Vječiti osmjeh metalik starca iz gradskog parka
08 Sij 2011
(Reading time: 2 - 3 minutes)
Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Kategorija: Književnost
- Kreirano: Subota, 08 Siječanj 2011 02:43
- Hitovi: 18370
Onako djeca iz komšiluka se pokupila, pa i ja sa njima, da idu jesti sladoled. Tu blizu gradskog parka je bila slastičarna, pa bi mi uvjek otrčali sladoledima po parku se igrati. Tog posljepodneva dan je malo bio drugačiji, malo zanimljiviji mogu reći. Nas grupa dječaraka prolazeći kroz park, naletili smo na prosjedog veoma starog starca. Inače bi bilo galama da se smirimo i da se idemo negdje drugo igrati, ali ovaj starac je malo bio drugačiji. Zaustavio je prvo mene svojim osmjehom i produbnim pogledom. Prvo sam mislio da me odnekud zna, ali mu nisam prepoznavao oronulo lice. Tad su i ostali prišli razgledavajući šta se sa mnom dešava, da bi naposljetku svi sjeli i onako djetinjasto lizali sladoled. Starac je šaptavim glasom govorio: lijepo lijepo. Tko mu je rekao ili šta mu bi, ali starac je počeo pričati, a ja sam počeo kao sunđer da upijam i slušam riječi. Starac je počeo: Ehh djeco kad sam ja bio mali, imao sam i ja take prijatelje. Ali mi smo imali od komšije Huseina voćnjak. Da sam znao da nikad više voćke neće biti tako slatke kao tad, nikad ih nebi prestao jesti. Djeco pratite svoje snove i nemojte dati da vam ovaj svijet odnese tu vašu urođenu sreću...
Ja onako inače lonac svakom poklopcu, pa reče starcu. A dide šta smo mi skrivili sad.
Starac onako umivenim osmjehom, kao da se polio vodom u jutro nasmija se i nastavi pričati: Ehh djeco niste vi ništa skirivili, ali jedite taj sladoled da jednog dana nebi žalili. Znate djeco imao sam i ja do jučer jednu osobu sa kojom sam mogao da uživam sjedeći i tako kao vi zabavljajući se. Ali ta je osoba otišla u drugi park, kupila sladoled i čeka mene...
Ali dide pa hajte i vi u taj park, ako je to dole onaj posle mahale, mogu vas ja odvesti. Read more...
Opet grlat osmjeh starca i riječi iz njegovi usta: Ehh djeco djeco, ja evo upravo gledam na sat, čekam kad će vrijeme iscuriti pa ću i ja polako krenuti. Nego djeco sad dok čekam, sad evo ostavljam svoj osmjeh vama da se sjećate. Djeco znate da nesmijete nikad svoje prijatelje zaboraviti, znajte da vam je sreća i osmjeh lakši put do onog drugog parka o kojem ćete posle polako imati priliku upoznati se. Djeco nikad nemojte hodati namrgođeni ili nešto zlo misliti, jer se nećete ovako kao ja u starosti, nećete se ovako moći nasmijati. Odite djeco i vi u neki voćnjak da uzberete sebi voćku dok su zrele i sočne, jer nije uvjek moguće doći do onog najslađeg...
Ja evo vama sad dalje pričam nakon toliko godina, evo pričam vama o tom starom osmijehu. Godine su prošle a meni sve teže i teže pada na lice onakav vječiti osmjeh. Počeo je i meni curiti sat, i svakim danom razmišljam do kad ću ja imati još pratnju kad budem kroz park hodao. Hvala Allahu pa je još imam. Ali me brine taj vječiti osmjeh metalik starca iz gradskog parka. Ja takav osmijeh sve manje i manje viđam , čak sve teže i teže prenosim svoj na kojeg me je obavezao starac tog posljepodneva. Ali evo u nadi, baš kao sijedi starac, prenosiću ga do posljednjeg zrna pijeska u ovom mom satu...
autor: Adis Draganović
Comments powered by CComment