Uvod u prezime
10 Pro 2012Korisnička ocjena: 5 / 5
- Detalji
- Kategorija: Folnegović - Predstavljanje knjige
- Kreirano: Ponedjeljak, 10 Prosinac 2012 17:23
- Napisao/la Danijel Folnegović
- Hitovi: 19882
Ovo je u meni tinjalo godinama, a onda sam odlučio istraživati, istraživati, istraživati...
Što se mene osobno tiče, niti imam, niti ću imati neke koristi od ovoga. Pogotovo jer me moj vlastiti otac doslovno razbaštinio, pa od svojih Folnegovića nisam naslijedio ništa osim – prezimena?! Pa zašto onda ovo radim?
Prmijetio sam da puno Folnegovića, pogotovo mlađih, ne poznaje dovoljno svoju plemenitu lozu, poneki čak ni svoju vlastitu rodbinu u drugom i trećem koljenu. A to nije dobro! Ovime što sada radim pokušat ću otkriti ne samo svoje podrijetlo, nego i povijest svih obitelji koji se prezivaju Folnegović.
Puno sam kontaktirao sa starijim osobama iz Slanovca i pokušat ću sastaviti rodoslovno stablo Folnegovića iz Donjih Surepca, pa Gornjih Surepca , pa sve do Folnegović - Hulec i onih koji žive u inozemstvu . U ovom prilogu bit će i fotogarfije starih kuća i stanovnika koje ćete prepoznati kao Slanovčane.
Bude li u svemu ovome štogod netočno, molim da me kontaktirate ili mi pošaljete-email, pa da zajednički ispravimo netočne stvari, ali i sve nepravde koje su se kroz povijest događale Folnegovićima.
Od znamenitih ljudi koji su rođeni u Slanovcu, najistaknutiji je Fran Folnegović; među njima posebno se ističu i svećenici: Ivan Folnegović, rođen 1782. u Čučerju (zasad najstariji), bio župnikom Čučerja od 1810. do 1812., i Franjo Folnegović, rođen 1817., zaređen 1841., župnikovao u selima kotara Taborskog i bio podarhiđakon istog kotara, umro 1885. Treći svećenik zvao se Nikola Folnegović, službovao u Vukovini, a bio je stric Frana Folnegovića. Od Folnegovića, svećenikom je izvjesno vrijeme bio i moj vlastiti otac Zvonimir Folnegović. No, kako je imao problema s komunističkom vlašću, morao se odreći svog zvanja.
U Zagrebu je poslije II. svj. rata čitavo jedno novo stambeno naselje nazvano Folnegovićevim naseljem upravo po Franu Folnegoviću. Naš Fran je u Zagrebu kasnije dobio i ulicu. A u Slanovcu, rodnom mjestu našega Frana Folnegovića, nekad aktivnog prosvjetnog, kulturnog i političkog djelatnika, nema nijednog znamena po kojem bi se dalo barem naslutiti da je taj čovjek našeg roda list!
Pri ovom mom istraživanju, jedna mi je činjenica posebno zapela za oko. Naime, u Donjim Surepcima godinama ne stanuje ni jedan jedini Folnegović. Jednostavno, nema ih! Što odselili, što izumrli... A u Gornjim Surepcima postoje samo dvije obitelji.
Po državnim statistikama, u Hrvatskoj ima 100 Folnegovića koji žive u 55 obitelji. Kakav je priraštaj, vrlo se lako može dogoditi da za dvadeset godina populacija Folnegovića bude upola manja. To će se najbolje vidjeti po rodoslovljima. Većina je stanovnika Gornjeg Slanovca tijekom XVIII. i XIX. stoljeća živjela jako siromašno. Srećom, neki su se dobro oženili, pa su imali priliku preseliti se u Miroševec. Nažalost, drugi su svoju sreću počeli tražiti u inozemstvu, ali tek šezdesetih godina XX. stoljeća.
U Hrvatskoj je kroz povijest bilo negdje oko 500 plemenitaških obitelji. Neki su izgubili titulu, nekima je oteta, no većina obitelji plave krvi je izumrla. Danas, od 120 prezimena uz koja se veže titula "plemeniti", samo ih se dvadeset vodi kontinuirano, a ostali ili su zaboravili da su "pelemenita roda" ili nisu u mogućnosti vratiti svoju titulu natrag (ne mogu je dokazati). Među njima su i Folnegovići. Naša je povelja nestala vjerojatno 1925., kad je umro posljednji iz obitelji Frana Folnegovića.
Postupak obnove povelje, pa i bilo kakve potrage, u staroj Jugoslaviji, pa ni u SFRJ nije bio moguć . Nastankom hrvatske države, tu smo mogućnost izgubili do kraja , jer dobivanje plemstva, tj.obnova povelje je toliko komplicirana da ne postoji nikakva šansa da se to postigne. A činjenica da nas je sve manje i
manje, i činjenica da je vrlo lako napraviti uvid u sve podatke iz starije povijesti, kao i ove današnje, najnovije, iz kojih je vidljivo koja su prezimena bila plemićka, trebale bi biti dovoljne Hrvatskom plemićkom zboru da bude malo fleksibilniji u svojim strogim, da ne kažem okrutnim pravilima.
Na kraju ovog uvoda, mogu vam reći da su ljudi koje sam kontaktirao u svezi ove teme bili jako sretni što sam došao do njih i priopćio im neke stvari "iz prošlosti njihove obitelji" za koje nisu znali, ali i neke stvari za koje su mislili da osim njih "nitko drugi ništa ne zna". Hoću reći, "moji Folnegovići" su oduševljeni ovim mojim projektom.
Hvala im na tome, hvala im na podršci!
U Zagrebu, 10. veljače 2012.
Mladen Folnegović
Izvadak iz knjige Frana Folnegovića:
Roditelji: - Vatroslav & Ana -
Potičem iz stare hrvatske porodice i po muškoj i po ženskoj lozi. Otac mi bijaše kmetski sin, pa je, prem donekle školan, bio gospodarom kmetske zadruge doljnih Folnegovića u Slanovcu. Ali se našlo u njegovoj ostavštini raznih povelja, medju inimi i dvije izvorne cara Rudolfa od g. 1587., u kojih se ime Folnegović piše: Folongyevich de Lepaves et Stubicza. Majka moja bijaše druga žena otčeva, a potiče iz porodice plemića Šuškovića, ali je takodjer bila seljanka, koja se je tek uz svoga supruga pogospodila, odjenuvši se na gradjansku, a od mene naučila iz knjige Bogu se pomoliti.
Nikad sretnijega i uzoritijega braka od ovoga. Uzor- supruga, neumorna, a vanredno nadarena i spretna reduša i domaćica, učinila je moja majka naš dom najmilijim stjecištem svekolike inteligencije u okolici zagrebačkoj. Uz druge
svećenike, učitelje, odvjetnike, činovnike i vlasteline upoznao sam za stolom svojih roditelja potonije biskupe: Gašparića , Guglera i Posilovića; Književnike: Bogoslova Šuleka, Ivana Kukuljevića, Mirka Bogovića, Franju Račkoga, Janka Jurkovića; parlamentarce: Eugena Kvaternika.
Bila je ciča studen i sniežna mećava, kada smo mjeseca siečnja 1893. smrtne ostanke otca moga pratili iz maksimirske vile na Mirogoj. Još nisu ni mrtvačka kola ni s mjesta krenula, a već je povrka puka segnula daleko u Vlašku ulicu. Pa kakav puk! Uz povrku kočija išlo je pješke na stotine staraca i djece, to mužke, to ženske, u tankoj platnenoj odorici! Cijeli dan hoda od kuće i kući, po onoj mećavi, a gotovo nagi! I oni na sve to ne misle, već hrle, da se izplaču na grobu svoga dragog starog načelnika, svoga dobroga otca! Kad se toga sjetim, kako da svako ono dobro seljačko hrvatsko srce ne izljubim, kao srce brata svoga? Kako da ne vjerujem u angjeosku dušu naroda svoga? Kako da se ne sgražam nad pokvarenošću onih, koji viču na pokvarenost puka, a ne vide pustoši u vlastitom srcu svojem?
Evo duševne atmosfere, iz koje sam nikao, u kojoj sam proveo djetinstvo svoje. Evo slike gnijezda, iz kojega sam imao prhnuti u sviet. Doista, ne imam se iz svoga djetinstva ni na što potužiti. Ne samo to. Komu je nježno doba djetinstva odnjihala onako čista, nježna i sveta ljubav roditeljska: koji nije na svom tijelu osjetio udarca ruke, ni šibe; komu je majčino oko s lica unapred pročitalo svaku želju njegovu, da ju odmah izpuni; koji nije gledao ništa ružna, slušao ništa opaka, a uza to od prirode bio nadaren zdravim tjelesnim i duševnim organizmom, taj ne zaslužuje absolutno nikakva priznanja za to, ako je nastojao da ostane pošten čovjek i vrijedan sin otačbine svoje. To je najmanje, što se od njega očekivati mora.
I neka se za to ove moje uspomene ne shvate kao samohvala, koja je isto tako nedostojna, kao i smiešna nego kao javno polaganje računa, kojim želim osvjedočiti svoje sudce, razumne čitaoce, da sam bar donekle nastojao častno i koristno upotrijebiti ono golemo blago, kojim sam od Boga i roditelja svojih nadaren. A to se blago zove: vedrina duše.
( Doživljaji i dojmovi – autor Fran Folnegović – tisak u Zagrebu C.Albrechta ( Jos. Wittasek 1902 . str. 9- 11 )
Prvo javno objelodanjivanje grba Folnegovića učinio je negdje 1990. god. tjednik Vikend, uz jedan kraći tekst o prezimenu Folnegović. Istraživao sam, razgovarao sa starosjediocima Gornjih i Donjih Surepca, ali o grbu nisam ništa saznao. Onda sam otišao u Hrvatski državni arhiv i ondje saznao čiji je grb i kako je dodijeljen. Dakle, na slici je grb obitelji Frana Folnegovića. Slika u prilogu dolje .
Uvod iz knjige Frana Folnegovića Doživljaji i dojmovi :
Trideset godišta neprekidne djelatnosti u gotovo svih granah javnog života, neprekidne borbe, da prehraniš sebe i obitelj, i neprekidne težnje, da upodpunjuješ svoju manjkavu, jer nesustavnu naobrazbu: koja gradja za memoare! Ali niti bih našao čitatelja za omašne knjižurine, niti ni tjelesna snagadotječe, da napišem sve svoje doživljaje, ter ocrtam sve svoje dojmove.
Lačam se pera tek za to, da iznesem na javu ono, što mi se čini najvažnije, a može da služi i za zabavu i za pouku mladjoj generaciji. Činim to donekle i za to, jer me na to nagovaraju mnogi prijatelji, pače mi se ugledni pisac hrvatski ponudio, da će moje pričanje rado napisati, ako se ne mogu odvažiti, da se sam prihvatim posla. Ele pomozi, Bože, neka je od koje to koristi za čestita čitaoca, kojemu budi na ravnanje kazano ovo:
Za mene je istina, što i Bog; laž, što i vrag. Pa kao što ne želim biti vragom, tako ne smažem ni drzkosti, da se stavljam uz bok Bogu. Za to i ne vičem: Sve, što pišem, smatrajte svetom istinom. Ali tim smjelije smijem tvrditi, da od ničesa ne zazirem ljuće, nego li od laži. A na čitaocu je, da razmišlja i onda sudi, u koliko sam se primaknuo visini absolutnoga pojma istine. No koji se čitalac tek za to bude podvrgnuo trudu, da me čita, e da pokuša, ne bi li me gdje uhvatio u protuuslovlju, ili u netočnosti glede koje sitnice, da onda može narodu doviknuti: Eto ga, kako laže! neka čuje već sad ovu moju: Brate, ti hoćeš da mi budeš neprijatelj, i samo zato da mi se namičeš sudijom, a u istinu ti si moj brat, ali na žalost svoj vlastiti veći neprijatelj, nego li moj prijatelj. I zato te kao brata moli: ne čitaj radije ni retka dalje. Jer samo onaj, koji s ljubavlju čita ono, što je s ljubavlju pisano, može se takovim štivom okoristiti.
( Doživljaji i dojmovi – autor Fran Folnegović – tisak u Zagrebu C.Albrechta ( Jos. Wittasek 1902 . str. 1-2)
Autor: Mladen Folnegović
Comments powered by CComment