Nakon smrti?

07 Pro 2015
Zvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivnaZvjezdica neaktivna
 

  spirit

Šta se stvarno događa poslije smrti
Da li Majkl Njutn izmišlja priče o duši
Odgovori, objašnjenja, zapažanja i uputstva


Piše: Milovan Mića Jovanović

U mom članku Reinkarnacija spomenuo sam Majkla Njutna u negativnom kontekstu, kako mi jedni zamjeraju, dok drugi samo žele da objasnim taj svoj stav. Rekao sam, precizno, da za reinkarnaciju postoje širom svijeta hiljade primjera-dokaza dobijenih u regresiji koji se ne mogu osporiti. Kod ovakve vrste „dokaza“ treba biti vrlo iskusan, oprezan i neutralan, bez namjere da se nešto dokaže, već samo da se istraži i realno opiše. Ovde ne ubrajam Njutnove knjige i stavove jer, pored toga što su nebulozni, nemaju nikakvu istinitosnu vrednost. Da, to je moj stav, a pokušaću da ga odbranim.

Može se slobodno reći da je jedino ispravno u Njutnovim knjigama  ono što je usvojio od drugih a ne ono što je on „istražio i dokazao“. Ne želim da analiziram sve njegove knjige, to bi bilo gubljenje vremena, osvrnuću se samo letimično na Sudbinu duša, za koju je dobio nagradu. Nabrojaću samo neke od „bisera“ što najviše bodu oči i na njih ću odgovoriti bez detaljnijeg obrazloženja, jer se neki kompletniji odgovori na pojedina pitanja mogu naći u mojim knjigama, člancima i na predavanjima.

Procenjuje se šteta koju je duša nanela drugim dušama, šta mora da iskupi, kaže Nj.

Ne može se nanijeti nikakva šteta drugim dušama, ne postoji grijeh, pa ništa ne mora da se iskupi, kažem ja.

Učimo, savlađujemo lekcije, zato smo i stvoreni, piše Nj.

Nj. ne zna zašto smo ovdje. Ne da nešto naučimo, nego da iskusimo ono što samo pojmovno znamo i da doživimo sebe u vlastitom iskustvu. Duši su potrebna osjećanja, a ne znanja, jer ona sve zna. Osećanje je iskustveno. Osećanja su jezik duše kao što su reči jezik uma.

Duša ulazi u matericu i posle tri mjeseca spaja se…

Laički pristup. Duša je sve stvorila i sve okružuje, ona je svuda.

Učitelji nas (posle smrti) poučavaju i gledamo filmove o budućem životu…

Onda bi se izgubila svrha samog života – da budemo kreatori. Ako ovo nije izmišljeno, liči na film onoga što se događa u početku treće faze posle „smrti“. Opisaćemo to kasnije.

Nj. govori o novim i starim dušama i time pokazuje da nije čak ni informativno upućen u duhovna znanja. Naročito je veselo (smiješno i žalosno, u isto vrijeme) kada njegovi regresanti detaljno objašnjavaju kako se nove duše legu iz čaure, kao svilene bube, a on to prihvata i dopunjuje.

Sve duše su stvorene istovremeno i posle nekog ciklusa razvoja, kada stigne do željenog kraja, sama duša odlučuje gde će se uključiti na kosmički kotač (ne karmički, takav ne postoji) i nastaviti ponovno uzdizanje. Ovaj proces vječito traje.

Baš je veselo kada Nj. objašnjava kako duše idu (u prodavnicu, ha, ha) da biraju novo telo, kao da je u pitanju odjelo. Tvrdi da im je određena energija za život u fizičkom tjelu, pa moraju da štede. Ovo nema veze sa istinom.

Opisaću, bez detaljisanja, šta se stvarno događa i kako se formira fizičko tjelo.

Prije fizičkog rođenja formiramo mentalnu sliku budućeg tjela koju utisnemo u materiju, koju smo stvorili određenim frekvencijama, mislima i emocijama. Ogromna energija kosmičkih projekcija filigranski ulazi u materiju. Formira se fetus i tokom trećeg mjeseca obavlja se mnogo („tehničkih“) detalja. Ličnost iz prethodnog života pomaže pri formiranju nove individue i povlači se. Fetus ima svoje astralno tjelo u kome se nova ličnost sastaje i integriše s drugim djelovima svog identiteta. Fetus vidi kroz majčino tijelo i čuje dok je još u njemu. Vrijeme ne postoji, sve inkarnacije se odigravaju istovremeno. Svaka individua od samog rođenja počinje da formira za vječnost svoju vlastitu kopiju (električnim putem i to radi čitavog života), koja sadrži svoje vlastite misli, emocije, snove, želje, iskustva…

Nagradno pitanje: Šta se inkarnira u novu ličnost, a šta se formira novo?

Imamo teorijsku mogućnost da formiramo savršeno zdravo tjelo, ali mi u njega ugrađujemo i svoja ubjeđenja i ideje sadržane u svijesti i to je glavni razlog zašto se rađaju bolesna tela. Jedan deo svijesti „čeka“ da se razvije mozak da bi se s njim povezao. Taj dio svijesti nazivamo svjesni um. Onaj dio svijesti koji je slobodan, oslobođen direktne veze sa mozgom, pogrešno nazivamo nesvjesni dio. Kada bismo u tjelo ugrađivali samo ona ubjeđenja koja vode sreći, nikada ne bismo shvatili da naša ubjeđenja stvaraju našu realnost. Da smo uvijek zdravi, srećni i zadovoljni, malo nas bi se okrenulo duhovnosti, tražilo smisao života i upoznavanje sebe. Teško je biti i romantičan ako su sve želje ispunjene.

Nagradno pitanje za čitaoce. Pošto se sve događa sada, sve inkarnacije se odvijaju istovremeno, kako objasniti veze u lancu genetičkog nasleđa i često veliku fizičku sličnost nekih potomaka sa precima?

Uvijek postoji onaj ko može odlučiti jesmo li dovoljno dobri ili ne, pa nas (treba) malo popraviti ili uništiti! Ovdje je riječ o lošim dušama, navodi Nj. Čitav trud je uglavnom u tome da se izađe iz kruga reinkarnacija, da se postane savršen i ode u vječnost, objašnjava Nj. Na osnovu nekih proizvoljnosti Nj. zaključuje da duhovni svijet nije savršen.

Sve je pogrešno! Sami biramo da li ćemo se, gdje i kada inkarnirati, biramo (dogovaramo se) i roditelje. Nijedna duša ne biva uništena, nikada. Život ne služi da se nešto nauči, da se negde stigne ili da se nešto bude. Mi sve znamo, mi smo uvijek i zauvijek tamo gde želimo da stignemo i ono smo što težimo da postanemo. Svrha života je samo da sve to uvidimo jer je naša sudbina, koju ne možemo izbeći, veličanstvena. U krajnjoj stvarnosti, sve je savršeno, a u našem svemiru ništa se ne događa slučajno, mada naučna dogma govori o nasumičnosti u svemiru.

Opasno je to što Nj. štancuje regresoterapeute na svoju sliku i priliku.

Posebno treba obratiti pažnju na neke tvrdnje o podsvjesti, umu, psihi… Doktor psihologije sa certifikatom majstora hipnoterapije (da li se i tamo kupuju diplome i kraduckaju doktorati?) kaže: svijest, intuicija i mašta su u podsvjesti, a tu je i skladište psihe?!

Alooo doktore! Ne, gospodine doktore!

Ne znamo šta je svijest, samo naslućujemo. Leonard Mlodinov, autor mnogih knjiga koji je na Berkliju doktorirao teorijsku fiziku, a pisao je knjige i sa Stivenom Hokingom, kaže da današnja nauka još nema dobru čak ni radnu verziju definicije svijesti. Visokorazvijena bića iz duhovne dimenzije govore nešto slično i kažu da se ne može dati definicija svijesti, ali se mogu navesti neke njene osobine, kao: svijest je sama sebi izvor, a psiha je razvila svijest da bi donijela jasne sudove o našem mjestu i ulozi u fizičkom svijetu; svijest nastaje uslijed kreativnih dilema; postoje pojedinačna i grupna svijest; svijest je prozor kroz koji duša gleda napolje; svijest je dimenzija svake akcije…

Ali ima i onih koji znaju. Dejan Raković, Đuro Koruga i Spasoje Vlajić (ima ih još, kod nas i u svetu) verovatno će dobiti Nobelovu nagradu, ubiše se od držanja predavanja i pišući knjige o svijesti.

Ukratko ćemo objasniti šta su intuicija, mašta, psiha…

Intuicija je (uz logiku i emocije) jedan nivo saznanja na osnovu kojeg um donosi odluke. Um je psihički obrazac kroz koji se formira i tumači stvarnost i dio je svijesti, a nalazi se u svim našim ćelijama a ne samo u glavi, odnosno mozgu, kako mnogi „stručnjaci“ (kao što je Nj) misle. Genijalnost pojedinih osoba dolazi od uma, a ne od mozga, koji mu je fizički pandan.

Mašta je misaoni proces zamišljanja (uglavnom) budućih događaja, nepostojećih  ili nepoznatih objekata… Mogu se zamišljati i prošli događaji, ali drugačije nego što su odigrani, da to ne prijeđe u sjećanje. Mašta daje snagu uvjerenjima da bi ova postala fizičko iskustvo, ali efikasno služi i za promjenu vlastitih ideja i ubjeđenja. Ovdje se može uključiti i vizualizacija, kojom se privlači ogromna energija, a nju odgovarajućim riječima prilagođavamo zamišljenoj slici. Na ovaj način varijacijom vibracija nevidljivih sićušnih superstruna, koje čine sve što postoji na fizičkom nivou u svemiru, stvaramo različite predmete.

Psihu takođe ne možemo definisati. U Predgovoru Sedme knjige dao sam dosta opisnih karakteristika i primjera kako radi psiha. To nije rezultat mojih razmišljanja ili spekulacija, nego samo moje iskustvo i, uglavnom, ono što sam direktno ili posredno dobio i zapisao od duhovnih bića. Tamo je rečeno da psihu niko ne može definisati, ona se samo može iskusiti. Psiha i svijest su najveća čuda i iz njih sva druga čuda proizlaze, jer bilo o čemu da govorimo mi, na neki način, govorimo o Psihi i svijesti pa i o Bogu. Psiha je sama sebi izvor, a može se reći da izrasta iz jednog nepojmljivo velikog i nevidljivog izvora, koji je veći i od samoga sebe. Da li je to Praznina, čista svijest i energija, ono što neki nazivaju Sveti Duh, Bog ili neki njegov aspekt – to niko ne zna. Nije (velika) greška ako reči Bog ili psiha zamenimo rečima ljubav, Sve Što Postoji, Život…

Psiha nema granica i raste iznad našeg i svog vlastitog iskustva. Psiha ima sklonosti ka stvaranju modela, pa i različitih verzija sebe, kao što smo mi u snu, na primjer, samo njeno „drugo pakovanje“ u odnosu na budno stanje. Ona se igra, stvara ambijent, igrače i igračke, ispituje pretpostavke s namerom da Cjelina bolje upozna sebe i svoje djelove, njihove mogućnosti i iskustva. Uloge psihe i svijesti su podjeljene pa je, npr., psiha stvorila ego, a kreativna svijest oko. Oboje su usmjereni napolje.

Da ne nabrajamo nedopustive postupke koje Nj. čini tokom seansi, dodirujući (pa i vuče za ramena, briše znoj…) regresanta ili postavljajući mu sugestivna pitanja.

Mnogo ima velikih naučnika koji su grešili u nekim stavovima, čak i iz svojih oblasti rada. Frojd i Jung, pored velikih zasluga za mnoga znanja, imali su, uglavnom, pogrešan stav u odnosu na to šta je podsvijest, a kasnije su prepisivali njihove stavove. Niti našim ponašanjem upravljaju nesvjesni procesi (Frojd), niti je susret sa sobom neprijatan (Jung), jer susrećemo Boga. Ne postoji sjenka (tamna strana ličnosti), ali mi možemo sve da iskusimo, jer sve suprotnosti postoje, ili što očekujemo i što smo stvorili mislima, riječima i djelima. Jungov mračni dio ličnosti je ego, a ne podsvijest. Da ne spominjemo njihovu veliku zabludu – da podsvijest nije svijest i da nije svjesna same sebe. Jung i ostali nisu uvidjeli da postoji jedan unutrašnji Ego (geštalt ili unutrašnje Ja) koji organizuje ono što Jung naziva nesvjesni materijal. Unutrašnji Ego kreira fizičku realnost sa kojom zatim ego (spoljašnji) manipuliše. Unutrašnji Ego režira ono što će da izvede ego.

Najvažniji atribut svijesti je kreativnost, koju svi pripisuju podsvijesti. Naš uobičajeni (spoljašnji) ego nije sposoban da shvati znanje i organizaciju unutrašnjeg Ega, pa mu to sve izgleda kaotično. Tu su pali Jung i ostali! Id i ego mogu nekako da se prihvate, ali da je, kako tvrdi Frojd, superego (drveno gvožđe, to bi valjda odgovaralo nadsvijesti) nesvijestan, to bi dovelo do kaosa, postojanja bez smisla i nestanka svega, što bi bila katastrofa. Njihova zajednička greška jeste tvrdnja da je ego „spiritus rector u snovima, tvorac sna, birač slika i režiser drame sna“ (Szondi: Ich-Analyse, 1956). U snovima ne egzistiraju vijreme i prostor pa ego ne može tamo da se nalazi. Iz ovoga slijedi mnogo pogrešnih tvrđenja, kao što su ona da „nesvijesno nikada ne laže“ ili da „snovi predstavljaju nesvijesnu reakciju na jednu svijesnu situaciju“ (Jung: Psihologija i alhemija) ili „da je nesvijesno čovjekova priroda i da je u psihičkom životu infantilno“  (Frojd: Uvod u psihoanalizu).

Ovi velikani nauke nisu shvatili da cjela budna svijest nije ego, da je ego (svesno „ja“) samo dio budne svijesti, izdanak uma, kojem su pridodati još neki djelovi ličnosti a koji se bavi fizičkom manipulacijom – fizički objekti, relacije prostor–vrijeme… i da ne može biti u snovima. Dio budne svijesti može se dovesti u (lucidne) snove, kada smo „budni“ u snu i svoje snove prepoznajemo kao snove i možemo ih režirati u hodu. Da bi se ovo lakše postiglo preporučio sam (u svojim knjigama) određene vježbe čiji je cilj da se događaji i prateća osjećanja dožive što je moguće više van vremenskih kategorija.

Mnogi još smatraju da je spoljašnji dio uma naša svijest a unutrašnji dio je podsvijest. Sve se trpa u podsvijest, pa mnogi psiholozi smatraju da regresivna hipnoza omogućava kontakt sa vlastitom podsviješću. Neki psihoterapeuti (psiholozi i psihijatri) prepisuju pacijentu ljekove ili metodu, a znaju da je svaki pacijent priča za sebe i da nisu egzaktni ni dijagnoza niti način lečenja. Psihologija nema pravih teorija, jer neka teorija ima vrijednost (što se znanja tiče) samo ako postoji način da se ona opovrgne. Psihoanaliza liči, ali nije teorija, već je više (klinička) praksa. Jedan poznati i „ugledan“ psihoterapeut kaže na TV da osobi koja se boji smrti, prije nego što joj prepiše ljek i/ili metodu, kaže – da će svi koje sada zna za sto godina biti mrtvi. Vrlo utješno! Posle ovog „savjeta“ takvom pacijentu jedino preostaje samoubojstvo! Mnogi (ne svi)  još uvijek mjesecima seciraju na kauču tamnu prošlost pacijenta, u nadi da će pronaći uzrok njegovog problema. Imajući u vidu da postoji samo sada, to, očigledno, nema smisla.

Nagradno pitanje: nekada pomoću regresije uspješno riješavamo zdravstvene probleme, koji se ne mogu (čini se) riješiti na drugi način. Kako to usjpeva kada se inkarnacije događaju istovremeno jer vrijeme ne postoji i sve je u  s a d a?

Ko dâ tačan odgovor, ako želi, radiću s njim regresiju-progresiju.

Psihologija je bila deo filozofije a neki su predlagali da se ona proglasi za samostalnu nauku, šta se dogodilo 1879 godine. Nije pogrešio Vilijem James kada je rekao da treba psihologiju neko vrijeme tretirati kao nauku, pa će ona, možda, to nekada i postati. Čini se da to vrijeme još nije došlo.

Da razmotrimo šta je lična podsvijest sa gledišta stvaranja, jer to zadaje probleme mnogima.

Ljudska bića znaju i stvaraju na tri nivoa: podsvijesno, svijesno i nadsvijesno (super svijest ne razmatramo, to je nivo Božanstva). Nivo iskustva na kom ništa ne znamo o svojoj stvarnosti niti je svijesno stvaramo, nazivamo podsvijest. Preciznije – zanemarljivo malo smo svijesni (znamo) da nešto stvaramo, ali uopšte ne znamo zašto to činimo. Pogrešno bi bilo pomisliti da ovaj nivo ne koristi ili da šteti. Podsvijesno stvaranje pruža veliku pomoć svijesnom stvaranju, jer o mnogim radnjama koje tjelo obavlja ne moramo brinuti, obavljaju se automatski. Ovde spadaju kucanje srca, rast kose i noktiju, probava, disanje, trepkanje očnim kapcima… (neko vrijeme posle smrti tjela još uvijek rastu nokti i kosa; podsvijest još nije shvatila šta se dogodilo). Podsvijest traži (i nalazi) brza rješenja za probleme koji se pojave iznenada, kao trzanje ruke sa vrele ploče. To postiže tako što proanalizira ulazne podatke i u skladištu podataka traži odgovarajuća rješenja. Važno je i treba da se zna šta smo odabrali – čega da ne budemo svjesni, inače možemo doći do pogrešnih zaključaka (da neko drugi nama upravlja ili da smo žrtve).

Ima još mnogo primjera gdje zaista gromade svjetske nauke iznose pogrešne tvrdnje, koje potom drugi prihvataju i trude se da ih uklope u svoja istraživanja i stavove. Tako, John Lok tvrdi da se djeca rađaju kao tabula rasa po kojoj se tokom života ispisuju iskustva. Da je tako, mi bismo još bili u kamenom dobu.

Kant smatra da se iskustvo mora organizovati u znanje. Nije uočio da znanje prethodi iskustvu. Veliki Niče je svoju filozofiju zasnovao na premisi da fizika ukazuje da je život besmislen, jer nekada mora da izumre. Niti fizika na to ukazuje niti život (može se reći Bog) može da izumre, može samo da promeni formu postojanja.

Govori Nj. o čistilištu, što nema veze sa istinom, to je uticaj religioznih stavova.

Vjeće Staraca (verovatno po ugledu na antičku Grčku, naročito Spartu) odlučuje o našoj sudbini, našem daljem putu u duhovnoj dimenziji i reinkarnaciji, kaže Nj.

Ne, niko i nikada nama ne komanduje, uvijek sami donosimo odluke o svemu. Po svojoj volji npr. postajemo i prestajemo da budemo anđeli ili vodiči.

Da, smrt ne postoji. Poslije smrti ne postoji suđenje, grijeh niti kazna, đavoli, demoni ni pakao, znaju oni mnogi koji nisu opterećeni religioznim stavovima i sami misle, biraju i donose odluke, ili su se bar neko vrijeme ozbiljnije bavili duhovnim spoznajama. Zato me čude neki stavovi u vezi sa ovim pitanjima koje je iznjela Tamara Vrančić Sokač, u svoj stručnoj i detaljnoj kritici „Kako je Newton zloupotrijebio regresoterapiju“. Da, đavoli i demoni se mogu sresti, vidjeti i osjetiti, ali ne postoje! To su nebića, kvazi tvorevine. O tome ovdje nećemo detaljnije raspravljati. Nisam razumjeo ni Tamarino pravilo koje glasi: „Znatiželja ne može biti motiv, jer takav motiv je u potpunosti neopravdan razlog za nešto toliko ozbiljno kao što je regresija i istraživanje duše“. Zašto? Slažem se da je ozbiljno i da treba imati povjerenja u regresologa, ne samo kao dobrog i iskusnog poznavaoca (stručnjaka) nego i kao čovjeka, ozbiljnu i odgovornu osobu. Ja sam postizao najbolje rezultate sa onima koji su iz znatiželje išli u regresije ili progresije, jer nisu bili opterećeni „rezultatom“, da riješe neki problem. Takve sam, samo iz znatiželje, vodio grupno u „turističke obilaske“ prošlih života i postizali smo izvanredne rezultate. Bilo je slučajeva kada dvije osobe, iz radoznalosti, žele da saznaju da li su bile zajedno u nekom prošlom životu. Ovo se provjerava tako što prvo jednu, a zatim odmah drugu osobu vodim u eventualni zajednički prošli život, s tim da druga osoba ne zna šta je videla i doživjela prva. Upoređivanjem njihovih iskustava dolazi se do zaključka. Šta mislite, da li se može još „pojačati dokaz“? Daću vam polovinu odgovora – može! Sami razmislite – kako?

Ovde prekinite čitanje i bar pet minuta razmišljajte o odgovoru.

Evo odgovora: obe osobe istovremeno vodim u regresiju u neki eventualni zajednički život i događaj. Ovo može biti vrlo interesantno, poučno i ubjedljivo.

Treba znati da nikada ono što doživljavamo pa izvještavamo u transu ili hipnozi (makar ovi bili duboki kao Bajkalsko jezero), nije savršeno tačno, nije čist prijem ili kanal. Može se izbjeći ego, ali neki drugi slojevi ličnosti i neurološke strukture uvijek djeluju u skladu s našim uvjerenjima, željama ili očekivanjima, pa treba biti oprezan pri donošenju zaključka. Zato treba uvijek sve provjeravati više puta a korisno je imati mogućnosti da se u budnom stanju postavljaju potpitanja ako imate obostranu komunikaciju s nekim svojim vodičem, s nekom visokorazvijenom ličnošću iz duhovne dimenzije ili nekom ličnošću koja je ovdje, u tjelu, ali nije s nama u istoj ligi, nego je došla da nas uputi, da pomogne. Nekima će ovo djelovati neverovatno – ali takvih ima oduvjek, mnogo i svuda.

Kratko ću navesti šta se događa posle smrti tjela.

U prvim trenucima (prva faza) zbunjeni smo i uplašeni ali vidimo, čujemo, krećemo se… i te kako smo živi, ali primjećujemo da nemamo tjelo. Zaključujemo  da mi nismo tjelo. U ovoj fazi se oslobađamo svih fizičkih ograničenja, emocija i iskustava. Ova faza je kod svih ista.

Poslije toga nastupa druga faza, koja pravi najviše zabune, jer je kod svakoga različita.Oni koji su se vratili iz „smrti“ misle da je njihovo iskustvo ono šta se zaista događa. Ja i nekoliko mojih klijenata ovdje smo doživljavali svašta, pa i raj i pakao. Iz duhovne dimenzije su mi govorili da pakao ne postoji, a klijenti u regresiji su govorili kako se nalaze u paklu. Ništa nismo razumeli. Ja sam išao u neke svoje prošle živote i u nekima sam bio u paklu poslije smrti? Nisam (dugo) umeo da ovo protumačim dok mi nije objašnjeno šta se događa, upravo ovo što ću da opišem.

O čemu je ovde reč? Druga faza smrti služi da doživimo ono što želimo ili očekujemo da će se desiti posle smrti. Tako, ako sebe smatramo grešnim i da zaslužujemo pakao, mi možemo doživjeti pakao, vidjeti sebe u paklu onakvom kakvim ga zamišljamo, ali nema nikakve patnje niti bola, jer u duhovnom carstvu toga nema. Možemo doživeti i raj, onakvim kakvim ga zamišljamo. Ko smatra da će mu se suditi, to će doživjeti. Sudije će biti onakve kakve zamišlja, a ishod suđenja će biti kakav očekuje. Ko vjeruje u reinkarnaciju, može doživljavati neke događaje iz prošlih života kojih se svjesno nije sjećao. Ko vjeruje i očekuje da će ga dočekati Bog, to će se i dogoditi a Bog će izgledati onako kako ga zamišlja. Ako smatramo da poslije smrti ništa ne postoji, to ćemo doživjeti, ništa se neće događati, ništavilo. Možemo doživjeti bilo šta i tu ostati dokle god ne uvidimo da doživljavamo upravo ono što očekujemo i u šta vjerujemo. Ova faza je kod svakoga različita. Vrata za nama su još uvek otvorena i možemo se vratiti u fizički svet, ali sebe ne doživljavamo fizički. Oni koji su još u tjelu mogu primjetiti naše prisustvo na mnogo načina. U ovoj fazi se oslobađamo ega, uma i svih misli koje su se zadržale i koje su nas poistovjećivale sa umom.

Kada promjenimo misli, sve će se promeniti u skladu s tom promjenom. Naše iskustvo je direktna posledica naših ubjeđenja. Znači, nema potrebe da se nešto posebno pripremamo za smrt, već da, kao i u životu, mislimo i očekujemo dobro, da se ne opiremo i da budemo veseli. Sjetite se šta je Bernard Šo tražio da piše na njegovom spomeniku: „Znao sam da će mi se ovo dogoditi“, pa se nasmejte. Izvoditi neke trikove da bismo prekinuli samsaru (lanac umiranje–rađanje) nepotrebno je i besmisleno. Svi rituali iz tradicije ili preporuke Tibetanske, Egipatske ili bilo koje druge Knjige mrtvih bez ikakvog su značaja. Vaša sudbina je Božanstvo, bez obzira na to da li će vas neko opjevati, prosuti vino, vodu ili ulje, da li će tjelo biti sahranjeno, spaljeno ili ostavljeno pticama… Nema značaja kojoj religiji pripadate (i da li uopšte nekoj pripadate), da li se molite ili recitujete svete stihove, živite monaškim životom, nosite crnu odjeću ili odjeću boje šafrana i da li znate svih hiljadu osam imena Šive. Ništa od svega toga nije značajno, vi ste bogovi!

Kada budemo spremni da pređemo u treću fazu smrti, kada se vrata za nama zatvaraju, to je trenutak početka treće faze.

(Ne treba detaljnije opisivati ko će nas sve sačekati da bi nam pružio utehu i podršku. Dočekaće nas svi oni koje želimo da nas dočekaju, kako oni koji su otišli („umrli“) prije nas, tako i oni koji su još ostali u fizičkim tjelima! Pisao sam da mi postojimo istovremeno u više primeraka i u različitim realnostima. Kvantna fizika kaže da svaki predmet postoji na više mjesta istovremeno i da je naša stvarnost definisana samo ako i kada je opažamo. Ovo nije baš krajnja istina. Sve postoji i pre nego što smo to ugledali, kažu oni koji sve znaju. Sve moguće situacije, sa svim zamislivim ishodima, postoje ovdje i sada, a mi odabiramo šta ćemo vidjeti i iskusiti. Kako i zašto odabiramo jednu situaciju i ishod a ne neku drugu, duga je i ljepa priča i o tome ovde nećemo da raspravljamo. Samo da se setimo – ništa od svega nije stvarno!  Krajnju stvarnost ne možemo izmjeniti, ali je možemo sagledati i doživeti na mnogo načina. Ovo je jedna od najvećih životnih tajni! Ovdje mogu samo da vas podsjetim šta je Nils Bor rekao: „Ako niste zaprepašćeni kad vam se priča o Kvantnoj teoriji, onda je niste ni shvatili.“ Ne brinite zbog toga, Bor je pričao i radio svašta. Kada su ga pitali – zašto je zakucao potkovicu iznad vrata, zar veruje u amajlije, odgovorio je: „Ne vjerujem, ali su mi rekli da donosi sreću i onima koji ne veruju“.)

Posle toga ćemo se naći u hodniku na čijem se kraju nazire svjetlost prema kojoj se krećemo velikom brzinom. Krećemo se tada prema centru svog bića i svjetlost se širi a mi postajemo dio nje, stapamo se sa Suštinom. To je početak onoga što nazivamo Raj. Tada naše iskustvo više ne zavisi od naših ubjeđenja nego od želje.

Sada se stapaju sva tri nivoa svesti u jedinstvenu svijest a prošlost, sadašnjost i budućnost postaju jedno. Mi se u ovoj fazi, prije stapanja sa svjetlošću, oslobađamo svog duha, onoga što smo mislili da je naša duša! Oslobađamo se svih preostalih misli i svega što predstavlja odvojeni vid postojanja, pa naša duša postaje ujedinjena suština tela (?), uma i duha, prelazi u novi kvalitet, potpuniji i veći od zbira sabiraka koji je čine i tome je pridodata nova energija, sama  suština našeg postojanja.

Kasnije izranjamo iz Suštine da bismo pregledali svoj život u tjelu, koje smo upravo napustili. Ovaj pregled je sveobuhvatan, jer ga sagledavamo sa svih strana pa i sa gledišta svakog od učesnika pojedinih događaja. U zavisnosti od toga šta smo vidjeli u svom proteklom životu i kako smo zadovoljni svojom ulogom (ali ne samo od toga), donosimo odluku i odgovaramo na sveto pitanje: Da li želimo da nastavimo dalje u duhovno postojanje (da budemo „mrtvi“) ili hoćemo da se vratimo u fizički svijet, život u tjelu? Ako nismo zadovoljni onim kako smo proveli život ili se ne osećamo potpunim – da smo iskusili sve ono zbog čega smo došli, tada odlučujemo da se vratimo u fizički život nekoliko trenutaka ili mnogo prije „smrti“ koja će nam biti izbrisana iz sećanja. Tada kažu da smo bili nadomak smrti, ali smo se vratili. Dešava se da se vratimo u zdravo tjelo, iako je bilo bolesno, tada kažu – bolest se povukla na čudan i nepoznat način, dogodilo se čudo. Možemo se vratiti i u neku alternativnu stvarnost. Kroz ovu inkarnaciju, svoj sadašnji život, prolazimo više puta.

Nagradno pitanje: kako će na Prvo sveto pitanje da odgovore mala djeca?

Ovde nećemo detaljno opisivati šta se događa u duhovnoj sferi, gde, pored ostalog, spoznajemo ko smo mi zaista, posle ponovnog redefinisanja u centru svog bića. Posle toga se krećemo kroz duhovnu sferu da bismo izrazili sebe i spoznali ponovo ko smo u raznim verzijama u svojoj božanskoj veličanstvenosti. To je Raj. Ali, treba znati da Raj nije neko mjesto već stanje, način postojanja i izražavanja vlastitog Božanstva kroz sebe kao sebe. Ako i kada želimo da se ponovo rodimo u fizičkom svijetu, prethodno prođemo kroz centar svog bića, gdje ponovo stvaramo novi identitet. Pre nego što krenemo u avanturu fizičkog života, postavlja nam se Drugo sveto pitanje – da li smo sigurni da želimo …

Treba napomenuti da nema duhovnog rasta u duhovnoj dimenziji. Uostalom, zbog toga je i stvoren relativni fizički svijet. Mnogi misle da su stručnjaci za nogomet i politiku. Isto se može reći i za duhovne spoznaje – bez osobnog iskustva, s malo znanja i razumjevanja, samo informisani, neki misle da mogu da drže predavanja, pišu knjige, daju savjete…

Profesor Raković je držao predavanje s temom „Razvoj svjesti nakon smrti fizičkog tela“. Sa istim pravom mogao bi da obrađuje i temu pod naslovom: Razvoj fizičkog tjela nakon smrti. Još da nije bilo Adamovog grijehopada daleko bi dogurao i saznao bi da toga nikada nije bilo, šta je astralna projekcija, da ne postoji neživa materija i da svijest nije nešto što nam pripada, nego je postojala i pre nas i nastanka planete Zemlje. Da molitva ne pomaže (bar ne ako se upražnjava na način kako se sada radi i kako religija i Raković preporučuju, sem molitve zahvalnosti uz odgovarajuću misaonu podršku), govorio sam i pisao više puta, da sada ne ponavljam. To je bar lako da se eksperimentalno dokaže.

Profesor Đuro Koruga tvrdi da nauka i religija nisu dva suprotstavljena sistema. On ne samo da zna šta je svijest nego ima i modele podsvijesti, biološke svijesti…

Spasoje Vlajić se „proslavio“ sa Svjetlosnom formulom, kojom želi da obuhvati ukupan život. Po toj formuli predsednik Slobodan Milošević još vlada Srbijom i to će trajati do 2020. godine. Ujedinio je sve srpske zemlje, jer je dobio ratove, a datumi njegovog rođenja čine sveti brojevi. Naučili smo da ne treba koristiti (stranu) reč – emocije, nego srpsku – osećanja, koju prepoznaju naš govorni aparat i svijest, jer je to sveti i najstariji jezik. Sada Vlajić drži predavanja i piše knjige o fizici svijesti. Naravno, to je u modi.

Profesor Žarko Vidović obrađuje temu „Duhovnost i nauka“, a ne reče šta je duhovnost, nego priča o nakakvim saborima u pravoslavlju. Osjećanja su sveta tajna a liberalizam je gori od fašizma, tvrdi i obrazlaže profesor. Brak je duhovna veza, jača od krvne, tvrdi on. To je bar očigledno, zato su brakovi sretni i toliko traju (prosek 14 godina). Liturgija je u pravoslavlju susret i razgovor s Bogom jedino je tada to moguće. Kod katolika je to prijetnja i bez smisla, kaže profesor. Naravno, jedina prava vjera je pravoslavna a Isus je bio Srbin, samo nećemo da se hvalimo, kažem ja.

Slične stavove o kontaktima s Bogom ima i akademik Jerotić. On je držao jedno predavanje s temom: „Kada se Bog javljao ljudima“, gde je nabrajao samo biblijske kontakte. Boga treba voljeti i bojati ga se, složili su se akademik i (sada) vladika Porfirije, jer su to govorili i Sveti oci. Ja mislim da to nije moguće sa sadašnjom strukturom ličnosti i shvatanjem pojma ljubavi. Da ne dodajemo ono glavno – nije moguće voljeti nekoga koga ne poznajemo! Što se tiče kontakta s Bogom – on je uvijek u kontaktu s nama, stalno nam govori, pomaže, mi smo dio njega, mi smo Jedno, oduvek i zauvek. Svi smo mi Jedno, a postoji i svako od nas. To je jedna od božanskih dihotomija. Zašto to svi ne registrujemo, druga je priča. Da je bio pad čoveka, da postoji iskonski grijeh i da smo rođeni grešni i bezvrijedni, to se podrazumjeva kod akademika, koji takve i slične stavove već godinama iznosi u TV-emisijama „Agape“ i u drugim prilikama. Pa kaže „ljudsko biće je svijesno tragičnosti smrti i apsolutne ništavnosti čoveka“. Nije tako, ne zna akademik o tome skoro ništa, nego samo navodi šta su govorili religiozni ljudi koji misle kao on, i time nanosi ogromnu štetu svima, a naročito onima koji mu vjeruju, s obzirom na to da mi živimo svoja ubjeđenja i u spoljašnji svijet projektujemo ono što mislimo da smo, te takav svijet i stvaramo. Ni naše tjelo nije slučajno ovakvo, nego smo mu nametnuli svoje mentalne stavove, kao sliku o sebi. Svaku temu profesor okreće prema religiji, ne može da razdvoji Boga od religije (Bog nema religiju, kaže autor ovog članka) i stalno zapitkuje sagovornike da li se nauka i religija približavaju. Nikada to ne može i neće  biti po svojoj prirodi, suštini i načinu rada. Vjerska predavanja i emisije o religiji neka idu u crkve, džamije i sinagoge. Dva glavna identiteta čoveka jesu religija i nacija, kaže g. Jerotić. Ne, kažem ja, ništa nije božansko što nas razdvaja, to je oboje nametnuto, ništa od toga nije svjesno odabrano niti stvoreno!

Voditelj Gajšek se uvek smješka uz klimoglav i nikako da se sjeti da postavi neko pitanje u ime gledalaca koji, možda, ne misle tako, a koje nije saglasno sa stavom gosta-domaćina.

Kao moto jednog svog predavanja (članka) Svijest – religija – društvo, uzeo je misao Berđajeva – „Neopredeljena nauka neće biti moguća nego će biti kršćanska (čitaj pravoslavna) ili crnomagijska“. To je moto za predavanje jednog akademika, da oprostimo Berđajevu. Nije potreban komentar samo da napomenem da je Berđajev govorio kako je Bog ljudska bića upotrebio kao sredstvo. Ovo je mnogo interesantna ali duga priča, koja podrazumeva i neka duhovna znanja, što ih ruski  filozofi nisu imali ili nisu željeli (smjeli) da kažu, a akademik ih očigledno nema. U istom članku g. Jerotić govori o religiji i magiji, pa kaže: „Magija je hvalisavost čoveka samim sobom, dok religija gaji odnos strahopoštovanja prema Tvorcu i odnosi se prema njemu molitvama za pomoć“. Ovo je vjerovatno prihvatio od Sv. Isaka Sirina, koji je u VII vjeku pisao da je glavni stub duhovnosti pokajanje radi spasenja i strah gospodnji, o čemu je g. Jerotić pisao knjigu. Ja (Autor) mislim da čovek treba da se ponosi sobom, da voli sebe, da veruje sebi i svom tjelu, da to slavi, jer je i sam Bog u razvoju. Poštovanje da, ali zašto strahopoštovanje prema Bogu? Zato što je religija predstavila Boga kao licemjera i osvetnika, koji je dao ljudima slobodnu volju ali ih zvjerski kažnjava ako se ne ponašaju onako kako oni misle da Bog želi. Ništa Bog ne zahtjeva od nas, ništa mi ne moramo, niti mu je nešto potrebno, pa ni da mu se molimo niti da ga volimo. Treba sebe da definišemo najveličanstvenijom verzijom najuzvišenije vizije koju imamo o sebi, jer to projektujemo pa takav svijet stvaramo i doživljavamo – sliku koju imamo o sebi. Akademik je opterećen religijom i ponaša se kao fanatik, mada to prikriva formalnom tolerancijom. Da će biti spaseni samo kršćani, profesor Jerotić zna, jer spasenje je moguće samo kroz krista. Znači, svi treba da pređu u kršćansku religiju, najbolje u pravoslavnu, svakako. Ne znam samo od koga i čega se spasavamo, mi bogovi. Ja i otac smo jedno, a vi ste moja braća, reče Isus – zar treba nešto više i jasnije reći. Nama treba spasenje od laži koju su nam ispričali o nama i o Bogu, iz neznanja ili iz lične koristi, svejedno. Jedan od „bisera“ g. Jerotića jeste taj da „vjeruje i zna da Isus i sada plače zbog nas ljudi i naših nedjela“.

Isusova učenja su zloupotrebili ljudi koji nisu imali duhovna znanja nego moć, koji su ratovali u ime mira i ubijali u Njegovo ime, koji su pravili podjele i mrzeli u ime ljubavi. Pravoslavna crkva i kršćanstvo u cjelini tvrde da je jedino njihova vjera prava i bogougodna. Formalno iskazuju toleranciju prema drugim (samo velikim) religijama ali u srži kršćanske vjere jeste dogma da je Isus jedini Sin Božji, a šta iz toga sljedi – nije teško naslutiti.

Čudi se akademik u jednom tekstu kako je neka žena umrla mirno, u snu, a nije išla u crkvu, na pričest niti na ispovjed. Doduše slavila je slavu i postila. Sve je religija izmislila, da bi imala moć, vlast i bogatstvo. Ništa Bog nama ne zapovjeda, a deset božjih zapovjedi su izmislili ljudi. Kako ćemo da umremo zavisi od plana duše, da li se plašimo ili opiremo da odemo. Žene se manje opiru a duhovno i emocionalno su iznad muškaraca. Zato lakše umiru.

Nekoliko puta, u raznim prilikama, profesor Jerotić je navodio  primer razgovora sa Patrijarhom (Pavlom), njegov odgovor na pitanje  –  zašto nekada lako umru neki zli ljudi? Odgovor je bio – oni su, verovatno, bar nekad učinili neko dobro djelo. Očigledno je da ne zna da mi sami biramo vrijeme i okolnosti kada ćemo napustiti tjelo i da uvijek možemo da se vratimo (o čemu smo već pisali) ako želimo.

Slično stavove, kao i neki gosti u emisijama „Agape“, imaju svi  oni koji gostuju u emisiji „Duhovnici“, a to su,  po pravilu, ljudi iz crkve ili neke druge religije, što je samo po sebi oksimoron – duhovnost i ovakva religija ne mogu zajedno, to su potpuno suprotni pojmovi i praksa, ali voditelj i autor Velja Pavlović ne misli tako, već da se duhovnost nalazi samo u religiji. Voditelj postavlja važna i provokativna pitanja kao što su – u koje vreme i u kom položaju je molitva najdelotvornija. Možda je mogao da postavi pitanje o Spasitelju, koga njegovi sugovornici stalno spominju. Koga je i od čega spasio. Da li je Isus uradio nešto što njegov Otac nije mogao, nije se sjetio ili nije hteo da uradi, pa je došao (ili su ga poslali) da popravi stvar. Da li nas je Bog stvorio ovakvim, lošim, da bi imao koga da kažnjava. Takva i slična pitanja je mogao da postavi. Ne, Isusova osnovna poruka, pored mnogo savjeta koje je dao ljudima, bila je da pokaže mogućnosti čoveka i da svima kaže da su bogovi i bezuslovno besmrtni i pokaže kako treba da žive i da rade Česta tema „duhovnika“ jeste poslušnost kao glavna vrlina, a tako se i duhovno napreduje… Ne, kroz poslušnost se ne iskazuje vlastito stvaralaštvo nego se sprovodi tuđa volja, pa se na agresivan način treba suprotstaviti svakome ko pokušava da od vas napravi poslušnike, jer to je suprotno prirodi čovjeka, koji je bog (a misli da je Bog u razvoju). Ovo se odnosi i na porodicu, na političke stranke, državu, religiju…

Velja Abramović rješio da nađe greške u Ajnštajnovim jednažbama. Samo naprijed, to je bar lako. Velja hoće da dokaže da vrijeme ne postoji. To je već napredak, jer je pre nekoliko godina tvrdio da postoji. Ne možeš, Veljo, to da dokažeš. Neka to bude Veljina konjektura, koja će postati čuvenija od konjekture Tanijama–Šimura i teža od najtežeg problema – Rimanove hipoteze. Ne možeš, Veljo, da dokažeš da ja nisam bio u Japanu. A nisam. Ne može se dokazati ni da su svi labudovi bjeli, a uvijek viđamo samo bjele. Za ovakve probleme mogu se primjeniti samo dokazi onog tipa kako je Ojler, na Ruskom dvoru, na molbu Katarine Velike, dokazao Didrou da Bog postoji. Vrijeme i svijest se podudaraju kao što su svijest i simultanost, kaže Velja. Ovo ću shvatiti kao šalu, to ne treba komentarisati.

Neki moji stalni kritičari, prije objavljivanja ovog članka, postavili su mi pitanje – da li sam, možda, bio nepotrebno konkretan i oštar, čak i agresivan?

Ja odgovaram – da je svaka nova kreativna ideja agresivna. Agresija je kreativni iskaz ljubavi i često sprečava veću štetu, pa i nasilje. Ne sumnjam da su svi koji su ovde spomenuti imali dobru namjeru za svoje riječi i djela. Drugi razlog je taj što opovrgavanje nečijih ideja i stavova nosi i proizvodi mnogo više informacija (fizičkih i emocionalnih) nego potvrđivanje, a na osnovu više informacija lakše ćemo  napraviti   izbor i zauzeti stav. Na sve što smeta treba ukazati i, ako je moguće, dati odgovor, ponuditi rešenje. Zbog toga sam nabrajao ono što mislim da smeta. Nije strašno napraviti grešku, jer u nauci se teorije obaraju, potvrđuju ili koriguju. Iz Ajnštajnovih jednažbi sljedilo je da je Univerzum konačan. To se dogodilo zbog toga što je Ajnštajn u to vjerovao pa je „štelovao“ rezultate svojih proračuna dodajući tzv. kosmičku konstantu kako bi dobio željeni rezultat. Ruski matematičar Aleksandar Fridman dokazao je 1922. godine da su proračuni netačni i da je kosmičku konstanta vještačka (umjetnička) tvorevina koja ispunjava Ajnštajnove želje, što Ajnštajn nije prihvatao, ljutio se. Sada se ponovo preispituje kosmička konstanta u vezi sa tamnom energijom. Nobelovu nagradu za fiziku 2011. dobio je Saul Perlmuter, koji je reinkarnacija Nikole Tesle, o čemu sam već pisao. On je sa još dvojicom kolega astrofizičara dokazao da se širenje Svemira ubrzava.

Tako je u nauci, ali u filozofskim, psihološkim i duhovnim znanjima teže je dokazati šta nije ispravno.

Stalni kolumnista jedne novine Aleksej Kišjuhas tvrdi da treba misliti negativno, sve najgore, biti pesimista. Biti optimista, voljeti sebe i slične mantre i instant budalaštine jesu za umno nedorasle plašljivce, tvrdi kolumnista. Ovako nešto do sada nisam nikada čuo niti pročitao. Žalosno je da se takvoj „umno dorasloj“ osobi svake nedjelje daje jedna stranica novine da nas prosvećuje.

Zašto treba ukazivati na ono što smeta opčem napretku? Naša civilizacija se kreće unatrag i to naziva napretkom. Na ljestvici duhovnog razvoja mi smo još u predškolskom dobu u odnosu na razvijene civilizacije u Kosmosu. Napredujemo samo tehnološki. Imali smo takvo iskustvo kada je (samo)uništena ova planeta i civilizacija. Više saosjećanja i ljubavi bilo je ranije nego što ih sada ima. Ne uviđamo da smo svi Jedno, ne radimo u opštem interesu već samo za ličnu korist i profit. Uništavamo i zagađujemo sredinu, kišne šume, ledene komplekse, ozonski omotač. Ne uče nas da posedujemo dar bogova i da mislima, rečima i delima stvaramo svoju realnost.

O tome treba učiti djecu od malena a ne o činjenicama, statističkim podacima i vjeronauku. Djecu treba učiti i mudrosti (to je primenjeno znanje), razvijati njihove sposobnosti. Malo se u školama govori, diskutuje i piše o tome šta znači biti odgovoran, pravedan, trpeljiv, pošten, hrabar, kreativan… Da ne pominjemo značajne teme kao što su: ljubav, miroljubivo rešavanje sukoba, voljeti sebe i poštovati druge, snaga misli, šta je mašta i kako se koristi, sudbina, snovi, bolest, smrt, drugi pol, druga rasa, tuđa religija, različite političke stranke i njihove ideologije, javnost rada svih i u svemu u potpunosti.

Pravi majstor regresolog i regresant ekstrasens ili neko ko je duhovno vrlo razvijen, mogu uz puno sreće, ali vrlo rijetko, da stignu u regresiji najdalje do kraja druge faze smrti. Ovo se prije svega odnosi, čini mi se, na nehipnotičku regresiju. Kod hipnotičke regresije manje utiče duhovni nivo regresologa i regresanta. Za ove tvrdnje nemam dokaze, iznosim samo statističke podatke i lična iskustva. Svi mogu i treba da se podvrgnu prirodnoj hipnozi, samohipnozi, radi promene svojih štetnih ubjeđenja. Tako prebacujemo ubjeđenja iz nesvjesnog u svjesni dio. Hipnoza je glavni primer i dokaz da se promjenom ubjeđenja mjenja vlastita realnost. Regresijom se po pravilu ide u prošle događaje ovog života ili u prošle živote u fizičkom svijetu, dok smo bili u tjelu. Pošto mi je rečeno da sve što je bilo i što će biti postoji sada, pokušao sam i uspjeo da radim i progresije, sagledavanje uglavnom budućih događaja u ovom životu. U mojim knjigama se mogu naći i potvrđeni primjeri preciznog sagledavanja (kroz progresiju) budućih događaja koji su se baš tako ostvarili, što sam, po mom saznanju, radio prvi (možda još uvek i jedini) u svijetu. Ovde želim da s vama podjelim zadovoljstvo što možemo da radimo i progresiju, ali želim i da ohrabrim one koji se bave regresoterapijom da isprobaju kako sve to funkcioniše.

Autor je duhovni učitelj, regresolog, pisac

 

preneseno sa
http://kpv.rs/?p=3475

 

 

 

 

 

pravi,majstor,iskustva,želim,ohrabrim