Petak 20 Rujan 2019
×

Upozorenje

JUser: :_load: Nije moguće učitavanje korisnika sa ID: 62

Pretraga

  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5

Smrt - najveća tabu tema hrvatskog društva

30 Pro 2008
(Reading time: 8 - 16 minutes)
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna

Razgovor sa Draženom Jerabekom, autorom knjige Zidovi od magle, o umiranju i o tome kako se društvo i pojedinci odnose prema smrti, o čemu i govori njegova knjiga

 

- Zemljani ucijenjeni ste strahom od smrti! Što da radimo? Ubijte strah! Čime? Mirom i Ljubavlju - ovaj zamišljeni dijalog, koji svojom „apsurdnošću“ podsjeća na kakav (izlizani) zen koan, zapravo je sukus, zaplet, klimaks i radosni ali i jedini mogući kraj tragikomične priče o strahu od smrti koji je glavni derivat iz kojeg se proizvode svi vidljivi i nevidljivi strahovi današnjice koji pak čine gusto tkanje većine fizičkih egzistencija.

 Tako je strah od fizičke smrti, kao jedan prirodni, uvjetni refleks, jedna normalna emocija, inače neophodan i koristan alat u ekstremnim situacijama, sustavnim višestoljetnim sakrivanjem i iskrivljavanjem istinskog znanja, postao neprijatelj broj jedan spontanog izražavanja slobodne volje, dakle života samog. Znanje o smrti posjedovale su, i (ne)uspješno ga skrivale i razne ezoterične škole, religije i tajna društva koje su, veći dio njih, golom fizičkom strahu dodali, nažalost, i lažnu duhovnu dimenziju. Konačno, strah od neprosvjetljenja samo je do paradoksa doveden strah od smrti.
Tajenjem, skrivanjem znanja o besmrtnosti duše, jer o tome se zapravo radi, nastao je taj današnji jezivi, tromi i sveprisutni hiperegoizam, koji je, ako ćemo pravo, istinska smrt duše. O smrti (osim onoj medijskoj) se danas ne želi niti čuti jer smrt tijela znači prestanak tjelesnog užitka i nestanak mladosti što je postalo nedodirljivi kult i dogma današnjeg cvokotavog svijeta. Mnogi ne žele ni slušati o tome da je smrt zapravo sveti trenutak kada duša odlazi iz tijela, da je to logični nastavak života i njegov, ako ne viši, a ono sigurno jedan novi stupanj. Tako zatvorenih očiju i ušiju za istinsko znanje, ljudi su, prirodno, lak plijen novodobnih visokosofisticiranih ucjenjivača koji danas svoj strahonosni otrov štrcaju sa pozicija „legalizma“. Upravo u tom „duhu“ skrivanja znanja, o smrti, o umiranju, o dodirima sa onostranim… nije napisano, bog zna koliko vjerodostojnih knjiga. Banalan je primjer da i općepoznata Egipatska knjiga mrtvih zbunjuje već pogrešnim naslovom. Naime, pravi prijevod knjige glasi Umijeće izlaska u dan i već sam taj naziv govori dovoljno: smrt je vrhunska transformacija. - Smrt vas dovodi u dodir sa realnošću života. Smrt stvara vakuum, prazninu, a praznina je plodno tlo za manifestaciju duha. Svi talenti, pronalasci, i kreativnost izviru iz praznine, a kreacija ima sklonost vraćanja u prazninu. Sva mjesta obožavanja u svim religijama povezana su sa mjestima sahrana ili kremacija zbog toga jer jedino svijest o smrti može donijeti bestrašće i utvrditi vas u znanju - riječi su Sri Sri Rhavi Shankara. Nemojte, stoga, čekati smrt da bi o njoj kontemplirali jer, gotovo je sigurno, da nam je život i dan da bi se što bolje pripremili za smrt. Neka razgovor koji slijedi, sa Draženom Jerabekom autorom knjige Zidovi od magle, bude jedan od dobrih poticaja za to. S Draženom sam razgovarao o umiranju i o tome kako se društvo i pojedinci odnose prema smrti, o čemu i govori njegova knjiga. Razgovor je vođen dva dana prije brutalnog ubojstva Ivane Hodak i samo dan prije nego je umrla baka Lidija, baka dviju djevojčica s kojima dijelim svakodnevno fizičko postojanje. Stoga smo i započeli od tamo gdje smrt i počinje: kod rođenja i u djetinjstvu.

SVJETLOST: Eckhart Tolle u Novoj Zemlji tvrdi da do devete godine djecu ne bi trebalo uopće suočavati s pojmom smrti. Od koje dobi su djeca spremna otvoreno slušati o smrti i umiranju?

JERABEK: Do te dobi ja sam radio samo sa teško bolesnom i umirućom djecom, dok sam sa zdravom djecom radio tek nakon njihove devete pa do četrnaeste godine. S njima sam razgovarao o smrti i svi su bili, iako na distanci, vrlo zainteresirani. Smrt i rođenje je nešto vrlo normalno i kad djeca vide te događaje oni ih tako počnu i doživljavati i živjeti. Iz mojeg iskustva mogu tvrditi da se mala djeca vrlo lako suoče sa smrću i puste dušu da umre u miru. Kad je umro moj šogor moj je tata razgovarao s mojom kćeri koja je tada imala pet godina. Kad joj je pokazao fotografiju njenog drugog djeda ona je odmah listala dalje. Djeca to jednostavno odmiču, otpuste. Puste dušu spremnu za umiranje.

SVJETLOST: No, na koji način objasniti smrt djeci mlađoj od devet godina?

JERABEK: Možda je najbolje pitati njih što oni o tome misle i po tome oformiti svoj pristup. Nekako ovako: nema bake, nema djeda što misliš gdje su, što se s njima desilo? Ili čekati da oni pitaju sami. U njima se treba roditi pitanje i tek tada su spremni na našu sliku, na naš odgovor.

SVJETLOST: Osjete li mala djeca umiranje bliskih osoba kao gubitak ili traumu?

JERABEK: Ne.

SVJETLOST: Kakva su, dakle, tvoja iskustva sa djecom s kojom si ti radio?
JERABEK: Ja sam prvo imao kontakt sa djecom u pedagoškom smislu: rad s njima, igre, razgovor, poticanje na kreativno likovno izražavanje. Kad sam se susreo sa djecom koja su suočena s umiranjem svojih bližnjih ili sa svojim vlastitim umiranjem, komunikacija je krenula jednim posve novim smjerom. Lakše je razgovarati o smrti kao pojmu i kao pojavi sa djecom koja sa smrću nisu suočena nego s onima koji su u nekim teškim životnim situacijama, u procesu liječenja ili, kao što su bila djeca s kojom sam komunicirao tri godine, u umirućoj fazi života. S takovom djecom teško se može razgovarati na način kao što bi to trebalo razgovarati sa zdravom djecom. To je takav nekakav prešutni dogovor ili pravilo na bolničkim odjelima gdje je smrt neprestano prisutna, a svi o njoj šute. Smrt vrišti kroz oči te djece koja su gledala umiranja svojih prijatelja i prijateljica i u strahu su da njih to čeka. Smrt, naravno, nije problem koliko je to odnos prema njoj. I taj paradoks nisu stvorila djeca već odrasli. Oni su stvorili taj zid straha i upitnika. Djeca možda prirodno niti ne bi postavljala pitanja na taj način. Možda bi prošla kroz to na drugi način.

SVJETLOST: Postoji li još koji način kako s djecom proći kroz događaj umiranja?

JERABEK: Bajke su jedan od načina kako mala djeca mogu proći kroz događaj umiranja nekoga bližnjeg. Bajke u podsvijest djeteta šalju neka znanja koja mi u sebi nosimo. Znanja o smrti i onostranosti, o vječnoj duši…

SVJETLOST: Kako je nastao taj paradoks da dok smo medijski zatrpani smrću u svim oblicima, a u svakodnevici je smrt i dalje veliki tabu?

JERABEK: Naša se civilizacija u socijalnom smislu udaljila od našega sebstva, od istinskih informacija. Tako je izblijedjelo i znanje o tome da je smrt dio života. Prekrilo se beznačajnim informacijama znanje o ciklusima rađanja i umiranja. Ljudi ne žele razmišljati o tome. Nitko se ne želi suočiti sa vlastitom smrću jer su ljudi uljuljkani: imaju televizore, restorane, aute, toplu hranu… Percepcija smrti se danas stvara najvećim dijelom u fotelji pred TV–om. Mi smo, „na sreću“, imali rat, koji uvijek izbaci masu iz ustajalih tračnica svijesti. Nažalost, još uvijek se najbolje uči kroz tu drugu razinu, kroz bol, patnju, stradanje, smrt, ubijanje. Patnja drugih trebala bi biti okidač. I iako većina ljudi shvati što je život, tek suočeni s takvim izazovima, nije nužno proći sve to kako bi se shvatile vrijednosti života. Postoji u indijskoj tradiciji pojam vairagya (odmak, nevezanost, bestrašće…) koja označava i situacije kada ljudima uljuljkanima u svakodnevicu umre neko blizak i kada oni počnu razmišljati o smislu života. U tim trenucima čovjek se miče iz svakodnevnih tračnica i počne razmišljati o smislu. U našem društvu taj trenutak, nažalost, traje jako kratko. Već se na samom sprovodu priča o poslu.

SVJETLOST: Koliko bi zapravo trebali razmišljati, promišljati i kontemplirati o smrti?

JERABEK: Postoje dva viđenja. Jedni kažu da ne treba razmišljati o smrti jer ćeš od stalnog straha i panike propustiti život. Drugi kažu da ta spoznaja, da svakoga trenutka možemo umrijeti, donosi sa sobom i osvještavanje punine života koja se manifestira kroz direktnu i otvorenu komunikaciju i trenutno reagiranje na sve životne izazove.

SVJETLOST: Što ti osjećaš?

JERABEK: Ja mislim da treba neprestano biti svjestan da smrt može doći bilo kada. Ono što je poticaj za mene, za nekoga drugoga možda može biti neka vrste kočnice i blokade. Mene ta svijest o smrti čini budnijim i svjesnijim. Čak i kad se pozdravljam s nekim, činim to kao da ga vidim posljednji put. Mislim da to daje posebnu težinu i lakoću istovremeno: ne biti navezan na stvari i osobe, a biti i svjestan da naši najbliži mogu otići bilo kada. Najčešće se događa da tek kad se dogodi nesreća ljudi shvate koliko stvari nisu razriješili s osobom dok su mogli, dok je bila živa.

SVJETLOST: Je li u te tri godine rada s teško bolesnom i umirućom djecom netko od njih pokazao da je svjestan karme, nužnosti i predodređenosti svoga umiranja?

JERABEK: U jednom slučaju sve je izgledalo tako. Tri godine, sve do njegove smrti, poznavao sam 14-godišnjeg dječaka, kojeg u knjizi zovem Goran, koji je, kad sam ga upoznao, išao u sedmi razred i bio je iznimno inteligentna osoba, što se dalo zaključiti makar je vrlo malo govorio. Njegovo suočavanje sa smrću ukazivalo je na to da je on osjećao tu predodređenost. Sve je ukazivalo na to: način na koji se ophodio prema svojoj bolesti, zdravlju, prema svom tijelu… Njegov oproštaj i zahvala nozi koju su mu morali amputirati bilo je nešto fascinantno, na što nikada nisam naišao. Taj njegov predosjećaj smrti bio je pospješen i njegovim (bilo ih je tri) kliničkim smrtima. On je prešao na drugu stranu i vratio se i tako par puta. On je, zapravo, bio spreman i znao je. S ostalom djecom nisam bio tako često u kontaktu pa ne mogu sto postotno tvrditi da su i oni imali slična iskustava i predosjećaje, ali duboko vjerujem da jesu. Jedna djevojčica je zamrla, našla se na drugoj strani i potom se vratila, sa sviješću da će skoro otići. Vratila se, vjerojatno, kako bi pripremila svoje roditelje: ispričala im je to svoje iskustvo i susret s umrlim prijateljima na drugoj strani. Sljedeći dan umrla je potpuno smireno.

 SVJETLOST: Kako je s odraslima? I njima je posvećen jedan dio knjige.

JERABEK: Da, naravno, jer ja vjerujem, ne da samo djeca imaju tu svijest i taj osjećaj kada će otići, nego da ga ima i velik broj senzibiliziranih odraslih ljudi. Jedna novinarka me nazvala i rekla da je razgovarala s roditeljima pokojnog Toše Proeskog koji su je uvjeravali da je on predosjećao svoju smrt. I to nije prvi slučaj za koji sam čuo. Jednostavno, neki ljudi to osjete pa ili pišu pisma, pjesme…

SVJETLOST: Kako gledaš na rad ljudi koje osjećaju prisutnost umrlih duša, kao što je to Iris u tvojoj knjizi, ljudi koji pomažu umirućima ali i umrlima?

JERABEK: Ja vjerujem da među nama ima puno duša koje su izabrale pomagati u tranziciji s ovog svijeta. To je tim važnije jer je svijest ljudi danas zakrčena i opterećena materijalnim, što znači da je vibracija prilično spora i troma i ljudi nisu u stanju shvatiti da se nastavljaju dalje i nakon tijela. Ima nebrojeno slučajeva koji su opisani i u literaturi, kada su duše zapele između ovog, nama vidljivog svijeta i onog nama nevidljivog. Obično duše zapnu i ne mogu krenuti dalje, nakon iznenadne smrti, u nesrećama, ratovima i slično, gdje je smrt, gubitak tijela, toliko brz, da nema prekida svijesti. Jednostavno, svijest i dalje postoji dok tijelo otpadne pa kako nema gubitka svijesti duše su uvjerene da su i dalje prisutne u materijalnom. Sad se postavlja pitanje kako oni nisu svjesni da ih ljudi ne vide, da ih ne čuju, ne percipiraju fizičkim osjetilima. To je pitanje vremena koje u onostranom ne postoji. Mogu proći mjeseci i godine da duša i dalje boravi u tom prostoru, ne vidjevši ili ne želeći sebi priznati da je umrla. O takvim slučajevima govori u knjizi Iris.

SVJETLOST: Vidiš li neku, i ako da koju, smislenu vezu u ciljanom uspostavljanju kontakta s umrlima?

JERABEK: Ja sam imao jedno spiritističko iskustvo koje mi je bilo ujedno i posljednje. Moj je stav da ne treba prizivati umrle. Ako se nešto dogodi spontano to je u redu, no nisam za ciljano prizivanje mrtvih. Svi odgovori su u nama. Ako u sebi postavimo pitanje na ovaj ili onaj način ćemo dobiti odgovor. Spiritizmom zadiremo u područje koje je poput interneta: otvaranjem jedne stranice otvara se deset drugih koje nismo niti tražili i postoji velika šansa da završimo tamo gdje ne bismo željeli. Premda smo svi mi zaštićeni radi se o toj našoj volji i o otvaranju naših vrata. Dakle, želimo li ili ne želimo neke stvari. O tome ovisi i boravak duša na ovim prostorima, dakle umrlih ljudi čije su duše još uvijek prisutne. Sve zavisi o tome kako smo živjeli. Kako živimo ovdje i kakva nam je svijest ovdje – takvi ćemo biti i poslije, u onostranom. Nema tu neke razlike. Mi sami otvaramo sva ta vrata. Postoji uzrečica koja kaže kako drvo padne tako ostane ležati. Onako kako smo sebe usmjeravali i gradili za života tako ćemo nastaviti i nakon ovog života. Nećemo biti nešto pametniji, ali će nam se otvoriti različite i nove mogućnosti za razvoj. Ako smo bili otvoreni prema negativnom i manipulirani od tog negativnog takvi ćemo biti i u onostranom. Zato je važno kako odgajamo svijest, kako se usmjeravamo, kakvim se energijama okružujemo, što jedemo, kakve sadržaje konzumiramo… To sve gradi našu duhovnu strukturu i to je jedino što sa sobom nosimo. Navezane duše stvorile su odnos vezanosti s materijom, sa stvarima, sa bližnjima…. I teško ga puštaju. U knjizi sam opisao slučajeve da dijete ne može otići, a treba. Ne može jer ga sebična ljubav roditelja drži. Ili sebična ljubav djece drži roditelja koji ne može otići… Najčešće, osobe ne mogu otići iz sebičnih razloga.

SVJETLOST: Postoji li neko društvo danas koje gaji zdrav odnos prema smrti?

JERABEK: Ja vjerujem da su to, zapadnjačkim rječnikom rečeno, primitivna plemena. To su ljudi koji su u kontaktu sa zemljom, s prirodom, sa sobom. Imaju izvorno znanje i mudrost koja se ne uči u našim školama, gdje, na primjer, postoji predmet biologija gdje se govori o reprodukciji i rađanju, a nigdje ni slova o umiranju. Isto je i s mogućnostima koje sa sobom nose predmeti vjeronauk, etika… U obrazovnom sustavu ne samo da se ne govori o smrti, već se ne govori niti o starenju, problemima starijih ljudi, palijativnoj skrbi. Dijete ne može uvidjeti kako se život pali pa gasi. Kao da se taj segment namjerno zanemaruje. Etika i vjeronauk su, uz to, opterećeni i dogmama.

SVJETLOST: Nekoj od djece s kojima si komunicirao tijekom boravka u bolnicama transplantirali su koštanu srž ili su primali koštanu srž od najbližeg člana obitelji. Neki put bi transplantacija uspjela, no najčešće ne. Zašto je tome tako?

JERABEK: Naravno da liječnici vole reći kako je postotak uspješnosti visok, međutim ima jako puno recidiva, povratka bolesti. Neki put i nakon par godina. Temi transplantacije sam u knjizi posvetio jedan od tri dijela, jer me je zanimala problematika kada čovjek uistinu umire, kada je netko zaista fizički mrtav. U medicini se svi drže tih Minnesota kriterija kada prestane rad mozga, odnosno moždanog debla. Kad je moždana smrt nastupila čovjeka se proglašava mrtvim i tada se svi organi, koji su još živi, mogu transplantirati.

SVJETLOST: Moguće je, dakle, da se čovjek vrati iz moždane smrti?

JERABEK: Da, ja sam jedan naš slučaj i opisao u knjizi kada se jedna djevojka vratila obogaćena duhovnim iskustvom. Nakon jedne TV emisije u kojoj sam gostovao prišao mi je liječnik i govorio da kad čovjek nema više svijesti on je mrtav. Ja sam mu odgovorio da sam upoznao ljude koji su bili proglašeni mrtvima pa su se ipak vratili u život, i upitao ga kako to on objašnjava? Nije mi znao odgovoriti.

SVJETLOST: Što je s duhovnim aspektom kad govorimo o transplantaciji?

JERABEK: Ljudi koji imaju uvid u duhovnu realnost, a koja je povezana s našom realnošću, svjedočili su kako duša proživljava transplantaciju vlastitih organa. Oni vide da je astralno tijelo još uvijek povezano s fizičkim tijelom i da postoji cijeli proces odvajanja. Ta srebrna vrpca kojom smo spojeni je komunikator između tijela i duše. Duša tom srebrnom niti i za spavanja odlazi nekamo drugdje. To je informacijska nit koja prenosi sve informacije što se s tijelom događa i mi se u trenutku možemo probuditi makar smo svjetlosnim godinama daleko.

SVJETLOST: Ti se, dakle, protiviš transplantaciji?

JERABEK: Ja nisam protiv transplantacije već nisam za transplantaciju. Ostavljam ljudima slobodnu volju da odluče. Zakon koji regulira da se mogu uzeti organi osobe koja se za života nije pismeno izjasnila protiv toga – kriminalan je zakon. To je čista manipulacija. Tko, uostalom, ima pravo odlučivati za nečije tuđe tijelo. Ako netko želi donirati organ on se sam treba izjasniti. U Australiji donori imaju na vozačkim dozvolama ruže.

SVJETLOST: I na kraju, u čemu je osnovna važnost iskustava koje nam daju duše koje su imale dodir s onostranim?

JERABEK: To je na neki način pismo svima nama s ove strane. Oni su donosioci poruke da nastavljamo živjeti i nakon smrti. Bez obzira što se dogodilo i kako se dogodilo, mi nastavljamo biti cjelovita bića i nakon ovozemaljskog života. Nastavljamo dalje. I to je velika utjeha i poticaj da sve ima nekog smisla. Da sve što radimo u životu ima smisla. Meni smrt nije tabu – ona je fascinantna.

 

 O autoru: Dražen Jerabek rođen je 1966. u Zagrebu gdje je završio Srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn. Diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pedagoški smjer, i od tada predaje likovnu kulturu u osnovnim i srednjim školama. Od 1998. počinje se aktivno baviti ilustracijom, te sa raznim nakladnicima ilustrira dječje časopise, knjige, slikovnice, udžbenike, plakate… Dobitnik je Velike nagrade ULUPUH-a na Izložbi hrvatske ilustracije za djecu i mlade 2004. godine i nagrade Grigor Vitez za ilustraciju 2006. godine. Uz uspješan ilustratorski rad Dražen je svoj život posvetio i duhovnome radu, a naročiti predmet njegovog interesa i istraživanja je fenomen (tik do) smrti i umiranja ali i starenja i palijativne skrbi što ga je, među ostalim, usmjerilo da se angažira i u Hrvatskom hospiciju.

 

Izvori:

http://www.svjetlost-online.com

 


Comments powered by CComment

WMD hosting

wmd dno