Tajanstveni mali ljudi iz Cheroke legendi i mitova
21 Lip 2019
- Detalji
- Kategorija: Mitologija
- Kreirano: Petak, 21 Lipanj 2019 12:00
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 5870
Među brojnim legendama o ponosnim ljudima Cherokeea u Sjevernoj Americi je neobična priča o rasi malih ljudi za koje se kaže da obitavaju u divljini Sjeverne Karoline, Tennesseeja i Georgije, i koje su domoroci nazivali Nunne'hi, što znači „ljudi koji žive bilo gdje“, kao i “Yûñwï Tsunsdi”, ili “Mali ljudi”. Naizgled su izgledali kao ljudska bića, samo manji u stasu, u nekim tradicijama ne višim od čovjekova koljena, i prožeti raznim močima kao što su sposobnost nestajanja po volji, teleportiranje iz mjesta u mjesto i sposobnost da se žive zauvijek. Nunne'hi su se uglavnom smatrali veselom rasom, sklonom plesu i pjevanju, a viđeni su i kao dobronamjerni zaštitnici šume i pomagači izgubljenih putnika. Za lovce nije bilo neobično reći da su čuli bubnjeve Nunne'hija u daljini, iako je rečeno da je pokušaj praćenja zvuka prema njegovu izvor bio uzaludan, zvuk je uvijek odlazio dalje.
Za te tajanstvene entitete se govorilo da većinu vremena ostaju nevidljivi, uglavnom gledajući ljude iz daleka, nastanjujući najudaljenije planinske vrhove i najmračnije spilje daleko od ljudskog uplitanja, ali se znalo da se pojavljuju kod Cherokeea u vrijeme potrebe kao rat ili nesreća. Obiluju priče o Nunne'hijevoj spremnosti da pomognu svojim ljudskim susjedima u vrijeme potrebe, pogotovo kada je izbio rat. Oni su navodno žestoko štitili pleme i okupljali bi se zajedno sa silama nevidljivih ratnika kako bi otjerali neprijatelje.
Rečeno je da grade podzemne ili unutar planine razrađene gradske kuće, kao što je, navodno, jedna koja leži ispod Krvave planine, u Georgiji, druga blizu jezera Trahlyta, a ima ih još pod Pilotskom rukom i planinom Nikwasi u Sjevernoj Karolini. Ljudi koji su se izgubili ili se pak povrijeđeni često su govori da su ih Nunne'hi doveli u ove podzemne domove kako bi ih zbrinuli ili izlječili, a neki Cherokee su čak i otišli živjeti s njima trajno. Rečeno je da je, da bi bio prihvaćen, čovijek morao postiti sedam dana, nakon čega bi ih odveli u ove jazbine gdje bi živjeli ostatak svojih dana. U vrlo rijetkim slučajevima postojale su takve gradske kuće u blizini ljudskih naselja, a američki etnolog James Mooney pisao je o tome u svojim mitovima o Cherokeeu iz 1898 .:
"Blizu starog trgovačkog puta od Južne Karoline do plemena Cherokee, negdje u blizini glave Tugalooa, nekada je bila uočljiva kružna depresija veličine gradske kuće i dubokog struka. U njemu je uvijek bilo čisto kao da ga nepoznate ruke brišu. Prolazeći trgovci bacali bi u njega trupce i kamenje, ali uvijek bi ih, po povratku, našli daleko izbačene iz rupe. Indijanci su rekli da je to bila Nyñnë'hï kuća, i nikada nisu voljela ići blizu mjesta ili čak govoriti o tome, sve dok konačno nije bilo dopušteno ostaviti neke dnevnike od strane trgovaca, a onda su zaključili da je Nyñnë ' hi ljut zbog progona bijelih ljudi, zauvijek napustio svoju kuću."
Mooney je u svojim spisima također ispričao vrlo čudnu priču o navodnom susretu. To se navodno dogodilo lokalnom čovjeku u gradu Nottelyu dok je bio dijete, i počinje s dječakom koji je u šumi susreo starog stranca koji ga je pozvao u svoj dom. Dječak se složio i otkrio da je to radosno, sretno mjesto puno topline i smijeha, a večerao je s cijelom obitelji prije nego što je zaspao. Kad se ujutro probudio, čovjek ga je izveo stazom koja će ga odvesti kući. Mooney kaže o ostatku čudne priče:
"Spustili su se stazom na kojoj je s jedne strane bilo kukuruzno polje, a s druge, ograđen voćnjak breskvi, sve dok nisu došli do drugog traga, a čovjek je rekao: “Idi ovim putem preko tog grebena i doći ćeš do riječne ceste. To će te odvesti ravno u tvoj dom, a ja ću se sad vratiti u kuću. "Čovjek se vratio u kuću, a dječak je krenuo stazom, ali kad je otišao malo dalje, osvrnuo se, i nije bilo polja kukuruza, voćnjaka, ograde ili kuće; samo stabla na planini. Mislio je da je to vrlo čudno, ali nekako nije bio uplašen i nastavio je sve dok nije došao do riječne staze i onda do svog doma. Bilo je mnogo ljudi koji su stajali oko kuće i razgovarali, a kad su ga vidjeli, potrčali su prema njemu i vikali: "Evo ga!" On se nije utopio niti ubio u planinama!
Rekli su mu da su ga lovili još od podneva i pitali ga gdje je bio. "Čovjek me odveo do njegove kuće preko puta grebena, a ja sam imao dobru večeru i dobar provod s djecom", rekao je dječak, "mislio sam da je Udsi'skala ovdje" - to je ime čovjeka kojeg je vidio za večerom - "rekao bih ti gdje sam bio." Ali Udsi'skala je rekao: "Nisam te vidio. Bio sam cijeli dan vani u lovu na kanuu. To je bio jedan od Nyñnë'hija koji je natjerao sebe da izgleda poput mene. "Tada je njegova majka rekla:" Kažeš da si tamo večerao? " i majka mu je odgovorila: "Tamo nema kuće - samo drveće i stijene - ali ponekad čujemo bubanj kako lupa. Ljudi koje si vidio bili su Nyñnë'hï.""
Čini se da je ovo svakako čisti folklor i legenda, ali bilo je i onih koji su sugerirali da iza tih mitova može postojati zrno istine. Jedna od njih je autorica i istraživačica Mary Joyce, koja je pisala o toj pojavi u svojoj knjizi Cherokee Little People Were Real. Joyce tvrdi da je otkrila dokaze da je zaista postojala rasa sićušnih ljudi koji su mogli biti iza tih priča. Neke od tih dokaza očito je otkrio Walter Middleton, koji je bio jedan od ljudi koji su stajali iza izgradnje kampusa Sveučilišta Western Carolina u 1930-im godinama, tijekom kojih su navodno napravili neka čudna otkrića. Joyce je rekla:
"On i nekoliko drugih muškaraca zapravo su radili na prvim zgradama koje su izgrađene na sveučilištu Western Carolina, a kad su krenuli kopati u zemlju, pronašli su ove male tunele. Također su pronašli malu lubanju. Na sveučilištu je bio i učitelj znanosti koji ju je držao na svom stolu, i uvijek je govorio da su to dječje lubanje. Jednog je dana došao još jedan učitelj, podigao je i pogledao je vrlo blizu i primijetio je da ima svoje umnjake. Tipično, ne dobivate svoje umnjake dok ne navršite 18, 19, 20 ili 21 godinu, što znači da je riječ o lubanji odrasle osobe, a ne o lubanji djeteta."
Ima li išta u ovim legendama? Kažu da se mnogo folklora temelji na nekom suštinskom zrnu istine zakopanim u prošlosti ljudi koji u to vjeruju, pa je li uopće ikad postojala rasa malih bića koja su potaknula priče ispričane među Cherokeeima? Nejasno je da li te bogate tradicije uopće imaju ikakve osnove, ali priče ostaju, a one se pitaju postoji li možda više takvih zaboravljenih istina nego što su nas učili ili čak koje još nismo čuli?
Comments powered by CComment