KAKO STVARNO NASTAJE NAFTA?
07 Srp 2009Korisnička ocjena: 4 / 5
- Detalji
- Kategorija: Misterije - neobjašnjivo
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 38797
Kada je Thomas Gold profesor američkog Kornel sveučilišta, objavio svoju knjigu "Duboka vrela biosfera" (The Deep Hot Biosphere) za Amerikance i čitav zapadni svijet bila je to još jedna zanimljiva Goldova znanstvena špekulacija o nastanku života na Zemlji. Gold je već bio poznat kada je nakon mnogih osporavanja prihvaćena njegova teorija o postojanju neutronskih zvijezda.
Kao izuzetno kontroverzan mislilac bio je predlagač teorije "o konstantnom periodu" gdje je pokušao negirati postojanje vremena u relacijama početka i kraja, čime bi se i postanak Svemira tako sagledavao. Ova teorija se, međutim, i dalje odbacuje i umjesto nje općeprihvaćena je teorija o "Velikom prasku".
Moram priznati da mi se kao laiku uvijek više sviđala tvrdnja da je vrijeme statično, a da materija cirkulira prelazeći iz jednog oblika u drugi, te da je smrt samo nastavak života u drugačijem režimu prometa materije. Dakle, MI smo prolazni, a vrijeme je vječito isto.
Na žalost, mi smo naš život ne samo prilagodili mjerenju vremena, već smo kao vrlo važnu mjeru unjeli i novac preko kojega smo izveli i sve ostale vrijednosti u životu. Tako je nastao simulakrum koji je vremenom potpuno obezvrijedio vrijednost našeg biološkog fundamenta. Danas je npr. hrpa lima u obliku automobila gospodar našeg života svaki put kada dodamo gas da bi smo stigli na vrijeme. Koliko smo danas robovi ovih izvedenih i lažnih vrijednosti, upravo će pojasniti ovaj tekst o nafti...
Gold u navedenoj knjizi piše da je život potekao iz vrele dubine zemljinog plašta (mantle), gdje nema ni kisika, ni zraka. Plašt obuhvaća dubinu od 2900 kilometara ispod Zemljine kore. U njemu se nalazi "podzemaljska oblast" koja je veće mase od čitave biosfere sa svim živim bićima na površini Planete. Gold smatra da živi organizmi koji postoje u ovaj "dubokoj vreloj biosferi" nisu ni biljke, ni životinje - već bakterije koje se razmnožavaju baš u vrelini i hrane se ugljikovodikom, odnosno prirodnim plinom i kamenim uljem.
Tako, ovo kameno ulje (petrolej) zapravo nije organskog porijekla, već dio "praiskonskog materijala" od koga je i sama Zemlja napravljena prije nekih 4.5 milijardi godina.
Vodik i ugljen pod visokim pritiskom i temperaturom kakvi su postojali u Zemljinom plaštu prilikom formiranja planete stvorili su molekule ugljikovodika koji su postepeno bili istiskivani na gore ka zemljinoj kori. Ovako potisnuto kameno ulje i plin prolazili su kroz pukotine u sedimentnim stijenama da bi se onda u jednom dijelu, kada su naišli na granit zadržali tu, zarobljeni u podzemnom rezervoaru. To su danas poznata nalazišta sirove nafte.
Organski materijali koji su pronađeni u ovim ugljikovodicima objašnjavaju se metabolizmom bakterija koje su pronađene i u drugim ekstremnim okruženjima sličnim Zemljinom plaštu. Ovi hipertermofili pronađeni su u hidrotermalnim ispustima i na dnu vulkana, dakle na mjestima gdje su znanstvenici ranije vjerovali da je život nemoguć. Petrolej skoro uvijek sadrži biološki inertan helij.
Jednostavno rečeno, po ovoj teoriji nafta ne nastaje razlaganjem fosilnih ostataka biljaka i životinja pod visokom temperaturom i pritiskom na područjima gdje su bogati fosilni ostaci organskog svijeta ostali duboko pod zemljom, a koji su izumrli prije nekoliko milijuna godina (kako se i danas uči u školama), već je ona neorganskog(abiotičkog) porijekla.
(Ovdje je dobro podsjetiti se i na teoriju Jamesa Lavloka o Gei kao "živom organizmu". On tvrdi da Zemlja ima sve homeostatske mehanizme kojima regulira optimalnu količinu topline, vlage i kisika, te da je samo tako i moguće bilo formiranje svih ostalih živih organizama na planeti. Mi smo tako po Lavloku samo dio velikog Geinog živog organizma).
Poznata nalazišta nafte koja se komercijalno eksploatiraju i za koja se vjeruje da su ograničen priorodni resurs, zapravo su samo skormni rezervoari ugljikovodika koji se nekako "uspentrao" iz dubine Zemljinog plašta i tu ostao zarobljen svega nekoliko kilometara ispod zemlje.
Ako je ova teorija točna, znači da nafte praktično ima svuda, ali je samo potrebno kopati mnogo dublje. (Pod uvjetom da imate tehnologiju za ovo tj. da vam onaj tko je ima ustupi).
U namjeri da provjeri svoju tvrdnju Gold je uspio još 1990. uvjeriti švedsku vladu da istraži ima li nafte na području nekih 200 km sjeverozapadno od Stockholma, nazvanom Šiljan Ring. Ovaj granitni region je nastao nakon udara meteora koji se davno zario u Zemljinu koru do dubine oko 40 kilometara i tada je načinjena brazda promjera 72 km sa mnoštvom pukotina. Kroz njih bi se nafta neorganskog porijekla mogla probiti bliže ka zemljinoj površini.
Kako stijena nije sedimentna, ona nije mogla sadržavati nikakve fosilne ostatke, pa bi nalaženje nafte značilo da je ona zaista neogranskog porijekla.
Šiljan Ring
Istraživači su već našli abiogenični petrolej i metan kako izbijaju iz dubine zemljine utrobe. Sljedbenici konvencionalne teorije o nastanku nafte ismijali su ovaj projekt Šveđana.
Nakon tri godine bušenja i potrošenih preko 40 milijuna dolara bušotina je doprla do 6.8 kilometara prije nego što se bušilica zaglavila. Značajne količine metana nisu nađene. Pobornici teorije o organskom porijeklu nafte su likovali.
Ali, Gold je smatrao da je bušenje zaustavljeno prije nego što se došlo do rezervoara koji se nalazi na 7.2 km te da bi druga dublja bušotina bila djelotvornija.
Našli su se i investitori za nastavak bušenja. Na novoj bušotini, malo dalje, nakon tri godine na dubini od 6.7 kilometara "obmanuti" švedski kopači bušotine ispumpali su 12 tona naftnog blata iz granitne stijene.
Kada je iz nove bušotine, opet malo dalje, duboke samo 2.8 km krenula nafta, kopači su za podmazivanje bušilice koristili samo vodu.
Je li, međutim, ova nafta nastala ispod sedimentnih stijena nekoliko kilometara dalje, pa onda neki putem, prodrla ispod granita ili ne, vodi se i dalje je žestoka znanstvena rasprava.
Gold je umro 2004.
T. Gold.
GOLD PREPISIVAO OD RUSKIH ZNANSTVENIKA !
Ipak ono što najviše kompromitira Goldovu teoriju je osuda ruskih znanstvenika koji su ga nazvali "običnim plagijatorom". Thomas Gold koji je, kažu, koristio putovnice Austrije, Švicarske, Britanije, Amerike i Izraela i dobio diplomu na engleskom Cambridgeu iz astronomije, perfektno je znao i ruski jezik. To mu je pomoglo da još sedamdesetih godina pročita veliki broj znanstvenih radova ruskih i ukrajinskih znanstvenika objavljenih i u udarnim ruskim medijima o neorganskom porijeklu nafte.
Najbolja arhiva za informiranje su bile bilješke o ovim istraživanjima date u oko 200 dokumenata. Jedna od studija je: "Uloga metana u formiranju mineralnih goriva", koju je napisao A.D. Bondar još 1967.
Nakon što se upoznao s ovim znanstvenim radovima, Gold je počeo to isto pisati na engleskom jeziku i objavljuje u raznim popularnim časopisima. Kako ruski nije pupularan jezik na Zapadu, radovi su za njih bili nepoznati. Ali Gold nikada nije naveo originalan izvor tekstova. Dovoljno je bio oprezan i da ova "svoja" razmišljanja ne objavljuje u strogo znanstvenim časopisima jer bi tu morao iznijeti sve reference i brzo bi bio razotkriven u svom plagijatu.
Američki novinar John Brigs, koga su ruski istraživači mnogo godina prije Goldovih "otkrića" zvali u Švedsku, i gdje je upoznat s idejom o neorganskom porijeklu nafte koja potječe još s kraja 18. stoljeća, razotkrio je Goldov plagijat nazvavši ga lažovom.
Ruski i ukrajinski znanstvenici su ovu teoriju o neorganskom prijeklu nafte razvili odmah nakon Drugog svjetskog rata kada su utvrdiili da visok pritisak neophodan za stvaranje nafte postoji samo duboko u Zemljinom plaštu i da ugljovodični sadržaji u sedimentnim stijenama ne pokazuju dovoljno organskog materijala da bi doveli ogromne količine kamenog ulja nađenog u poznatim naftnim poljima.
Kada se s vremenom iz ovih poznatih rezervoara vadi sirova nafta, pritisak polja se blago smanjuje, pa to omogućava da se nove količine sirove nafte iz ultra duboke naslage u plaštu ponovo uzdignu i napune postojeće naftno polje.
Ruski znanstvenici su u svojim radovima o ultra-dubokim bušotininama kao npr. White Tiger u Vijetnamu označili veoma grubim procjenama u brzini dotoka kamenog ulja, kao 20 do 30 % manju nego što je brzina eksploatacije nafte na najvećim bušotina na Srednjem Istoku.
To znači da bi reduciranjem brzine vađenja nafte u postojećim saudijskim i iračkim bušotinama za 30% eksploatacija u ovim nalazištima mogla biti vječna, jer bi se gornji sloj u rezervoaru stalno dopunjavao istiskivanjem novih količina iz plašta.
AMERIČKI NAFTNI KARTEL NE ŽELI ČUTI ZA OVO OTKRIĆE
Ovo otkriće je izazvalo pravi šok, ali su zapadni mediji ostali suzdržani od javnog objavljivanja ovih tvrdnji. Svjetska naftna industrija, pod kontrolom moćnih kartela, doživjela bi težak udarac ako bi se otkrilo da nafte praktično ima svudgdje i da je svaka država koja bi uspjela usavršiti tehnologiju dubokog bušenja mogla doći u posjed jeftine nafte.
Alexander Kitchka, geolog iz Nacionalne Akademije nauka Ukrajine kaže da izvan Sjeverne Amerike znanstvenici tek sada rade na hibridnim rješenjima koja kombiniraju hidrogen nastao u plaštu sa biološkim karbonom kako bi objasnili porijeklo nafte.
Aleksej Milkov, ruski stručnjak za naftu koji sada radi za BP u Houstonu, kaže da je uzrok nastanka nafte mnogo šire diskutiran još u Sovjetskom Savezu nego. On primjećuje da u Americi nitko od znanstvenika uopće ne sumnja u nastanak nafte na način kako je to do sada učeno.
Ali komunistički Sovjetski Savez nije isto što i kapitalističke SAD-e u kojoj je korisno samo ono što donosi profit. Ako nema profita, nema znanstvenog istraživanja, nema novih tehnologija. A teorija koja se ne može valorizirati na tržištu odbacuje se kao beskorisna.
Tako su Rusi i bez profita razvili tehnologiju dubokog kopanja još prije trideset godina i uspješno je primijenili u Kaspijskom moru, zapadnom Sibiru i u bazenu Dnjepar Donets.
Još 1970. Sovjeti su počeli s kopanjem na poluotoku Kola. Ultra-duboka bušotina SG-3, je dostigla rekord od 12.270 m. Od tada ruski naftni giganti, uključujući Yukos, polako su iskopali više od 310 super bušotina i počeli iz njih vaditi naftu.
Pored ovoga ruski znanstvenici primijenili su i tehnologiju kojom se "iscrpljena" nalazišta ponovo aktiviraju. Naime, istina je da se obujam proizvodnje iz svake pojedinačne bušotine smanjuje polako sa godinama eksploatacije.
Ali, razlog nije stvarna iscrpljenost rezervoara, koji se očito stalno puni iz plašta, već zbog začepljenosti naftnim blatom. Ovo se mnogo puta pokazalo, jer je na istom nalazištu u neposrednoj blizini rađena nova bušotina i nafta je krenula. Obrazloženje za novu bušotinu je, međutim, za američke koropracije uvijek isto: iscrpljenost nalazišta.
Što se zaista događa, naftaši jako dobro znaju.
Ako bi se svako smanjenje količine izvađene nafte iz bušotine tumačilo kao iscrpljenost izvora, na sličan način bi mogli da zaključite da vam u automobilu nedostaje gorivo, čim motor počne teže vući. Poznato je da sa prijeđenom kilometražom, na klipovima ostaju nataložene sve veće naslage prljavštine koje ulaze u gorivo. Njihovim taloženjem trenje na klipovima se povećava, i motor mora trošiti sve više snage. Ovaj proces je neminovan i Henry Ford ga je usporio postavljanjem filtera , koji se s vremenom izvadi i očisti.
Slično se događa prilikom vađenja sirove nafte. Tako se duboko pod zemljom sićušne količine veoma finog gliba (mulja) nađu prilkom komešanja kamenog ulja u bušotini i njegovog prolaska kroz pore u stijenama. Ovo tumbanje petroleja uzrokuje da se pore vremenom zapuše i mulj počinje blokirati uske prolaze u stijenama. Filter sličan Fordovom koji bi se stavio na dubinu od 5 i više kilometara ne postoji, pa se sve manje količine nafte mogu eksploatirati. Što ne znači da nje više nema.
I dok Amerikanci odmah kreću u kopanje nove bušotine, kako im se profit od eksploatacije ne bi umanjio, Rusi su pribjegli procesu čišćenja korištenjem podzemnog rastvarača, koji zapravo radi na jednostavnom principu.
Ova jednostavna tehnika proširanje začepljenih pora, ponovno omogućava eksploataciju "iscrpljenog " nalazišta.
Za to vrijeme, bušotina nije u eksploataciji, a sam proces čišćenja košta još dodatnih nekoliko milijuna dolara.
Tako su Rusi za 10 neprofitnih godina oživjeli htisuće starih nalazišta nafte, dok su Amerikanci grozničavo bušili nove.
Ova strategija razvoja ruskih energetičara, išla je na dugi razvojni period ne obazirući se isključivo na profit. Tako je 2003. Rusija pretekla u proizvodnji nafte Saudijsku Arabiju, a ruski Yukos je postao vodeći proizvođač nafte u svijetu. Rusija je tako sada na putu da postane vodeće svjetska sila u proizvodnji i prodaji nafte, dok je Zapad u grozničavom nastojanju da otvori što više bušotina iz poznatih izvorišta ubirući u svakom trenutku profit. Brzina kojom se nafta eksploatira i ogromno tržište koje u SAD-u guta naftu, doveli su naftni kartel u poziciju da grozničavo grabi svaki postojeći naftni izvor , čak i po cijenu ratova. Jer, ratovi (protiv navodnih "terorista") plaćaju se iz državnih budžeta, a profit od eksploatirane nafte ide privatnim korporacijama.
Zato je agent korporativnog biznisa sa Wall Streeta, Mikail Hodorkovski , dobio zadatak da se pod svaku cijenu dočepa kontrolnog paketa akcija u Yukosu. Hodorkovski je na prevaru to i uspio, i trebao je samo svoj udio od 13.5 milijardi dolara prodati Amerikancima. Putin ga je u ovome spriječio, strpavši ga u zatvor, zbog neplaćanja poreza. Ovaj paket akcija je samo nekoliko dana prije uhićenja Hodorkovski uspio "prodati" svom "starom prijatelju" Jakobu Rotschildu. Ostatak Yukosa je preuzeo Rosneft, koji sada pokušava ogromnim zajmom od preko 20 milijardi dolara kod najmoćnijh bankara Wall Streeta ojačati svoju poziciju i progutati ostatke Yukosa kupujući njegove dugove. Rusija pak planira da Rosneft potpuno privatizira, i da najunosnije poslove u proizvodnji i prodaji nafte povjeri državnom Gasporomu.
M. Hodorkovski na suđenju
Naravno ruski predsjednik Putin je zbog ovoga naišao na žestoke kritike zapadnih "demokrata" zbog "gušenja tržišta i privatne trgovine" u Rusiji.
Svejedno, Rusija je polako i bez jurnjave za profitom 2003. godine pretekla Saudijsku Arabiju i sada je na putu da postane najveći proizvođač i prodavač nafte u 21. stoljeću.
AMERIČKA OBMANA NAZVANA "PEAK OIL"?
Amerika jednostavno proždire najveći dio proizvedene nafte, dok naftne korporacije ostvaruju ogroman profit. Vodeći naftni karteli su pod nadzorom obitelji Rckefeller, Rothschild i nizozemske kraljevske obitelji. Količina dolara koja se u ovom prometu obrće (petrodolari) nema nikakvo uporište u američkoj ekonomiji, pa je dan kada će se to Amerikancima morati "objasniti" sve bliži. Jer, prodavači nafte sve više žele drugu valutu u naftnoj trgovini - npr.euro. A sa čim da Amerikanci kupe eure, kad im je proizvodnja daleko ispod potrošnje. Američki nacionalni bruto proizvod je oko 13 trilijuna dolara, a nacionalni dug već 9 trilijuna.
Kada u SAD-u nastupi financijski slom u vidu strahovite inflacije, i kada Amerikanci više neće imati čime platiti naftu, najbolje je tada im reći - da nafte nema i da je sada deset puta skuplja jer prirodni resurs presušuje. Tako naivni građani neće imati razlog krenuti linčovati bankare sa Wall Streeta koji su ih enormno punili bezvrijednim dolarskim priznanicama bez ikakvog pokrića, gurajući ih da troše ono što nisu zaradili i enormno ih zadužujući. Vezivanjem vrijednosti američkog dolara za resurs koji SAD nemaju, čitava američka ekonomija je praktično postavljena na nepostojeće noge.
Namjeru Sadama Huseina da im počne naftu prodavati za eure, spriječili su znamo kako.
Ovu mučnu američku situaciju je najbolje izrazio stručnjak za energiju Viktor Poleo, profesor sa Centralnog sveučilišta u Venezueli:" Mehanizam pomoću koga su postavljene cijene nafte je netaknut, ali normalno ponašanje snabdijevanja i zahtjevi nisu. SAD su krajnja žrtva svoje energetske metastaze. One niti imaju naftu, niti prirodnog plina da bi mogli podupirati vlastiti stil ekonomskog razvoja. Sa samo 6 % svjetske populacije, SAD konzumira 25 % nafte i plina koji se proizvode u čitavom svijetu."
Profesor Poleo kaže još da su postojala očekivanja da se potrošnja nafte u SAD stabilizira na oko 7.2 milijuna barela dnevno do sredine 1990., ali se to nije dogodilo. "Američka proždrljivost za benzinom porasla je 2003. godine na 9 milijuna tona barela, jedan od dvije litre koje svakog dana sagore u svijetu".
Još 1990. Amerika je trošila 6 milijuna barela dnevno u usporedbi s Rusijom koje je trošila 8.4. Ali kako se sve od tada promijenilo? Trideset godina kasnije Amerikanci konzumiraju 9 milijuna, dok su Rusi reducirali na 3.2 milijuna. I naravno, ostali sa punim naftnim poljima.
NEOBUZDAN PROFIT RAZARA EKONOMIJU
Sada, kada je potrošačka mašina u SAD potpaljena, potrebe za naftom rastu prebrzo, ali rezerve keša su konačno ispražnjene. Amerika može birati da prepolovi svoju potrošnju benzina, ili da ga pokrade od nekog drugog nasilno. To znači konstantni rat - do kraja. (Nije li ovo strategija Dika Čejnija?)
S obzirom da ovo prvo više ne dolazi u obzir, umjesto da gradi stotinu platformi za ultra-duboko bušenje, Wall Street je odlučio da američki građani plate novo oružje i nove ratove. Novac od profita potrošen je odavno na druge stvari.
Rat u Iraku je već premašio cijenu od jednog trilijuna dolara, što će američki građani morati platiti.
CIA PROTIV ULTRA-DUBOKIH BUŠOTINA NA DALEKOM ISTOKU
Tako, dok lobisti američkih i zapadnoeuroskih naftnih korporacija objašnjavaju Amerikancima da je "naftni vrhunac" nastupio 2005. i da se za naftu sada mora i ratovati, neke zemlje poput Vijetnama, Kine, Sjeverne Koreje i Indonezije usvojile su rusku strategiju kopanja nafte i sporog energetskog razvoja.
Nakon 60 godina teške francuske i američke eksploatacije, brutalnog rata koji je obilovao i korištenjem otrovnih kemikalija, Vijetnamci su ostali u potpuno ekonomski razorenoj i resursima jalovoj zemlji. Vijetnam je bio baš onakav kako to vole globalni koroprativni osvajači - zemlja nemoćna braniti se.
Sovjetski naftni eksperti, koji nisu marili za brzi profit predložili su im da budu potpuni nositelji projekta i investicija u istraživanju i vađenju nafte iz ultra-dubokih bušotina, uz određeni diobeni postotak od prodaje. Vijetmanci nisu imali što izgubiti. Samo iz jedne takve bušotine ubrzo se dobijalo 6000 barela nafte (u zemlji koju su američki stručnjaci otpisli kao neisplativu za investicije).
Tako su 14. siječnja 2004. vijetnamske novine objavile da je naftna i plinska korporacija "Petrovietnam" završila 2003. godinu sa rekordnim uspjehom. Proširili su i svoju sposobnost da traže naftu i van državnih granica potpisivanjem ugovora s Alžirom, Irakom, Iranom, Malezijom, Indonezijom, SADom i Kanadom. Naravno, čim im je krenulo SAD su potrčale da uspostave "pokidane veze". Tako se Vijetnam našao u eksluzivnom klubu nacija koje proizvode naftu. I dok američki senatori i kongresmeni poput misionara ponovo obigravaju oko Vijetnama, "teroristi" i "separatisti" čine sve da destabiliziraju Indoneziju, dok izraelski trgovci oružjem tajno pune čitavu regiju novim oružjem.
Projekt White Tiger je bio prvi tog tipa izvan Rusije. Mada su postojale namjere da se to uradi u Indiji još 1983. godine kada je moćna oprema za duboko bušenje trebala biti instalirana u delti Ganga. Plan Bodra #3 je bio da se buši 6700 metara u bazaltu.
Naftna bušotina Bodra #3 je bila direktno nadgledana od strane timova iskusnih ruskih drilera i znanstvenika iz Moskovskog instituta za kopanje. Ideja je bila da se nakon nalaženja nafte ova tehnologija predstavi svijetu i zada udarac najvećem američkom naftnom kartelu.
Ali, američki obavještajci su za ovo saznali i bankari sa Wall Streeta su pobijesnjeli.
Da je dopušteno da se nastavi sa radom na ovom projektu, rezultat bi bio strahovit udarac ukupnoj proizvodnji nafte u svijetu i ogroman prestiž Rusije na tom polju. Još važnije, siromašni ljudi Zapadnog Bengala dobili bi pristup vlastitom energetskom potencijalu, lišeni zapadnjačkih ucjena.
Vjerujete li da bi i Srbija i ostale zemlje bivše Jugoslavije mogle uz pomoć Rusije krenuti s kopanjem ultra-dubokih naftnih bušotina i tako pokrenuti svoju ekonomiju? Bi li Zapad to dozvolio?
Napisala: Ivona Živković
Sada stižemo do famoznog američkog stručnog izveštaja "Peak oil" (Naftni vrhunac), koji kaže da će se proizvodnja nafte u svijetu sve više usporavati, jer izvori presušuju.
Je li ovo jedna velika podmetnuta laž?
Danas je istina da se zaista nalazi jedan barel na svaka četiri koja se troše. Razlog ovome je, međutim, što je ekspolatacija novih nalazišta privremeno obustavljena i traga se samo tamo gdje je već fizički ustanovljeno postojanje nafte. Ima za sada više od dva trilijuna barela rezervi širom svijeta. Kada se rezerva procijeni na oko jedan trilijun, krenut će se u grozničavo traganje za novim nalazištima.
Zahtjevi za sirovom naftom će nastaviti rasti. SAD danas uvoze 6 od svakih 10 barela nafte i dva od svakih 10 kubnih metara plina koje troše, i do 2020. ona će uvesti 8 od svakih 10 barela nafte i 4 od svakih 10 kubnih metara plina. Ovo se tvrdi u jednom izvještaju američke vlade.
Koliko vrijedi ovaj cadillac bez benzina? Rusija je digla ruke od svoje automobilske industrije. Da li računaju da će im Amerika ubrzo isporučivati čitavu svoju proizvodnju besplatno?
Uprkos činjenici da su američke obavještajne strukture znale za rusko dostignuće sa ultra-dubokom naftnom proizvodnjom još osamdesetih godina, očigledno je da je ovo bio spor i skup način dodavanja u nacionalne naftne rezerve sa ovakvim apetitom za benzinom. Za privatni korporativni biznis, ovo je bilo neprofitabilno.
Tako je počeo rad na naftnom polju White Tiger, gdje je nastala bušotina od 5200 metara u bazaltnoj stijeni.
Zahvaljujući višim cijenama sirove nafte na svjetskom tržištu obrt na izvezenu naftu je 2003. bio 3.77 milijarde dolara što je porast od 141 %, u odnosu na 2002.
Bach Ho ili White Tiger naftno polje u vlasništvu "Vietsovpetro" zajedničkom kompanijom sa Rusima ekspoatirano je više nego na drugim poljima sa 12.53 milijuna tona.
U listopadu 2003. "Petrovietnam" i partneri iz Republike Koreje i Indonezije potpisli su ugovor o zajedničkom traženju nafte. Da li će teško biti naći naftu koje praktično ima svugdje, ako se malo dublje kopa, nije teško zaključiti.
Postrojenja White Tiger
Nakon što su podmitili veliki broj koruptivnih službenika u indijskoj vladi, Amerikanci su poslali profesionalne sabotere, koji su uspjeli uništiti opremu za bušenje Bodra #3
Comments powered by CComment