novinskim člankom pod naslovom «Zagonetni tunel u Sfingi»:
Radnici koji su obnavljali trošnu Sfingu otkrili su drevni prolaz koji vodi duboko u tijelo zagonetnog spomenika.
G. Zahi Hawass, upravitelj Spomenika Gize, rekao je da je nedvojbeno da je tunel vrlo star. Ipak, nameću se neka pitanja: tko je izradio prolaz? Zašto? I kamo on vodi...? G. Hawass je rekao da nema namjeru ukloniti kamenje koje zatvara ulaz. Tajni tunel prodire u Sfingu sa sjeverne strane, otprilike na pola puta između Sfinginih ispruženih kandži i njenog repa.4
Popularno vjerovanje da je Sfinga pravi ulaz u Veliku piramidu s iznenađujućom žilavošću održalo se do danas. To je vjerovanje bilo potvrđeno i 100 godina starim mapama koje su izrađivali masonski i rozenkrojcerski posvećenici, na kojima je Sfinga bila ornament što se nalazio iznad dvorane koje je zrakastim podzemnim prolazima povezana sa svim piramidama. Ti su crteži napravljeni po informacijama koje je izvorno otkrio navodni osnivač Reda Ružina Križa, Christian Rosenkreuz, koji se, prema vjerovanju, probio do «tajne odaje pod zemljom» i tamo pronašao biblioteku s knjigama punim tajnog znanja.
Skice su nastale na temelju informacija koje su posjedovali arhivari škola misterija prije nego što je 1925. počelo raščišćavanje pijeska koje je otkrilo skrivena vrata do davno zaboravljenih prijemnih dvorana, malih hramova i drugih podzemnih prostorija. (Ove mape uključene su u odlomak pod nazivom «Detaljni plan» na kraju knjige.)
Znanje škola misterija bilo je dopunjeno serijom izvanrednih otkrića 1935. koja su pružila dokaze za postojanje dodatnih prolaza i odaja koje se isprepliću ispod piramida. Mnoge stvari ukazuju na to da je kompleks u Gizi sagrađen s namjerom da bude struktura koja će izravno povezati Sfingu, Veliku piramidu i Hram Sunčevih ljudi, ispod i iznad zemlje.
Glavne vijesti
Među misticima ili pripadnicama škola egipatskih misterija, postojala je predaja koja kaže da je Velika piramida velika po mnogo čemu. Usprkos činjenici da se u nju nije ušlo do 820., tajne škole pretkršćanskog Egipta inzistirale su na tome da im je njena unutrašnjost dobro poznata. Neprestano su tvrdile da ona nije grobnica ili grobna komora bilo kakve vrste, osim što je imala jednu komoru za simboličku sahranu kao dio rituala inicijacije.
Prema mističkim predajama, u unutrašnjost se ulazi postupno i u etapama kroz podzemne prolaze. Navodno su se na kraju svake faze napredovanja nalazile različite odaje, a najvišu i konačnu fazu inicijacije predstavljalo je ono što se danas zove Kraljeva odaja.
Malo po malo, predaje škola misterija bile su potvrđivane arheološkim otkrićima, jer je 1935. utvrđeno da je postojala podzemna veza između Sfinge i Velike piramide, i da je tunel povezivao Sfingu s drevnim hramom smještenim južno od nje (kojeg danas zovu Hram Sfinge).
Kad se opsežni jedanaestogodišnji projekt raščišćavanja pijeska i morskih školjki što ga je poduzeo Emile Baraize približio svršetku 1935., počele su kružiti neobične priče o otkrićima do kojih se došlo tijekom projekta. Tema jednog magazinskog članka što ga je napisao i 1935. objavio Hamilton M. Wright bilo je izuzetno otkriće pod pijeskom Gize čije postojanje se danas osporava. Članak je bio popraćen izvornim fotografijama dobivenim od dr. Selima Hassana, vođe znanstvenog istraživačkog tima sa Sveučilišta u Kairu koji je došao do tog otkrića. U članku je pisalo:
Otkrili smo podzemni prolaz koji su drevni Egipćani koristili prije 5,000 godina. On prolazi ispod nasipa koji se proteže između druge piramide i Sfinge. Njime je moguće proći ispod nasipa od Keopsove do Kefrenove piramide. U tom smo podzemnom prolazu otkrili i očistili seriju vertikalnih otvora koji vode u dubinu više od 40 metara, s prostranim dvoranama i pobočnim komorama.
Otprilike u isto vrijeme, međunarodni mediji objavili su dodatne detalje o otkriću.
Podzemni kompleks izvorno je izgrađen između Velike piramide i Hrama sunčevih ljudi, jer je Kefrenova piramida bila kasnija i samo površinska građevina. Podzemni prolaz i njegove prostorije iskopani su u kompaktnoj, živoj stijeni – što je zaista izvanredan pothvat, uzme li se u obzir da je napravljen prije nekoliko tisuća godina.
Ovo nije kraj priče o podzemnim odajama u Gizi, jer su medijski izvještaji opisivali iskopavanje podzemnih prolaza između Hrama Sunčevih ljudi na platou i Hrama Sfinge u dolini. Taj je prolaz bio otkriven par godina prije objavljivanja ranije spomenutog članka.
Otkrića su navela dr. Selima Hassana i ostale da povjeruju i javno kažu da, dok je u vrijeme izgradnje Sfinge uvijek predstavljalo zagonetku, moguće je da je ona bila dio većeg arhitektonskog plana koji je bio namjerno usklađen i proveden zajedno s izgradnjom Velike piramide.
Arheolozi su u to vrijeme došli do još jednog velikog otkrića. Otprilike na pola puta između Sfinge i Kefrenove piramide otkrivena su četiri ogromna vertikalna otvora, širine tri puta tri metra svaki, koji vode ravno prema dolje kroz kompaktni vapnenac. Na masonskim i rozenkrojcerskim mapama zovu se «Campbellova grobnica», i taj «kompleks otvora» – kaže dr. Selim Hassan – «završava prostranom sobom, u središtu koje se nalazi još jedan otvor koji se spušta do velike dvorane na čijim se stranama nalazi sedam odaja». Neke od tih odaja sadržavale su goleme, zapečaćene sarkofage od bazalta i granita, visoke šest metara.
Istraživanje je išlo dalje i otkrilo se da u jednoj od sedam soba postoji i treći vertikalni otvor, koji se spušta duboko do jedne odaje na puno nižoj razini. U vrijeme njenog otkrića bila je poplavljena vodom, koja je djelomično prekrivala jedan bijeli sarkofag.
Ta odaja nazvana je «Ozirisova grobnica», i na lažnom televizijskom dokumentarcu u ožujku 1999. prikazano je kako je «otvorena po prvi put.». Kad je istraživao ovo područje 1935., dr. Selim Hassan je rekao:
Nadamo se da ćemo otkriti važne spomenike nakon što ispumpamo ovu vodu. Ukupna dubina ove serije otvora veća je od 40 metara, ili više od 125 stopa... Za vrijeme čišćenja južnog dijela podzemnog prolaza, otkrivena je izvanredno lijepa glava statue, koja je vrlo izražajna u svim detaljima lica.
Prema nekoliko različitih novinskih članaka iz tog vremena, statua je bila izuzetno lijepo izrađena bista kraljice Nefertiti, opisivana kao «predivan primjer onog rijetkog tipa umjetnosti inauguriranog za vrijeme vladavine Amenhotepa.» Nepoznato je gdje se danas nalazi ta statua.
U izvještaju su također bile opisane druge odaje i sobe ispod pijeska, sve međusobno povezane tajnim i ukrašenim prolazima. Dr. Selim Hassan otkrio je da ne samo da tamo postoje vanjske i unutarnje prostorije, već su također pronašli sobu koju su nazvali «Žrtvena kapela», koja je bila usječena u veliki kameni brijeg između Campbellove grobnice i Velike piramide. U središtu kapele nalaze se tri ukrašena okomita stupa koja međusobno tvore trokut. Ti stupovi su vrlo važan detalj u ovoj studiji, jer se njihovo postojanje spominje u Bibliji. Može se zaključiti da je Ezra, inicirani pisac Tore (oko 397. pr. Kr.), znao raspored podzemnih prolaza i odaja u Gizi prije nego što je napisao Toru. Taj podzemni tlocrt vjerojatno je bio izvor trokutastog rasporeda oko središnjeg oltara u Masonskim ložama. U djelu Židovski spomenici, Josephus je u prvom stoljeću napisao da je Enoch koji se spominje u Starom zavjetu sagradio podzemni hram koji se sastoji od devet odaja. U dubokom skloništu unutar jedne odaje s tri okomita stupa, postavio je trokutastu zlatnu ploču na kojoj je pisalo savršeno ime Božanstva (Boga). Opis Enochovih odaja bio je sličan opisu Žrtvene kapele pod pijeskom istočno od Velike piramide.
Jedno predvorje vrlo nalik grobnoj komori, ali «nesumnjivo prostorija koja je služila za inicijaciju i primanje»,5 pronađena je nešto dalje na platou bliže Velikoj piramidi i na gornjem kraju nagnutog prolaza, usječena duboko u stijenu na sjeverozapadnoj stani Žrtvene odaje (između Žrtvene odaje i Velike piramide). U središtu komore nalazi se četiri metra dug sarkofag od bijelog vapnenca iz Turaha i zbirka lijepih alabastrenih posuda. Zidovi su prekrasno ukrašeni prizorima, natpisima i amblemima s obiljem lotosovih cvjetova. Opisi alabastrenih zdjela i amblema s lotosovim cvjetovima zapanjujuće podsjećaju na ono što je sir William Petrie 1904. otkrio u hramu-radionici na vrhu brda Sinaja/Horeba.
Otkriveno je još podzemnih soba, odaja, hramova i hodnika, od kojih su neki imali okomite potporne stupove kružnog presjeka, a drugi profinjene reljefe s likovima boginja odjevenih u prekrasnu odjeću. Izvještaj dr. Selima Hassana opisivao je druge veličanstveno isklesane figure i mnoge prekrasno obojene frizove. Snimljene su fotografije, i jedan autor i istraživač koji ih je vidio, rozenkrojcer H. Spencer Lewis, zabilježio je da je bio «duboko zadivljen» tim slikama. Nije poznato gdje se danas nalaze ti rijetki primjerci umjetnosti i relikata, ali postoje glasine da su ih privatni kolekcionari prokrijumčarili izvan Egipta.
Navedeni detalji samo su dio onoga što se može pročitati u opširnom izvještaju dr. Selima Hassana kojeg je 1944. objavio Government Press iz Kaira pod naslovom Iskapanja u Gizi (10 svezaka). Ipak, to je tek djelić cijele istine o onome što se nalazi ispod piramida. U posljednjim godinama raščišćavanja pijeska, radnici su došli do najnevjerojatnijeg otkrića koje je zapanjilo svijet i privuklo pažnju medija iz cijeloga svijeta.
Arheolozi na čelu istraživanja bili su «zbunjeni» onim što su iskopali, i izjavili su da je to najljepše uređeni grad koji su ikada vidjeli. Pun je hramova, seljačkih kuća pastelnih boja, radionica, staja i drugih građevina, uključujući i plaču. Opremljen je podzemnim hidrauličnim vodovodnim sustavom, i imao je savršen sustav za odvodnju, kao i druge udobnosti modernog grada. Intrigantno pitanje koje proizlazi iz ovog otkrića je: gdje je taj grad danas?
Njegova tajna lokacija nedavno je otkrivena grupi odabranih ljudi, kojima je dana dozvola za istraživanje i snimanje grada. On se nalazi u ogromnom prirodnom sustavu spilja pod platoom Gize koji se proteže prema istoku ispod Kaira. Njegov glavni ulaz je u unutrašnjosti Sfinge, sa stubama uklesanim u kamenje koje se spuštaju do spilje ispod korita Nila.
Ekspedicija je sa sobom ponijela generatore i gumene čamce na napuhavanje, i otputovala niz podzemnu rijeku koja vodi do jezera širokog jedan kilometar. Na obalama jezera smjestio se grad, a trajno osvjetljenje pružaju mu velike kristalne kugle ugrađene u zidove i svod spilje. Drugi ulaz u grad otkriven je na kraju stuba koje vode do jedne koptske crkve u starom Kairu (Babilonu). Kako se može zaključiti iz priča Jashera i Enocha, ljudi «koji žive u Zemlji», iznesenih u Knjizi Postanka, moguće je da je izvorno ime grada bilo Gigal.
Ekspedicija je obavila snimanja i napravljen je dokumentarni film nazvan Odaje u dubinama (Chambers of the Deep), koji je nakon toga prikazan privatnoj publici. Početni je plan bio da se film prikaže pred širom javnosti, ali se zbog nekog razloga od toga odustalo.
Iz grada je donešen sferični kristalni predmet veličine loptice za bejzbol s velikim brojem izbrušenih ploha, i njegova mistična priroda demonstrirana je na nedavnoj konferenciji u Australiji. Duboko unutar ovog čvrstog predmeta nalaze se razni hijeroglifi koji se polako okreću poput stranica knjige na mentalni zahtjev osobe koja drži taj predmet. Taj zadivljujući objekt otkriva nepoznatu vrstu tehnologije, i nedavno je poslan na analizu NASA-i u SAD.
U povijesnim dokumentima zabilježeno je da je tijekom 20. stoljeća kod Gize i na brdu Sinaj došlo do nevjerojatnih otkrića o kojima se danas ne govori, a u Egiptu postoje brojne glasine o otkriću još jednog podzemnog grada u krugu od 45 kilometara od Velike piramide. 1964. je na području stare turske kraljevine Kapadokije otkriveno više od 30 ogromnih podzemnih gradova na više razina. Samo u jednom gradu nalaze se goleme spilje, sobe i hodnici, koji su, prema procjenama arheologa, bili boravište za više od 2,000 domaćinastava, i koji su pružali uvjete za život između 8,000 i 10,000 ljudi. Samo njihovo postojanje predstavlja dokaz da ispod površine Zemlje mnogi takvi podzemni svjetovi čekaju da budu otkriveni.
Službena poricanja
Zahvaljujući iskapanjima dr. Selima Hassana i modernim tehnikama pretraživanja iz svemira, tekstovi i predaje drevnih škola egipatskih misterija koje tvrde da čuvaju tajna znanja o platou Gize postali su vrlo prihvatljivi. Ipak, jedan od najzagonetnijih aspekata otkrića podzemnih objekata kod Gize je to što Egipatske vlasti i akademske institucije neprekidno poriču njihovo postojanje. Njihova opovrgavanja su tako uporna da je javnost počela sumnjati u tvrdnje škola misterija i vjerovati da se radi o mistifikacijama čiji je cilj privući posjetitelje u Egipat. Tipičan primjer stava akademske zajednice je priopćenje za javnost Harvardskog sveučilišta iz 1972:
Nitko ne bi trebao obratiti imalo pažnje na besmislene tvrdnje u vezi s unutrašnjosti Velike piramide ili navodnim prolazima i neotkopanim hodnicima i dvoranama pod pijeskom u okolini piramida što se mogu čuti od onih koji su navodno povezani s takozvanim tajnim kultovima i misterijskim zajednicama Egipta i Orijenta. Te stvari postoje samo u umovima onih koji nastoje privući tragaoce za misterijima, i što mi više poričemo postojanje tih stvari, to se javnost više navodi da povjeruje kako namjerno pokušavamo sakriti ono što predstavlja jednu od velikih tajni Egipta. Za nas će biti bolje da jednostavno ignoriramo sve te tvrdnje, umjesto da ih opovrgavamo. Sva naša iskapanja na području piramida nisu uspjela otkriti bilo kakve podzemne prolaze ili dvorane, hramove, spilje, ili bilo što takve vrste, osim jednog hrama povezanog sa Sfingom.
Akadamska zajednica smatrala je da je ovo prikladna izjava o ovoj temi, ali prethodnih godina davane su službene izjave u kojima se tvrdilo da ne postoji nikakav hram koji je povezan sa Sfingom. Tvrdnja da je svaki centimetar površine oko Sfinge i piramida bio ispitan temeljito i u dubinu bila je opovrgnuta kad je u pijesku otkriven hram povezan sa Sfingom, koji je kasnije i otvoren za javnost. Čini se da u vezi s pitanjima koja su izvan službene politike postoji skrivena cenzura čiji je cilj zaštititi istočne i zapadne religije.
Vječno goruće svjetiljke
Unatoč zadivljujućim otkrićima, očigledna je činjenica da je rana povijest Egipta i dalje velikim dijelom neistražena, i stoga predstavlja nepoznat teren. Zbog toga nije moguće sa sigurnošću reći na koji su način kilometri podzemnih prolaza i odaja ispod platoa Gize bili osvijetljeni, ali jedno je sigurno: osim ako drevni Egipćani nisu bili u stanju vidjeti u mraku, golema podzemna područja morala su nekako biti osvijetljena. Isto pitanje vrijedi i za unutrašnjost Velike piramide, a egiptolozi su se složili da se baklje nisu koristile, jer stropovi nisu bili zacrnjeni čađom od dima.
Iz onoga što je trenutno poznato o podzemnim prolazima ispod platoa s piramidama, moguće je utvrditi da postoji barem 4.8 kilometara prolaza 10 do 12 katova ispod razine tla. Zanimljivo je da se i u Knjizi mrtvih i u Tekstovima piramida spominju «Svjetlotvorci», a taj se izvanredan opis mogao odnositi na grupu ljudi odgovornu za osvjetljavanje podzemnih područja njihovih komplekasa.
Iamblichus je prepisao fascinantan izvještaj koji je bio pronađen na vrlo starom egipatskom papirusu čuvanom u jednoj džamiji u Kairu. Radi se o dijelu priče nepoznatog autora iz 100. g. pr. Kr. o grupi ljudi koji su uspjeli ući u podzemne prolaze oko Gize s namjerom da ih istraže. Evo kako su opisali svoje iskustvo:
Došli smo do jedne odaje. Kad smo ušli, automatski se osvijetlila svjetlošću iz cijevi duge poput ljudskog dlana [približno 6 inča ili 15.24 cm] i uske, koja je okomito stajala u jednom kutu. Kad smo se približili cijevi, zasjala je jače... robovi su se uplašili i pobjegli natrag putem kojim smo došli! Kad sam je dodirnuo, ugasila se. Pokušali smo sve kako bismo natjerali cijev da se ponovno upali, ali više nije stvarala svjetlost. U nekim su odajama svijetleće cijevi radile, a u drugima nisu. Razbili smo jednu cijev, i iz nje su iscurile kuglice srebrne tekućine koje su se brzo kretale po podu, sve dok nisu nestale u pukotinama između ploča [živa?].
Kako je vrijeme prolazilo, svijetleće cijevi su postupno prestajale raditi i svećenici su ih vadili i spremali u podzemno skrovište koje su posebno za tu svrhu izradili sjeveroistočno od platoa. Oni su vjerovali da je svijetleće cijevi stvorio njihov obožavani Imhotep, koji će se jednog dana vratiti i popraviti ih.
Rani Egipćani su u grobove svojih umrlih često stavljali upaljene svjetiljke kao žrtvu svojim bogovima ili da bi preminuli mogao pronaći put na «drugu stranu». U grobovima u blizini Memfisa (i u bramanskim hramovima u Indiji), pronađena su svjetla koja su radila u zapečaćenim odajama i posudama, ali bi se zbog naglog izlaganja zraku ugasile ili bi njihovo gorivo isparilo.6
Kasnije su Grci i Rimljani preuzeli taj običaj, i tradicija je postala široko prihvaćena – s mrtvima su se sahranjivale ne samo upaljene svjetiljke, nego i minijaturne reprodukcije pravljene od pečene gline. Neke svjetiljke su zbog zaštite stavljane u okrugle posude, i zabilježeni su slučajevi da je u njima pronađeno izvorno ulje koje je ostalo savršeno očuvano nakon više od 2,000 godina. Postoji obilje dokaza koji potječu od očevidaca da su svjetiljke gorjele kad su grobovi bili zatvarani, a kasniji su promatrači tvrdili da su i dalje gorjele kad su grobnice bile otvarane stotinama godina kasnije.
Mogućnost pripremanja goriva koje se može obnoviti jednakom brzinom kojom se troši bila je uzrok brojnih polemika među srednjevjekovnim autorima, i postoje brojni dokumenti u kojima su iznosili svoje argumente. Nakon pažljivog razmatranja dostupnih dokaza, čini se potpuno mogućim da su drevni egipatski svećenici-kemičari izrađivali svjetiljke koje su mogle gorjeti ako ne beskonačno, onda barem tijekom vrlo dugog vremena.
Brojni autoriteti pisali su vječno gorućim svjetiljkama, i W. Wynn Westcott procjenjuje da je broj pisaca koji su poklonili pažnju ovoj temi veći od 150, a H. P. Blavatska procjenjuje da ih ima 173. Dok se zaključci do kojih su došli razni autori prilično razlikuju, većina ih je priznala postojanje ovog fenomena. Samo je mali broj njih tvrdio da bi svjetiljke nastavile gorjeti vječno, ali mnogi su bili spremni priznati da bi mogle gorjeti stoljećima bez nadopunjavanja goriva.
Prevladavalo je mišljenje da su fitilji tih vječnih lampi bili napravljeni od usukanog ili ispletenog azbesta, kojeg su rani alkemičari zvali «salamanderova vuna». Čini se da je gorivo bilo jedan od rezultata alkemijskih istraživanja, i moguće je da se proizvodilo u hramu na brdu Sinaj. Sačuvano je nekoliko formula za pravljenje goriva za svjetiljke, i u dubokoumnom djelu H. P. Blavatske Isis Unveiled autorica je navela dvije složene formule prethodnih autora za gorivo koje «kad se pripravi i upali, gorjet će vječnim plamenom, i tu svjetiljku možete staviti na koje god mjesto želite».
Neki vjeruju da su legendarne vječne svjetiljke iz hramova vješto napravljeni mehanički trikovi, i ponuđena su neka prilično zabavna objašnjenja.
U Egiptu postoje obilne podzemne naslage asfalta i nafte, i neki su autori tvrdili da su svećenici kroz skrivenu cijev proveli azbestni fitilj do nalazišta nafte, a njega su pak spojili s jednom ili više svjetiljki. Drugi su smatrali da je vjerovanje da su svjetiljke u grobnicama gorjele vječno bilo posljedica činjenice da su u nekim slučajevima pare nalik dimu nadirale iz netom otvorenih grobnica. Družine koje su kasnije ulazile i pronalazile svjetiljke razbacane po podu pretpostavljale su da su one bile izvor tih para.
Postojale su neke dokazima dobro potkrijepljene priče o otkrivanju vječno gorućih svjetiljki ne samo u Egiptu, nego i u drugim dijelovima svijeta.
De Montfaucon de Villars dao je ovaj fascinantan opis otvaranja grobnice rozenkrojcera Christiana Rosenkreuza. Kad su braća ušla u grobnicu njihovog slavnog osnivača 120 godina nakon njegove smrti, otkrila su vječnu svjetiljku koja je blistavo svijetlila obješena o strop. «Tamo se nalazio kip u oklopu [robot] koji je uništio izvor svjetla kad je odaja otvorena.»7 Ovo je neobično nalik izvještaju arapskog povjesničara koji je tvrdio da su automati čuvali galerije ispod Velike piramide.
U jednom izvještaju iz 17. stoljeća spominje se još jedna priča o robotu. U središnjoj Engleskoj pronađena je neobična grobnica u kojoj se nalazio automat koji se pokretao kad bi uljez stao na određene kamenove na podu grobnice. U to je vrijeme polemika oko rozenkrojcera bila na svom vrhuncu, pa je zaključeno da je grobnica pripadala rozenkrojcerskom posvećeniku. Jedan seljak otkrio je grobnicu, ušao u nju, i otkrio da je unutrašnjost blistavo osvijetljena svjetiljkom koja je visila sa stropa. Kad je prišao svjetiljci, pod njegovom težinom ulegnulo se kamenje na podu i, iznenada, sjedeća figura u teškom oklopu počela se pomicati. Mehanički je ustala na noge i udarila po svjetiljci željeznom palicom, razbivši je i time djelotvorno spriječivši otkrivanje tajne supstancije koja je održavala plamen. Nije poznato koliko dugo je svjetiljka gorjela, ali u izvještaju se tvrdi da se radilo o priličnom broju godina.
1 Profesor Gaston Maspero, The Dawn of Civilization, 1901., str. 517
2 Histoire de la Magie; koja se dijelom temelji na Iambilichusovom djelu O misterijima, posebno onima Egipćana, Kaldejaca i Asiraca
3 Ammiani Marcellini Rerum Gestaruum Libri, Leipzig, 1875.
4 The Sydney Morning Herald, 11. listopada 1994.
5 Dr. Selim Hassan
6 Fame and Confession of Rosie-Cross, prijevod Thomasa Vaughana iz 1625.
7 Montfaucon de Villars, The Diverting History of the Count of de Gabalis, 1714.
IZVORI:
Izvadak iz 8. poglavlja njegove knjige The Secret in the Bible
u izdanju Stanford Publishing Group i Joshua Books
PO Box 5149 Maroochydore BC, QLD 4558 Australia
Web stranica: http://www.joshuabooks.com
http://www.svjetlost-online.com
Comments powered by CComment